StoryEditor
KolumneDe facto, de Jure

Jurica Pavičić: Nepostojanje pravila osnažuje moć političara

Piše PSD.
30. rujna 2015. - 23:13

Obično se kaže da svaki pariški gradonačelnik ostavi za sobom jedan veliki objekt - muzej, trg ili dvoranu - po kojoj će ga pamtiti. Godine će proći, zaboravit će se političke sklonosti i omraze, zaboravit će se sitni klijentizmi i komunalni feleri, a taj jedan objekt ostat će za davnim političarom kao njegov trajni spomenik.

I u Hrvatskoj gradonačelnike - bar neke - pamte po njihovim političkim spomenicima. U Zagrebu Većeslava Holjevca pamte po Novom Zagrebu, a u Splitu Antu Skataretika po Mediteranskim igrama. U Dubrovniku će - opet - uza sve milijune u budžetu Andru Vlahušića pamtiti tek po Željeznom prijestolju, a Kalmetu u Zadru po onoj skalinadi koja za lebićade tuli kao kit.

Kućica iz Zemlje Oz

Po čemu će - međutim - Splićani pamtiti sad već dvije i pol godine vladavine Ive Baldasara? Novinar koji bi se poduhvatio takvog urbano-semantičkog poduhvata sve do ovog je tjedna bio suočen s nesavladivim problemom. Tijekom prve polovice svog mandata, sadašnji splitski SDP-ov gradonačelnik nije proizveo ni križ na Marjanu, ni onog vrtnog patuljka između pivskih reklama koji bi trebao biti spomenik državnosti. Nije proizveo ni fijasko poput Žnjana i Spaladium Arene, niti i kakav ozbiljan urbani marker po kojem bi se taj mandat pamtio.

Baldasarov mandat sve do prošlog tjedna činio se kao mandat bez svoga pravog prostornoga znaka, komada javne infrastrukture s kojim bi se gradonačelnik mogao podičiti. A onda se i to dogodilo. Dogodilo se ono po čemu ćemo Baldasara pamtiti. Dogodila se, uz malu pomoć pučke mašte, Villa Baldovina.

Oni među vama koji čitaju splitske gradske stranice „Slobodne Dalmacije“ već su vjerojatno upoznati s neobičnom i bajkovitom sudbom Ville Baldovine, bijele cementne kućice koja je jednog lijepog dana s neba doletjela na križanje kod Starog placa, točno onako kako je kućica s malom Dorothy doletjela u Zemlju Oz nošena tornadom iz Kanzasa.

Kad se tornado smirio, a Split probudio iz snebivanja, ispostavilo se da je Dorothyna kućica bez prozora cementni boks buduće mjenjačnice koju je gradonačelnik odobrio jednom - vele - invalidnom branitelju. Netom nakon što se mjenjačnica s vizualnim identitetom Fort Knoxa pojavila na splitskom raskršću, probudio se i spalatinski poetski duh, pa je neznani stihoklepac na buduću mjenjačnicu ispisao lirski sastavak o tome kako „građanin čim se/malo skrije/gradonačelnik jaše/zna da smije“/i grad je začas/lakoumno/obično govno maloumno.“

Premda je cementna ekspozitura financijskog tržišta nekoliko dana parala oči estetski tankoćutnijim građanima, čini se da je tek pojava satiričnih lirskih tvorevina na fasadi „mjenjačnice“ ponukala gradske redare da djeluju. Bunker koji je anonimni lirik krstio Villa Baldovina ekspresno je uklonjen, a gradonačelnik Baldasar - junak lirskog sastavka na fasadi - javio se sa svojim mišljenjem.

Rekao je kako je kućicu odobrio, ali i njezin izgled, kako je htio pomoći obitelji sirotog veterana, te kako će kućica biti vraćena, ali u drugom, estetski i oblikovno ugodnijem ruhu. Valjda, s više prozora. S manjom zidnom površinom. Toliko manjom, da stihoklepce prinudno natjera da prijeđu na haiku.

Ma kakav javni natječaj?!

Splitska gradska uprava potrudila se, ukratko, da cijeli slučaj prikaže kao zabunu kojoj domena seže tek područje estetike. Pri tom su i Baldasar i njegova ekipa očito potpuno nesvjesni da slučaj Ville Baldovine nije (bar ne samo) slučaj ljepšeg ili ružnijeg komunalnog dizajna. Slučaj Ville Baldovine nije čak ni slučaj jednog kioska na jednom, lijepom ali običnom raskršću. Slučaj Ville Baldovine zapravo je stvarni spomenik Baldasarovoj vladavini, „case study“ koji pokazuje kako Split danas funkcionira, i zašto će ga to odvesti u propast.

