StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: Ustaška zahvala ubojicama Hrvata

Piše PSD.
25. rujna 2013. - 22:01
Posljednjih dana rujna godine 1943. njemačka je vojska pokrenula u Dalmaciji ofenzivu da zauzme teritorije koje su nakon pada Italije privremeno zaposjeli partizani.

Prodirući prema Splitu, u kojem su kratko (18 dana) stolovali partizani, pripadnici njemačke SS divizije “Prinz Eugen” počinili su koncem rujna jedan od najgorih ratnih zločina u Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu. Njemačka SS divizija popalila je Trilj i niz sela triljskog i sinjskog kraja, pobivši pritom oko 500 seljana Košuta, Brnaza, Garduna, Turjaka, Jabuke, Velića, ali i Lećevice i Muća.

Samo nekoliko dana kasnije, pripadnici SS divizije “Prinz Eugen“ od vlastitih će hrvatskih saveznika dobiti veliku počast. Naime, onog časa kad ustaše uđu u Split i uspostave kratkotrajnu devetomjesečnu vlast, učinit će ono što kod nas radi svaka vlast: promijenit će imena ulica.

Jednu od ulica u našem gradu – onu koja se prije rata zvala 11. puka − ustaše će nazvati Ulicom SS Divizije prinza Eugena. Igrom slučaja, to je ulica u kojoj ja danas živim. Moju ulicu − ukratko − ustaše su 1943. nazvali po postrojbi koja je svega nekoliko dana ranije diljem Zagore masakrirala hrvatske seljake.

Rujanske su žrtve iz Cetinske krajine tijekom desetljeća nestale iz visoke, velike povijesti i ostale dio memorije svoga kraja i obitelji koje su u tom pokolju izgubile bližnje. A onda se Inicijativni odbor mještana Košuta, Brnaza i Turjaka, uz pomoć lokalnih vlasti, latio hvalevrijedna posla i sagradio žrtvama iz rujna 1943. spomenik.

Taj je spomenik – kako izvješćuju novine koje čitate − otvoren ove nedjelje. Na otvaranje spomenika sjatila se cijela srednjodalmatinska društvena vrhuška, uključujući i župana Ževrnju, sinjskog i triljskog gradonačelnika, te predstavnike Crkve. Na otvaranju spomenika bio je i njemački ambasador.

Na otvaranju – međutim – nije bilo ni predsjednika Sabora Josipa Leke, ni predstavnika vlasti iz Zagreba. A razlog zbog kojega ih nije bilo krije u sebi mali skandal. Nije ih bilo − naime − jer su se solidarizirali s predstavnicima antifašističkih veteranskih udruga kojima je triljski zamjenik načelnika Ivan Žole poručio da na otvaranju nisu dobrodošli.

Spomenik ljudima koje je ubio fašizam otvoren je bez onih koji su se protiv fašizma borili, a Žole je pritom objasnio da stare partizane nije htio na svečanosti jer bi to izazvalo “podjele“. Na otvaranju spomenika – kako prenose novinski izvještaji – govorio je i generalni vikar Splitsko-dalmatinske nadbiskupije Ivan Ćubelić koji je – kako mediji izvještavaju – govorio “nadahnuto“ i požalio zbog “velikih podvojenosti“ koje je svjetski rat donio hrvatskom narodu, te pozvao na “pomirbu, a ne podjele“.

Po šumama i gorama

Na višoj, metafizičkoj razini ja se, naravno, slažem s vikarom Ćubelićem. Doista je tjeskobno što se 70 godina nakon Drugog svjetskog rata unuci partizana i ustaša svađaju po forumima, što ratuju na Wikipediji i što pitanje “čiji je dida bija na pravoj strani“ tako opsesivno konzumira javni, medijski, propovjedni te politički prostor. Međutim, u svemu tome postoji jedan problem.

Problem je to što generalni vikar Ćubelić po službenoj dužnosti ne pohodi samo stratišta Divizije “Prinz Eugen”. On po prirodi svoga posla odlazi i na stratišta poslijeratnih, partizanskih žrtava, gdje također − kako izvješćuju dopisnici – “govori nadahnuto“.

