StoryEditorOCM

LAKU NOĆ, MAMICE Horor da padneš u nesvijest

Piše PSD.
1. studenog 2014. - 19:28
Film: ICH SEH, ICH SEH/GOODNIGHT MOMMY; horor; Austrija, 2014. 
Režija: Veronika Franz i Severin Fiala
Uloge: Susanne Wuest, Elias Schwarz
Ocjena: **** 1/2

Hitna pomoć morala je svratiti krajem proteklog tjedna u zagrebačko kino “Europa“ u posljednjoj etapi 12. ZFF-a. Jednoj djevojci je navodno pozlilo, pa je krenula vani iz dvorane, saplela se i pala u nesvijest. Tko zna od čega je nesretnu curu oprala muka, no znakovito je da se na velikom ekranu “Europe“ prikazivao austrijski horor “Laku noć, mamice“ (“Goodnight Mommy“; izvorno “Ich seh, Ich seh“). Zadnji put kad je Hitna intervenirala u kinima, barem da se za to čulo, na platnu su se, u Cannesu, vrtjeli “Nepovratno“ (2002.) i “Srpski film“ (2010.). Tad nije bilo sumnje da je gledateljima došlo slabo od onoga što vide na ekranu u grozomornom dvojcu “Irreversible“ i “A Serbian Film“.

“Laku noć, mamice“ nije ekstremno brutalan u egzekuciji scena strave i užasa kao navedeni “shockeri“, ali definitivno nije za svačije okice. Redateljski dvojac Veronika Franz-Severin Fiala u orkestraciji jeze oslanja se na sporogoreće stvaranje klinički hladnog ugođaja na razmeđi realističkog i oniričkog, stvorenog da izazove psihološku nelagodu po uzoru na ranije žanrovske subverzije Michaela Hanekea (“Benny's Video“, “Funny Games“), funkcionirajući kao “šašava (pred)igra“ za kasnija iskliznuća u “cronenbergovski“ tjelesni horor i torturu prema receptu Japanca Takashija Miikea (“Audition“) prilikom koje se “kreativno“ rabi zubni konac.
“Goodnight Mommy“ je nastao u produkciji kultnog Austrijanca Ulricha Seidla, no utjecaj Hanekea je krajnje opipljiv. Da Haneke režira horor, taj film bi izgledao vjerojatno ovako nekako. “Laku noć, mamice“, dobro jutro Haneke. Veronika Franz i Severin Fiala prebacuju nas u otmjeno austrijsko utočište pokraj jezera, idealno za ljetni odmor poput onih rezidencija u Hanekeovim “Šašavih igrama“ pa na kvadrat. Dvojica mladih sadista iz tog filma ovuda ne ordiniraju. Sve i da jesu, nešto nam govori kako na vrata kuće protagonista ne bi pozvonili i zatražili jaja. Okej, možda i bi, ludi sto posto, no zasigurno bi se okrenuli i produžili dalje kad bi im vrata otvorili 9-godišnji blizanci Lukas i Elias (Lukas i Elias Schwarz) sa zlokobnom zelenom maskom od drva iz kućne radinosti i akvarijem punim žohara.

A tek da na zvono reagira njihova majka (Susanne Wuest) s glavom prekrivenom zavojima? “Nešto tu ne štima“, pomislili bi Hanekeovi antagonisti, pogledali onako “metafilmski“ u kameru i rekli da su pogriješili kuću, što shvaćaju i pripadnici Crvenog križa kad u nju banu u posljednjoj trećini filma, uvedeni u priču da na trenutak prekinu horor humorom. Doista, nešto tu ne štima, a iščašenosti kumuje već uvodna dokumentaristička scena u kojoj Von Trappova djeca pjevaju uspavanku za laku noć s pomajkom. Slijedi prva službena scena filma ambijentirana u kukuruzište sa zaigranim blizancima, od kojih jedan potom skriva lice ispod one uznemirujuće maske. Malci prekidaju igru i kreću kući skakutajući po skorenoj, a mekanoj zemlji koja ne izgleda kao da je s ovoga svijeta.
Skriveno lice majke dočekat će ih kod kuće. Majka je nakon zahtjevne plastične kirurgije na licu sad na kućnoj njezi i djeluje - čudnije. “Tako je drukčija, to nije naša mama“, tvrdi jedan blizanac, a drugi ga umiruje da je to od operacije. “Zamisli da si imao takvu operaciju“. No, redatelji nisu uopće prikazali majku prije facijalne kirurgije, stoga gledatelj nekako staje na stranu klinaca i počinje sumnjati. Povoda za to je više. Na primjer, kad klinci s njom zaigraju igru “Tko sam ja?“, znate onu kad “post-it“ zalijepite na čelo i “da-ne“ odgovorima pogađate identitet (čovjek, osoba, životinja...), majka ne može skužiti da joj na papiru piše “mama“.

