StoryEditor
KolumneDe facto de jure

Jurica Pavičić: Uništili smo mlade

Piše PSD.
10. lipnja 2015. - 21:55
Pedagozi navode da prvi zapis o iskvarenoj omladini seže ništa manje nego iz starog Egipta. Navodi se kako je jedan od faraona - zaboravio sam koji - bio prvi koji je napisao kako će svijet ići kvragu jer se omladina razularila i ne poštuje starije.

Od tada do danas, klišej o kvarnoj i nevaljaloj omladini opće je mjesto svih epoha i kultura. Na nevaljalu mladež očima su kolutali i viktorijanci i bejbibumeri, i subnorovci i šezdesetosmaši. Generacija koje je slušala Jadranku Stojaković snebivala se nad ošišanim “narkorokerima“, rokerska se generacija snebivala nad onom s techno partyja, a sada se obje snebivaju nad klinkama koje slušaju “Ministarke“. Starija generacija uvijek misli da će s mlađom svijet ići u papar i užasava se što ona ne dijeli njihove vrijednosti. Jedan put te su vrijednosti domovina i vjera, drugi put revolucija i socijalizam, a treći put demokracija i pluralizam.

Moralna panika

Nije stoga tako iznenađujući val moralne panike koji je obuzeo hrvatske medije nakon što je Europska komisija objavila istraživanje o vrijednosnim orijentacijama mladih u kojem su anketirali nekoliko stotina mladih - bitno je primijetiti - samo iz Zagreba. Kad su rezultati objavljeni, na novinskim su se stranicama pojavili tabloidni i ne baš uvijek točni naslovi koji su - kako već novine vole - potpirivali moralnu paniku.

Prema komentarima koji su se pojavili u tisku, naša će dična, demokratska generacija ovu zemlju ostaviti hordi autoritarnih zombija. Mladi - naime - ne vole demokraciju, nemaju ništa protiv čvrste ruke, glorificiraju bivše ratove, ne vjeruju demokratskim institucijama poput stranaka i sabora, ne vjeruju bog zna kako čak ni crkvi, ali zato vjeruju uniformi - policiji i vojsci.

“Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati za svoju budućnost“, rekao bi na ove rezultate maršal Tito, a bome bi imao i zašto. Lako bi njemu bilo s omladinom koja tako malo haje za demokraciju, a tako voli uniforme, heroje i vođe.

Istraživanje Europske komisije - ukratko - poslužilo je kao povod za novu lavinu moralnog snebivanja tijekom koje pripadnici generacije koja danas u zemlji drži društvenu moć - dakle, moje - igraju dobro poznatu, stoljetnu igru - zgražavaju se jer mladi, zamislite, ne dijele njihove vrijednosti.

Pri tom - međutim - ne postavljaju pitanje koje bi svaka samokritička društvena grupa trebala postavljati. A to je: kako oni - mladi - vide nas? Jesmo li mi njima nešto dužni? Ima li i na nama nešto krivnje? I smijemo li uopće patronizirajuće dijeliti lekcije onima rođenim 1990. ili 1995.? A kad čovjek postavi pred sebe set takvih pitanja, neizbježno ga obuzmu mračne misli. Naime, tada se ispostavi da naša generacija ne samo nema pravo na superiorno patroniziranje, nego bi se trebala - duboko sramiti!

Generacija kojoj pripadam - dakle, rođena između 1960. i 1975. - uzela je ono što je bilo najbolje u bivšem sistemu: besplatno, dostupno i lako školstvo, potpunu sigurnost, zdravstvo, roditeljske bušte iz bivše ekonomije koja je - već se znalo tada - bila predodređena za propast. Naša je generacija ta koja je u svim ex-Yu zemljama prigrlila ratne talambase i pohrlila ratovati jedna s drugom, te se iz rata vratila ovjenčana herojskom aurom, historijskom grandecom, ordenjem, dijagnozama, penzijama.

Naša generacija potom je zajašila na lažnu konjukturu ranih dvijetisućitih, pozapošljavala se u velikim ekonomskim sistemima i u javnom sektoru koji je tih godina pupao i kvasao kao sirnica na peći. Naša je generacija za sebe i svoje vršnjake osnivala agencije, urede, fakultete, odjele, županije, institute, zaklade i nadzorna tijela, u kojima smo se opet sami mi zapošljavali i blindirali vlastite privilegije kolektivnim ugovorima, sindikatima i podzakonskim aktima.