Tada − međutim − generalni vikar nema tolikih problema s unutarhrvatskim podjelama. Govoreći tako nedavno nad grobnicom ubijenih u makarskom kraju, Ćubelić je jasno i izravno rekao kako su ti mrtvi ljudi djelo onih “po šumama i gorama“, kako su tako oni “slavu borbe pronosili“, te kako su mrtvi ostajali tamo gdje su “prošle čete partizana“.

Tada organizatorima nije smetalo što su u protokolu pokopa sudjelovale veteranske udruge, dakako − one veterana druge strane. Tada veteranske udruge nisu “unosile podjele“. Niti je don Ćubelić imao problema jasno imenovati ubojice partizane, kao i jasno imenovati ideologiju koja ih je ubila − komunizam.

Da stavimo sasvim na čistu, u potpunosti razumijem duboku kulturalnu traumu onih koji su na obiteljskoj koži osjetili poslijeratna smaknuća. Za početak, ta su smaknuća bila brojna, često bezobzirna, i u pravilu bez suda. Nadalje, ona su bila zastrašujuće nediskriminativna, pa su istu kaznu (ili “kaznu“) dobivali oni koji su mučili ilegalce u zatvoru i oni koji su bili “krivi“ što su imali gostionicu ili mlin. Konačno – ali i najvažnije − ta su umorstva u pravilu ostala nekažnjena, a takva će i ostati, jer su oni koji su ih počinili danas ili mrtvi ili oronuli starci.

Međutim, ako dalmatinska Crkva i lokalna politička pješadija imaju tako gorljivu potrebu da ubojstvima iz 1945. jasno adresiraju krivce, kao i ideologiju tih krivaca (a to je komunizam), onda bi također trebali isto učiniti i za ubojstva koja su “ojgenovci“ počinili u Turjacima, Brnazama, Košutama. Tada se ne bi trebali umatati u floskule o “nepotrebnim podjelama“, dovoditi njemačkog ambasadora kao manekena, niti se ponašati kao da su tog rujna 1943. sinjske i triljske Hrvate ubili Marsijanci, X-zrake ili udar kometa. Tada bi trebali reći: te je ljude ubio fašizam.

Ušato U na zidu

Taj je fašizam imao svoje hrvatske aktere i saveznike. Ti akteri i saveznici fašizma zvali su se ustaše. Ti ustaše su tog rujna 1943., kao znak počasti ubojicama, nazvali po njima ulicu u Splitu. Nije to teško izustiti: to je samo nekoliko rečenica, posve jednostavnih i, što je važnije − posve i neprijeporno istinitih. Jer, da je tih nekoliko rečenica don Ćubelić ikad jasno rekao, da je Zlatko Ževrnja ikad to jasno rekao, da su to rekli triljski, i ne samo triljski načelnici, da je to ikad jasno rekla dalmatinska konzervativna opcija, onda ne bi danas na svakom trećem splitskom zidu stajala išarana svastika ili ušato U.

Onda se ne bi na zidu u mojoj ulici − dakle, bivšoj Ulici Divizije prinza Eugena – kočilo neonacističko “1939“. Ne bi danas navijači na utakmici skandirali “za dom spremni!“, niti bismo danas po splitskim, sinjskim, kaštelanskim i solinskim zidovima vidjeli u bratskoj simbiozi znak ideologije koja je zločin iz rujna 1943. počinila (ušato U) sa znakom vjere kojoj don Ćubelić pripada (križem).

Fašizam na stadionskoj okuci, fašizam na zidovima, fašizam na forumima i na Wikipediji nisu − nažalost − nastali ni slučajno, ni bez razloga. Nastali su zato što su ih ževrnje, žole i ćubelići stvorili. Stvorili propustom, a bome i djelom. Stvorili onim što su rekli. Ali još više onim što nisu rekli − a trebali su.

jurica pavičić

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 07:09