Pitanja se staju rojiti. Ne postavlja se samo pitanje kako to da nije naslutila identitet u igri unatoč aluzijama klinaca. Zanima nas sve više što joj se dogodilo s licem da je morala na operaciju – je li posrijedi estetska kirurgija ili oporavak od nečega (nesreća)? Ako se, recimo, (samo spomenuti) otac ne ukazuje se ni u jednom kadru, čak i na fotografijama koje su uklonjene iz kuće (razvod), tko li je onda djevojka koja pozira na jedinoj slici u albumu s majkom u mladim danima i veoma joj je nalik, kao da su blizanke? Krije li se pod zavojima majka blizanaca ili neka druga žena, moda upravo ta sa fotke?
Majka se baš i ne ponaša sto posto kao majka, distantna je i okrutna, favorizira Lukasa u odnosu na Eliasa i potonjem se ne obraća, uspostavlja nova kućna pravila, traži potpunu tišinu i prigušeno svjetlo. Liječnik je rekao da mora mirovati zbog oporavka, a sunce ne podnosi nakon operacije. Spuštene žaluzine redateljima izvrsno služe da se igraju sjenama i potiču ekstra jezu, kao da nije dovoljan samo pogled na bandažiranu majku nalik staroj mumiji (mommy/mummy) i protagonistici francuskog kult-horora “Oči bez lica“ (1960.) Georgesa Franjua. Mašta neminovno radi i ispod maske zamišljamo svakakve grozote.

Franz i Fiala uskraćuju puni pogled na majčino lice kad skine zavoje. Kad je jedan blizanac ćiri kroz poluotvorena vrata kupatila kako mijenja zavoje u vjerojatnoj horor sceni godine, kamera će samo letimično zabilježiti majčino rekonstruirano lice i zadržati se na njezinom izobličenom oku u zrcalu. Majka promatra i dječake, vrebajući poput čudovišta ili arhetipske zle maćehe iza vrata i kroz žaluzine u horor scenama režiranima da zamaskiraju osnovne teme (obiteljska disfunkcija, praiskonski odnos majke i sina) i finalni “twist“.


Austrijski duo znalački manipulira gledateljevim mislima i emocijama, poglavito u finalnoj trećini kad racionalna ponašanja klinaca odlaze kvragu tako se gledateljeva naklonost prebacuje na majku uz dozu opreza (pad u nesvijest se, prema očevicima, dogodio upravo u tom dijelu filma). Što zavoji bivaju sve manji i na kraju se potpuno skinu otkrivajući (pre)savršeno lice, majka izgleda još neprirodnije, kao nekakav ženski kiborg, spoj Renée Soutendijk (“Eve Of Destruction“) i Kristanne Loken (“Terminator 3: Rise Of The Machines“) u smislu nečovječnosti i studene ljepote. Barem je potpisnik ovih redaka takvom percepira, a redatelji ionako dopuštaju slobodu u vlastitom čitanju filma, što je odlika najboljih horora. Dobar dio košmarnih scena odigrava se na samome rubu sna i jave, moguće i u glavama gledatelja, ne samo blizanaca.

MARKO NJEGIĆ

'It Follows' i 'The Babadook'

Horori prikazani u multipleksima 2014. zasad nisu bili nimalo epohalni, dapače (“Izbavi nas od zla“, “Annabelle“...). Najbolji je dojam ostavio “Ogledalo smrti“, no tek treba(mo) vidjeti friški “no. 1“ hit u Americi “Prizivanje duhova“. Izvan “mainstreama“ situacija se čini znatno interesantnija. “Laku noć, mamice“ nije jedini ovogodišnji niskobudžetni film strave i užasa koji sinefili i fanovi žanra moraju pogledati. Tu je i drukčiji, ali jednako izvrsni američki horor “It Follows“ Davida Roberta Mitchella, prikazan u Cannesu. A prema festivalskom ehu sa Sundancea, “must see“ film je i australski “The Babadook“ redateljice Jennifer Kent, proglašen najstrašnijim hororom u posljednje vrijeme. Nadajmo se da su hrvatski distributeri ovo pročitali.

Strava na slavnoj 35-ici

Predstavimo ukratko austrijski redateljski duo. Veronika Franz je inače novinarka austrijskog dnevnog lista “Kurier“, a s Ulrichom Seidlom je surađivala na nekoliko filmskih scenarija, poput “Dog Days“ (2001.), “Import/Export“ (2007.) i “Paradies: Liebe“ (2012.). S druge strane, Severin Fiala, Seidlov nećak, studirao je na filmskoj akademiji u Beču i dosad je korežirao kratki film “Elephant Skin“ (2009.). Franz i Fiala su redateljski prvijenac, kako stoji na odjavnoj špici, snimili na slavnoj 35-milimetarskoj vrpci (“shot on glorious 35mm“).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. siječanj 2023 04:39