Film: MIRRORS; horor; SAD, 2008.
Režija: Alexandre Aja
Uloge: Kiefer Sutherland, Paula Patton
Distribucija: Continental
Ocjena: ***
Postoji vraški dobar razlog zašto vam ime Alexander Aja zvuči poznato ako volite filmove strave i užasa. Mladi francuski redatelj zaslužan je dva izvanredna uratka novije povijesti žanra za koje ste sigurno čuli. To su “Krvava romansa” i (post)moderna verzija kulta “Brda imaju oči”, filmovi u kojima je demonstrirao punokrvni nerv za “pravi” horor. Ipak, sudeći po njegovu aktualnom, tek solidnom uratku “Mirrors”, još jednom s potpisom Hollywooda, Francuz se, nažalost, počeo pomalo gubiti u prijevodu.
“Zrcala” su već drugi uzastopni Ajin remake nekog filma, u ovom slučaju južnokorejskog horora “Into the Mirror”, u kojemu zaštitara (ovdje Kiefer Sutherland) i njegovu malu obitelj (suprugu igra putena Paula Patton) počnu “terorizirati” ogledala koja, iako su “samo staklo i srebro, nema ništa iza njih”, kriju opasnu tajnu i odražavaju “nešto što ne postoji u realnosti”. To je već samo po sebi znakovito, ali ne bi smetalo da je Aja pokazao istu onu kreativnost u formi i sadržaju dok je rimejkao “The Hills Have Eyes”, međutim - nije.
Zapravo, pitanje je zbog čega li je uopće poželio snimiti obradu azijskog “chillera”, namjesto da smisli nešto “novo-staro” poput “Krvave romanse” i okrene se boljoj (američkoj) prošlosti žanra kojoj tendira, odakle je i “iskopao” Cravenova “Brda imaju oči”? Prosječni gledatelj bez većih teškoća može detektirati ključne elemente istočnjačkog horora a la “Krug” koje Aja, kao i većina hollywoodskih rimejkera, pokušava “objasniti”, što cjelinu čini manje strašnom.
Redatelj, k tome, navedene elemente pomalo nezgrapno spaja s budžetiranom stravom specijalnih efekata na tragu De Bontovih “Progonjenih” i prepoznatljivo grotesknim scenama užasa po uzoru na (njegove) “slashere” (nasilno dislocirana čeljust) šarajući krvavim slovima po zrcalu nadnaravne jeze.
A takozvane “bu-scene”, što uključuju (i) iznenadne pojave u ogledalima, ionako su jedan od najstarijih klišeja horora i trilera koje je istražila i Agatha Christie (“Trik je u zrcalima”), a idu pod ruku s “glasnim šumovima”, pa ni tu Aja nije mogao donijeti nešto novo zbog čega bi se “Mirrorsa” sjetili kad se kasno uvečer sami vraćate kući automobilom (retrovizor) i perete zube prije spavanja (staklo u WC-u).
Istina, sama završnica je zanimljiva, neočekivana i podiže ocjenu filma do (jedva) nategnute “trice”, no svejedno je teško oteti se dojmu kako su Aja i “pravi” horor ostali “iza stakla”. Zarobljeni u onom zrcalu koje se razbilo u tisuću komada.