Jer, osim svog estetskog aspekta, slučaj Ville Baldovine ima i svoj uže politički aspekt. A taj je aspekt ovaj: gradonačelnik je na ne sasvim nevažnom gradskog raskršću dopustio atak na javni prostor i nešto što je u osnovi gradnja. Dopustio je to potpuno preskačući planiranje i struku.

Na koncu, dao je plodove tog ataka na javni prostor na „plodouživanje“ nepoznatom nekom koji doista može biti branitelj, no može biti i akter tko zna kakvih klijentističkih, strančarskih ili pseudo-braniteljskih, kvazi-zadružnih kombinacija. A što god i tko god bio, jedno je sigurno - svoj mjenjački Fort Knox nije dobio na javnom natječaju, po otvorenim pravilima i razumljivim kriterijima, kroz proceduru koja bi bila svima jednako dostupna i čitljiva crno na bijelo.

Ta i takva Villa Baldovina stoga nije samo estetsko-dizajnerski skandal. Ona je politički skandal koji je po svojoj težini jest majušan, no velikim ga čini to što ogoljava dobiti kako grad Split funkcionira u Baldasarovoj eri, te kako je još i ranije funkcionirao u Kerumovoj. A rezultate, plodove takvog upravljačkog stila gledamo diljem grada.

Rezultat takvog vladanja su metastazirani štekati koji su pojeli Carrarinu i Prokurativu. Rezultat takvog vladanja je divlji grad čardak-skalamerija po Žnjanu. Rezultat takve upravljačke prakse su stotine kaotično naguranih šankova, pulpita i deskova na kojima se prodaje štošta, od cijeđenih sokova do izleta u Blue Lagoon, koja se nekad zvala Krknjaši.

Rezultat takve vladalačke prakse su i splitska parkirališta, na kojima zadnji preostali pristojni građani koji drže do zakona gube bitku s povlaštenom kastom kojekakvih Ordesa d.o.o. i Globo Expletusa, a javni se parkirališni prostor pretvara u komplicirani sustav feudalnih lena u kojem privilegirani stranački članovi i „uspješni poduzetnici“ u fingiranim podnajmovima drže parking mjesto ispred kuće pod krinkom turizma.

‘Moramo pomoć čojku’

Finalna i kristalna realizacija ovog vladalačkog modela je - pak - splitsko gradsko vijeće u kojem je barem četvrtina vijećnika (ako se ne varam, 7 ili 8 od 35) najrazličitijih političkih opcija zaposlilo u ovom mandatu člana uže familje u gradskim ili županijskim pipcima.

Posljednje i katastrofalno finale ovakve upravljačke prakse imat ćemo ove jeseni, kad se bude radio urbanistički plan. Bude li - naime - i tada funkcioniralo po principu „moramo pomoć čojku“, „on je branitelj“ i „lipo nas je molija“, imat ćemo nove cementne Baldovine, ali ne prizemne nego od desetaka katova. A te nove Baldovine neće napasti samo nogostup uz autobusnu stanicu, nego parkiće, sportske terene i prometnice od Splita 3 do Bilog Pazara.

Sve su to raznovrsni i tek naizgled nepovezani pipci istog upravljačkog stila koji je izgleda postao trajno obilježje Baldasarove ere: a to je nesustavni klijentizam. Umjesto planiranja, imamo časovito rješavanje od slučaja do slučaja, umjesto procedure imamo „ajmo pomoć čojku“, a umjesto jasnih i za sve istih pravila imamo stranačke, veteranske i mandrilsko-fetive klijentizme, klijentizme koji se jedva razlikuju od onih Kerumovih - familjarnih i zemljačkih.

Slično kao u Bandićevu Zagrebu, i u Baldasarovu Splitu nepostojanje reda i nepostojanje pravila osnažuje moć političara, jer mu širi mogućnost proizvoljnog „dušebrižništva“. A posljedica takvog vladanja je grad koji tone u prostorni i ne samo prostorni kaos. Do prve mećave, ili požara, ili potresa. Ili, boženasprosti, turističke sezone.

Jurica Pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 21:50