Film: METASTAZE, drama, Hrvatska, 2009.
Režija: Branko Schmidt
Uloge: Rene Bitorajac, Rakan Rushaidat
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** i 1/2
Konačno je hrvatski film povratio vjeru u sebe. Počela je u njega vjerovati i publika. Evo, “Metastaze” Branka Schmidta u proteklom su, premijernom vikendu prikazivanja privukle 6000 gledatelja u kina, što je najbolji rezultat nekog domaćeg filma u posljednje vrijeme.
Distributer ponosno ističe kako su “Metastaze” imale čak 142 posto bolje otvaranje od “Kino Like”. Uspjeh Schmidtova ostvarenja ne treba čuditi. Riječ je o brzom, dinamičnom, atmosferičnom, modernom filmu “za publiku” koji uspijeva odlično balansirati između tragičnog i komičnog (“Sava, Krpa, Sava, Sava!” je za antologiju) i pokazuje kako njegov redatelj, iako su u to mnogi sumnjali, prati ono što se zbiva u svjetskoj kinematografiji.
Odatle modernistička režija, s dugim kadrovima i kamerom iz ruke koja približava gledatelja postratnoj stvarnosti hrvatskoga društva - sadašnjosti bez izgledne budućnosti. Već će nam početak filma zorno ilustrirati kakva je to “stvarnost”, o kojoj je nakratko progovorio i Antonio Nuić u trećem dijelu omnibusa “Seks, piće i krvoproliće” (2004).
Četvorica nasilnih zgubidana (Krpa, Kizo, Dejo i Filip), koje bi Leona Paraminski nazvala “kretenima jednima”, pijani/drogirani, u gluho doba noći, uriniraju po ulici, tuku se, urlaju, psuju i pokazuju rošavo lice nacionalizma.
Nedostaju samo cajke i Simonica, reklo bi se, ali opet tu su kladionice i neonacističke “budnice” koji će do izražaja doći nešto kasnije, u izvrsno orkestriranom prizoru na maksimirskom stadionu. Jer, “Metastaze” nisu neki “reality show”, niti su Krpa, Kizo, Dejo i Filip njegovi sudionici.
Oni su zrcalo “prave” generacije izgubljene u prijevodu 90-ih koja će teško pročitati prevedeni “titl“ (filma) i moći se zamisliti na kraju kao jedan od njih, Franjo Dijak, kod Nuića. Društvo im nije ni moglo dati priliku za to kad je njegov rak u međuvremenu “metastazirao”.
