Film: NEKA OSTANE MEĐU NAMA; erotska drama, Hrvatska, 2010.
Režija: Rajko Grlić
Uloge: Miki Manojlović, Daria Lorenci
Distribucija: Continental
Ocjena: *** 1/2
Gotovo četiri tisuće ljudi (preciznije, 3710) pogledalo je film “Neka ostane među nama“ redatelja Rajka Grlića i koscenarista Ante Tomića u prva četiri dana prikazivanja. Taktika distributera - koji je za kina pripremio čak 15 kopija, što je ravno plasmanu velikog hollywoodskog blockbustera - urodila je plodom.
Jasno, gledanosti filma pomogla je i agresivna reklamna kampanja. “Neka ostane među nama“ erotska je (melo)drama puna (meta)fizičkog seksa i prostačenja koju bi trebalo pogledati “prije nego ponovno prevarite voljenu osobu“. A eros i seks rijetko ostaju “među nama“. Prenose se usmenom predajom, na kavama, trač-partijama, s koljena na koljeno. Prva scena filma lagano priprema gledatelja na ono što slijedi. Dva brata (Miki Manojlović i Bojan Navojec) dolaze u bolnicu u posjet bolesnom ocu (Vanja Drach), slikaru kojemu je samo seks na pameti, čak i pred smrt. U to ime tiho govore erotske ilustracije njegove ukrudbe na mladu medicinsku sestru koja mu je, u prvoj verziji scenarija, trebala pokazati “onu stvar“ da može mirno umrijeti, sa smješkom na licu. Kakav otac, takvi sinovi.
Jer, obojica su hedonisti, pripadnici zagrebačke (malo)građanske elite koji, u pauzama od čvrstih i usputnih veza, ljubavnica (Nataša Dorčić), sadašnjih (Daria Lorenci) i bivših supruga (Ksenija Marinković), vole “ubosti“ nešto “sa strane“, tražeći u avanturama “redateljsku verziju“ vlastite egzistencije. Žive, dakle, dvostrukim tajnim životima, poput superjunaka. No, ne pokušavaju oni spasiti svijet, čak ni Hrvatsku, po čijoj su učmaloj svakodnevici Grlić i Tomić mogli malčice dublje zagrebati.
Pokušavaju spasiti sami sebe, svoj libido koji dodatno hrane “mladim mesom“ (Ivana Roščić i Nina Ivanišin). Emotivnu križaljku filma Grlić i Tomić gdjekad riješavaju po mjeri sapunice, dok zapleću i raspleću tragikomične sudbine njihovih protagonista, ali istoj se prije može prišiti prefiks “almodovarovska“, nego “majetićevska“, kad se, eto, sjetimo sjajne scene u kojoj Miki recitira Gundulićevu “Himnu slobodi“ spuštajući se poljupcima od mladih grudi naniže, sve do obrijana mufića, tog ispunjenja posljednje želje njegova oca na samrti.
U Grlićevu filmu, kao i u stvarnome životu, celuloidna magija “sretnih završetaka“ baš i ne postoji, a tanka je granica između ljubavi i preljuba, erosa i thanatosa, “svršavanja po sisama“ i “svršavanja“ na groblju, gdje su “ove kosti varale svoju ženu s onim kostima“. Film tamo simbolično i završava. Je li to pravi kraj ili samo novi početak? Neka ostane među nama.