Nedostižan život

Neizbježna smjena generacija dovela nas je postupno na vrh hrvatske kulture, politike, znanosti. Političari naše generacije potpuno su smijenili “faraone” iz 90-ih i zasjeli na predsjedničke, premijerske, ministarska mjesta, a u nižim nišama hranidbenog lanca ti uhljebi sad stanuju u županijskim cestama, vodovodima, hepovima, turističkim zajednicama i drugim uvriježenim (ne samo, ali i) splitsko-dalmatinskim uhljebskim gnijezdima. Naša je generacija dok bog i Wall Street nisu rekli laku noć stigla još kupiti nekretninu i auto, te se - često, ne uvijek - omastiti svetim gralom tranzicije - “stalnim radnim odnosom”.

Naša generacija ipak je dosegla ono što su naši roditelji imali, a današnji mladi ne mogu pomišljati ni u peti: da imamo svoju vlastitu nekretninu, zaštitu kolektivnog ugovora, da nam teče mirovinsko i staž, da imamo posao koji traje duže od prekarnih tri ili pet mjeseci, da možemo živjeti u svom zavičaju ili domovini.

Mnogi od nas dobili su još i puno više: 5000 ili 6000 kuna penzija za ratne zasluge, PTSP, zujanje u uvu ili nejasnu dijagnozu bubrega, pa sad tisuće i tisuće čilih, fino nakvarcanih “invalida“ šeću uokolo zemljom, piju kave, uređuju ladanje, zarađuju u fatureti ili smišljaju državne udare, potpuno nesvjesni činjenice da tih 5 ili 6 tisuća kuna koji im stignu na račun ne rastu u frižideru, nego ih u znoju privređuju hrvatski porezni obveznici.

Naša generacija - ukratko - žuga i žuga, ali zapravo živi život koji će biti potpuno nedosežan današnjim dvadesetogodišnjacima. Dvadesetogodišnjacima, koji neće naći posao, koji neće imati privilegij “ko to može platit“ nego će čistit stare guzice u Irskoj.

Generaciji koja nikad neće raditi na jednom mjestu duže od šest mjeseci, osim ako im ćaća i mater nisu gradski vijećnici, kao Podrug i Ljubica Vrdoljak, pa da ih uvale u sinekuru. Generaciji koja se može pozdraviti s fantazijom da će kupiti svoju nekretninu i imati penziju, osim ako mirovinu sami ne stave na stranu.

Pokrijmo se ušima

A da stvar bude gore, ono o čemu jedino slušamo i čitamo u ovoj zemlji nisu problemi tih današnjih dvadesetogodišnjaka, nego samo i jedino problemi - naše generacije. Naše generacije, koja okolo radi krš, razbija ćirilične table i prekida promet plinskim bocama, koja se žali da joj je maknuto ovo pravo i uskraćeno ono dostojanstvo, pa cijela država obigrava oko tih maćuhica, umjesto da se bavi onima koji su stvarna žrtva tranzicije, ali koji nemaju svoj glas, sindikate, krovne udruge ni kolumniste.

I stoga samo mogu zamisliti današnje dvadesetogodišnjake kad gledaju i slušaju pripadnike moje generacije - čile, već malo odeblje i sijede pedesetogodišnjake - kad kažu “mi smo stvorili ovu državu!“. Onaj tko je stvorio ovaj promašeni slučaj trebao bi se pokriti ušima umjesto da se s tim hvali. A pogotovo je neumjesno kad se tako hvali pred generacijom čiju smo budućnost aktivnu uništili, koju smo uvalili u dugove koje nećemo vratiti i čiju smo budućnost prokockali jer smo fudrali svoju sadašnjost.

A onda ih još imamo obraza kuditi što za naše kriterije nisu - dovoljno demokrati! Mi smo njihovu vjeru u demokraciju pojeli - pojeli, počučali i ispljunuli ih kao kost.

Jurica Pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. rujan 2020 23:34