StoryEditor
KolumneDe facto, de Jure

Jurica Pavičić: Slijedi trag novca...

Piše PSD.
7. svibnja 2015. - 10:15
Kad se govori o hrvatskoj politici, onda se obično ta politička scena crta u dvije boje – crvenoj i crnoj. Na jednoj su strani oni koje – jel’te – zovemo ljevičarima, jer su za socijalu. Na drugoj su strani oni koje – ajmo reći – zovemo desničarima jer su za konzervativne vrijednosti. A ta ljevica i ta desnica su, naravno, u sukobu, i taj je sukob – kako se veli – “ideološki”.

Svatko tko prati kokošinjac koji se zove hrvatska politika, zna kako to izgleda. Šef Vlade svađa se sa šefom opozicije, predsjednica se svađa s premijerom, a ono oko čega se svađaju sadržaj je onog što se formalno zove – hrvatska politika. Svađaju se oko Titove biste. Svađaju se oko toga je li Glogoškom premala penzija. Svađaju se oko jednog ili dva ratna derneka na Dan Oluje, svađaju se oko protokola ceremonija, te oko važnih i dičnih nadnevaka iz ‘41., ‘45., ‘91. i ‘95.

Crveno-crna matrica

I dok – kao u filmu “Matrix” – politički akteri, saborski zastupnici, ali i mi novinari, reproduciramo tu pseudozbilju u kojoj se pseudoprotivnici sukobljavaju oko pseudoideologije, postoji i ona druga, stvarna razina hrvatske politike koju ne možete vidjeti dok ne iziđete iz “matrixa”. Postoji i ona druga razina na kojoj stvari poprimaju prave konture, vide se stvarna savezništva i podjele, ali – što je važnije – vidi se stvarna ideologija.

Da biste vidjeli to zbiljsko razizemlje hrvatske politike, morate izići iz crno-crvene matrice koju politička elita prodaje glupacima sa zastavama. Da biste vidjeli kako stvarno funkcionira ta politika, morate – kako nas uče “Svi predsjednikovi ljudi “– slijediti novac. Da biste shvatili kako ona funkcionira, morate se maknuti od historicističkih palača, sabornica i velikih gradova. Morate otići u neko sasvim malo mjesto. Toliko malo da, recimo, ima 463 stanovnika. Toliko malo kao što je, recimo, Sućuraj.

A kako funkcionira stvarna politika, dakle politika ispod “matrixa” kojim vas truju, vidjeli smo ovih dana upravo u tom malom mjestašcu na krajnjem jugu Hvara. Tamo se sastalo lokalno općinsko vijeće da bi glasovalo o Izmjenama i dopunama prostornog plana općine koje bi ovu malu općinu s opojno dugom obalnom linijom pretvorilo u jedno grandiozno vikendaško naselje.

Ono što se dogodilo u Sućurju ima tri razine apsurda. Jedna od njih je pravni nonsens da ni nakon glasovanja o izmjenama i dopunama nikom nije jasno tko je pobijedio, jer nitko ne zna (ili “ne zna”) treba li za izmjene većina prisutnih ili većina ukupnih vijećnika (kojih je – sedam!).

Druga razina apsurda je ta da je zbog apstinencije vijećnika, zbog suzdržanih i zbog apsurda hrvatske lokalne samouprave, četvero mištana iz majušnog sela moralo odlučivati o krucijalnoj odluci koja će odrediti sudbinu idućih desetak generacija.

No, meni je najzabavniji treći apsurd u sućurajskoj nekretninskoj trakavici. Plan po kojem bi mjesto s manje stanovnika od pokojeg nebodera u Poljudu dobilo 6000 apartmanskih kreveta bez hotela izglasali su u bratskoj slozi vijećnici – HDZ-a i HNS-a!

Dvije stranke, dakle, od kojih je jedna ultraliberalna, antinacionalistička i po uvriježenoj desničarskoj mjeri “izdajnička”, a druga, pak, “stožerna stranka”, mjera hrvatstva i okosnica svih “domoljubnih koalicija”. A ipak, sve te “nepremostive” svjetonazorske razlike, sve te crveno-crne diobe koje nam prodaju kroz LCD, plazme i novinske rotacije, najednom se dirljivo istope kad u malo, maleno mjesto slete veliki nekretninski milijuni. Follow the money, rekao je novinarima Washington Posta Duboko grlo. E, bome, u Sućurju se ima što pratiti.

