StoryEditor
Kolumnede facto de jure

Jurica Pavičić: Županije, tko ima srca da vas ukine?

Piše PSD.
23. srpnja 2015. - 09:49
Današnja Hrvatska administrativno se dijeli na dvadeset županija i grad Zagreb.

Zemlja od četiri milijuna stanovnika - ukratko - dijeli se administrativno na više od dvadeset administrativnih jedinica koje su zemljopisno male, financijski nemoćne, te imaju male ovlasti. No, osim što županije imaju malo novca i malo ovlasti, sa županijama postoji još jedan problem - a to je što su njihove ovlasti javnosti slabo vidljive, a istodobno koruptivno izuzetno osjetljive.

Ako ste vi građanin Rijeke, Splita ili Dubrovnika, između doručka i povratka s posla vi ćete se barem deset puta suočiti s vidljivim (ne)radom vaših gradskih vlasti. Tijekom jednog radnog jutra vidjet ćete je li dobro riješen parking i gradski prijevoz, da li se smeće uredno odnosi i razvrstava, u kakav vam vrtić ide dijete.

Gdje je ta županija

Vi ćete se - također - nas dnevnoj bazi suočavati s radom ili ne-radom središnje vlasti - susrest ćete se s njenim djelima u bolničkom hodniku, u školskim programima i na svojem radnome mjestu. Rad ili nerad županija - međutim - građanin većeg hrvatskoga grada neće osjetiti nikad. Ovlasti županija su male, i daleko od sfere svakodnevnog života, što ima cijeli niz društvenih posljedica.

U novinama ćete uvijek vidjeti izvještaje sa sjednica lokalnih gradskih vijeća - ali kad ste zadnji put čitali tekst o županijskoj skupštini? Jeste li ikad vidjeli da se županija uključila u neke u suštini regionalne probleme, kao što su (na primjer, u Splitu) prigradski promet ili zoološki vrt?

Takva distribucija ovlasti ima i svoje političke posljedice koje se očituju na izborima. U gradovima (poput Splita, Trogira, Sinja, Šibenika, Makarske, Osijeka…) često se mijenjaju gradske vlasti, jer nezadovoljni građani na izborima miču vlast i hoće bolju. S druge strane, županijske su vlasti u Hrvatskoj nevidljive i (upravo zato) gotovo nesmjenjive.

Od sedam priobalnih hrvatskih županija, njih šest nije niti jednom promijenilo vladajuću stranku od 1990., a jedna (dubrovačka) to je napravila jako davno. Smjene županijskih vlasti - poput one koja se lani dogodila u Sisku- u Hrvatskoj su fenomen koji se događa rjeđe od jednom u desetljeće. Samim tim, županije su postale perfektno mrijestilište za političke uhljebe, o čemu divno zbore dični splitski primjeri poput Alojzija Šuprahe, Petra Škorića i Jure Šundova.

No, ako su ovlasti županija male, one nisu neopasne. Te nevidljive, nekontrolirane županije drže pod svojom kontrolom upravo one ovlasti koje u Hrvatskoj nose najveći klijentistički potencijal. Županije donose urbanističke planove, županije skrbe o prostoru, kontroliraju luke, te pomorsko dobro.

Županije izdaju koncesije. Taj spoj male vidljivosti, nesmjenjivosti vlasti, te koruptivno zapaljivih i osjetljivih ovlasti županije je pretvorio doslovno u politički tumor Hrvatske.

Četvrt stoljeća istog

Pa ipak, sustav malih, siromašnih i razmrvljenih županija nije se mijenjao već četvrt stoljeća, a neće se ni mijenjati, barem dok je u Hrvatskoj dominantan duopolni politički sustav pseudoljevice i pseudodesnice kakva je danas. Neće se mijenjati, i to svi znaju, a znaju i zašto.

Ako je, naime, na vlasti HDZ, on sustav županija neće mijenjati, i to naprosto zato što u njemu ima svoje političko uporište. Od osam najvažnijih hrvatskih gradova HDZ vlada samo u jednom (Zadru), HDZ generalno prolazi slabo u imućnijim gradskim sredinama, tako da su županije Karamarkovoj stranci važno vrelo političke moći, resurs za političko kadroviranje, te pristup javnom novcu.

