Film: LÅT DEN RÄTTE KOMMA IN; horor; Švedska, 2008.
Režija: Tomas Alfredson
Uloge: Kare Hedebrant, Lina Leandersson
Distribucija: Continental
Ocjena: *****
Tri riječi koje su sišle s usana Kirsten Dunst, predpubertetske krvopijke zaleđene u vremenu u “Intervjuu s vampirom“ (1994.), savršeno ilustriraju opčinjenost stvorenjima noći. “Ja bih još“, kazala je Kirsten nakon što je prvi put okusila krv. I publika bi “još“ vampira. Jednom kad je “kušala“ vampirske filmove (“Glad za krvlju”, “Drakula”...), nikako da utaži žeđ. Zato nam se u posljednje vrijeme svako malo i servira neki “vampire movie“ (“30 dana noći“, “Ubojice lezbijskih vampira“, “Sumrak“...).
Najsvježiji u nizu jest “Neka uđe onaj pravi“ redatelja Tomasa Alfredsona, nastao prema romanu scenarista Johna Ajvidea Lindqvista, možda i zato što dolazi iz Švedske, a ne Hollywooda koji je, uzgred, već nanišanio njegov remake (“Let Me In” u režiji Matta “Cloverfield” Reevesa sa Kodi Smit-McPheejem iz “Ceste” i Chloe Moretz iz “Kick-Ass”). Film “Let the Right One In“ mnogi uspoređuju upravo sa “Twilight“. No, izuzmemo li činjenicu da je posrijedi ljubavna priča između školarca i vampira koji na početku, kad još ne znamo želi li partnera za potencijalnu vezu ili večeru, upozorava da “ne mogu biti prijatelji“, paralela baš i nije na mjestu.
Meditativni “Neka uđe onaj pravi“ izgleda otprilike kao vampirski film u režiji realista Kaurismakija i ima više dodirnih točaka s “Taksistom“, čiji čuveni monolog, uz onaj iz “Oslobađanja“ (“Skviči kao svinja!“), uvježbava osamljeni, na dnevnoj bazi maltretirani protagonist filma Oskar (dojmljivi Kare Hedebrant) koji se želi osvetiti “bullyjima“, odnosno s “Plačljivom igrom“, jer vampirica Eli (odlična Lina Leandersson), stara “12 godina, manje-više“, nije djevojčica, iako tako izgleda.
“Nitko nije savršen“, zacijelo je u sebi Oskar citirao i slavnu posljednju rečenicu iz klasika “Neki to vole vruće“. Možda se Oskar i Eli, oboje na rubu adolescencije, ne bi ni spojili da ih usamljenost, glad za ljubavlju i prihvaćanjem, pronalaženjem srodne duše, nisu “uputili“ jedno na drugo. Kako bilo, u slučaju Tomasa Alfredsona, neki to vole “toplo“.
Toplina melankolične priče otapa studeni hororski snijeg natopljen krvlju. Kad se snijeg strave otopi, ostaje, dakle, film o odrastanju i bezuvjetnoj ljubavi koja nadilazi sve granice. No, njegovi su očnjaci svejedno pravi, a ne “plastični“, umjetni, kao u popularnoj “Sumrak sagi“, s naglaskom na posljednji nastavak, “Mladi mjesec“. Otkrijte vrat i pustite da vas nježno ugrizu. Poželjet ćete “još“.