Tolkienov prsten

Sa Sućurjem nemam nikakve osobne veze: ni obiteljske, ni vlasničke, čak ni turističke. No, ono što me fascinira u sad već desetljetnoj sućurajskoj aferi jest to što je ona “case study” za sve procese koji se već dva desetljeća događaju u Dalmaciji i na Jadranu. Imate malu, demokratski podkapacitiranu općinu koju nema – za razliku od većih mjesta – brojnu i obrazovanu srednju klasu. Imate općinu koja, iako maloljudna, ima prokleto dugu obalnu liniju, toliko dugu da u ovoj priči opije sve, kao Tolkienov prsten. U tu općinu potom slijeće jako, jako puno novaca, toliko novaca da pod njim malo, nejako mjesto skikne poput pregažene žabe.

A ono što slijedi pratimo već lijepih deset godina. Prostorni se planovi kroje i prekrajaju, u njih parcele ulaze i izlaze kako kome u danoj vali teren ima stric, neput ili zaova. Općinski dužnosnici skrivaju poštu da bi terene intavulali ogluhom.

Mještani jedni protiv drugih šalju anonimne predstavke, kao u “Gavranu” Henri Georges Clouzota. Izmišljaju se zaostala minska polja i vještače mine iz ‘43. Općina tuži vlastite mještane, pa opozicija dobije izbore tako što će obećati da će se odreći općinske imovine. Na izborima se ne bore stranke ni ideologije, nego se bore oni čiji je teren “u crvenom” i oni čiji “nije”. Oni koji glasuju za “njih” ne mogu kupovati u “našem” dućanu. A oko svega toga isprepleo se cijeli roj lobista, spin-doktora i medijskih mačaka, župana, ministara, pa čak i norveški ambasador.

Na koncu, ono što u osnovi jest ideološko pitanje (jer, održivi razvoj je ideološko opredjeljenje!) pretvorilo se u test lakmus za lobiranje i klijentelizam. U kojem dirljivo bratski “padaju” i “prolaze” stranke koje se inače – u “matrixu” koji nam prodaju – mačuju ideološkim bodežima. A onda – kad mi ne gledamo – bratski glasuju za isto.

A sve se to dogodilo zato što smo zaboravili onu lijepu, dobru staru riječ koju preziremo jer smrdi na socijalizam: planiranje. Planiranje, kroz koje nam je racionalna, javnom dobru usmjerena struka morala reći koliko (i kakvih) kreveta treba južni Hvar, koliko za njih ima vode i struje, koliko radne snage. Trebala nam je reći gdje bi ti kreveti trebali biti da od njih škoju bude optimalna korist. Trebala nam je reći kakav je morao biti omjer hotela i apartmana da sve to bude financijski održivo. I tada je – na kraju – razborita politika trebala tražiti investitora.

Profitirali mudrijaši

Umjesto toga, u Dalmaciji svjedočimo oprečnom procesu. Investitori kupuju “zelenu” divljinu, puste u novine bajoslovne črčkarije u Corelu, preko spin-doktora pronađu novinare koji će pohvaliti “vizionarski projekt”, potkupe i umile političare, a ako slučajno naiđu na one koje ne mogu kupiti, počnu kukati i zapomagati zbog “antipoduzetničke klime”. Mašući vrištećim naslovnicama i tekstovima o “kočenju investicija”, odu u Zagreb do ministara i zastupnika, a onda oni saviju ruku stranačkim čimulicama na terenu.

A koji put – samo koji – naiđu na dovoljno tvrdoglave mištane, ili na dovoljno pravno pismene protivnike, pa cijela stvar završi u bezizlaznom, desetljetnom limbu, kao sada u Sućurju. Limbu, u kojem misto nema hotel, investitori su izgubili vrijeme i potrošili zlato na zapuštene maslinike, a jedini koji profitiraju su mudrijaši-posrednici koji su ih cijelo to desetljeće usitno čučali. Osim njih, svi su na gubitku: a na gubitku su zato što se otprve stvari nisu postavile kako treba.

jurica pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 21:33