Županije - međutim - nikada neće ukinuti ni lijevo-liberalna koalicija, i to iz jednog notornog, realpolitičkog razloga. Sve lijevo-liberalne koalicije, naime, bitno ovise o Istri i IDS-u, a IDS doslovno egzistencijalno ovisi o tome da se Istra ne utopi u neku širu regionalnu jedinicu s Rijekom. Stoga je „takac-makac“ kad su županije posrijedi ulazni uvjet s kojim je IDS ulazio, te i dalje ulazi u predizborne pregovore s SDP-om.

Tim razlozima mogu se dodati još i oni folklorno-pragmatični. Svaka promjena županijskog ustroja iziskivala bi i promjene ovlasti, a to znači da bi centralna vlast sebe razvlastila od utjecaja i novca. Svaka promjena iziskivala bi raspre oko granica, te prouzročila vjerojatne svađe oko toga gdje će biti sjedište, svađe koje jako vole (recimo) Split i Zadar.

Kad se sve to skupa zbroji, ispada da su sve lijeve i desne vlasti problem podmetale pod tepih i puštale da opstaje sadašnji kancerogeni sustav nevidljivih, ekonomski nemoćnih, patuljastih i koruptivno poticajnih kvaziregijica.

Kako sada stvari stoje, tako će ostati i nakon sljedećih izbora. Na tim izborima – naime – suočit će se ponovo dva bloka - kvazidesni i kvazilijevi – koji se medijski gađaju teškom artiljerijom historiografskih tema, ali kad su posrijedi politička pitanja iz sadašnjice, pokazuju začuđujuću istovjetnost stavova.

Jedna od tih tema o kojima SDP i HDZ misle dirljivo isto su - začudo - i županije. Tako se barem može suditi po ovotjednom intervjuu Zorana Milanovića tjedniku „Telegram“ u kojem je kazao kako njegova koalicija neće mijenjati teritorijalni ustroj ako pobijedi na izborima.

Austrija sve do Čazme

„Ne vidim ništa dobro u tome da zemlju podijelimo u pet povijesnih regija jer je upravo to bila okosnica hrvatskih podjela i manipuliranja Hrvatskom u ne tako dalekoj prošlosti“, rekao je novinaru Milanović. „Tko god je uspostavio ovakav županijski sustav, imao je vrlo dobar politički osjećaj za hrvatske potrebe.“

Hrvatski premijer - ukratko - nije rekao da broj županija neće smanjivati jer to ne žele njegovi saveznici. Nije rekao da ga neće smanjivati jer je lijen, a oko toga ima previše posla. Nije rekao da ga neće smanjivati zato da ne izgubi glasove u Istri, Međimurju i Zadru. Nije rekao ni jedan od istinitih razloga zašto se ne želi laćati tog rizičnog i musavog posla koji se zove regionalni preustroj.

Umjesto istinitih razloga stoga je pred nas bacio tuđmanoidnu pseudopovijesnu konstrukciju u koju - ufam se - ne vjeruje ni on sam. Prijetvorni Mlečani, naime, tek što ne stoje na granici u Barbarigi i što nisu nasrnuli na neoplakanu Dalmaciju. Herdevaryjevi sljedbenici već su zakoračili u Slavoniju i nude koaliciju Glavašu. Austrijancima nije dosta to što su „osvojili“ naše banke, mobitele i novine, nego bruse čampere ne bi li ugrabili Karlovac, Jastrebarsko i Čazmu.

Kraj tolikih zavojevača i prijetećih vjerolomnih susjeda, samo bi jalnuši i zanesenjaci mogli napraviti tako kobnu državotvornu pogrešku te dati našim dušmanima točno ono što hoće time da će broj županija svesti na jednoznamenkasti broj.

Da je Zoran Milanović u novinama rekao iskrene i istinske razloge zašto ne želi reorganizirati županije, ne bih se s njim slagao, ali bih u neslaganju njegove razloge barem poštovao.

Ali kad vlastitu odluku o još jednoj neprovedenoj reformi brani ovakvim tuđmanoidnim, pasatističkim i historiografskim argumentima, Milanović vrijeđa inteligenciju i vlastitih glasača i novinskih čitatelja.

Jurica Pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 22:36