StoryEditor

JOHN WICK Akcijska žestica na tržištu dijetalne cole

Piše PSD.
21. prosinca 2014. - 13:26
Film: JOHN WICK; akcija; SAD; 2014.
Režija: Chad Stahelski i David Leitch
Uloge: Keanu Reeves, Michael Nykvist
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

Muskularan poput forda mustanga, koreografiran s kaskaderskim opipom opasnosti gotovo nepostojećim u “superhero“ blockbusterima upakiranima u spandeks sigurnih računalnih efekata i 3D naočala, “John Wick“ je još jedan američki akcijski film oslonjen na bivšeg specijalca (plaćeni ubojica, vojnik, špijun ili netko četvrti) koji budeći uspavane duhove u sebi budi neistjerane duhove zlatnog doba žanra iz osamdesetih. Aktualni projekt hollywoodske zvijezde Keanua Reevesa novi je prilog žilavom trendu akcijskih žestica koje klize poput viskija nakon godina ispijanja superjunačkih coca-cola zero.

Lik John Wick “trendovski“ nasljeđuje Bryana Millsa (Liam Neeson, “96 sati“), Jacka Reachera (Tom Cruise, “Jack Reacher“), Roberta McCalla (Denzel Washington, “Pravednik“)... kao novi-stari diverzant pokreta otpora u borbi protiv dominantnih (blockbu)steroidnih superjunačkih spektakala. Možda neće pobijediti superjunake, ali barem će “umrijeti muški“ za akcijsku kinematografiju. “John Wick“ daje obol u sačuvanju žanra u kinima i preuzima štafetu od ekipe nadovezane na novomilenijske ekstremne akcijske filmove (“Ubrzanje“, “Panična potjera“, “As u rukavu“, “Samo pucaj“...).
U “Cranku“ (2006.) Jason Statham je morao održavati “dotok adrenalina“ kako je god znao i umio (droga, red-bull, slatkiši...) da ne umre od otrova injektirana u njegovo tijelo. Akcijski film, začet u sedamdesetima filmovima Clinta Eastwooda, Charlesa Bronsona i Stevea McQueena, a rođen u osamdesetima sa Stalloneom, Schwarzeneggerom, Willisom, Gibsonom, Van Dammeom... od svih kinematografskih žanrova najviše je oslonjen na pokret i kinetiku pa ne smije stati ako želi (pre)živjeti. Mora na ovaj ili onaj način održavati “dotok adrenalina“ u inat superherojskim spektaklima koji su “zatrovali“ kinotržište i nakon 11. rujna 2001. poletjeli u nebo odakle su akcijski bogovi pali na tjeme, onako kao Statham u finalnom kadru “Ubrzanja“.

Dakako, na filmu bi akcijski junak od toga pada otresao prašinu sa sebe i nezaustavljivo krenuo dalje kao da se ništa nije dogodilo. “On lakše ozlijeđen“, odjekuje nam u ušima citat zanesenog malog filmofila iz “Posljednjeg akcijskog junaka“ (1993.). U stvarnosti je, pak, žanr bačen u komu i nije bilo dovoljno da ga na aparatima samo drži “stara garda“ heroja koji su se, konačno, okupili u “all-star“ serijalu “Plaćenici“ kao živi podsjetnici bolje prošlosti, eventualno njihova mlađa braća po oružju iz “Brzih i žestokih“ (Vin Diesel, Dwayne “The Rock“ Johnson). Američki akcijski film bio je pogođen terorističkim napadom na SAD 9. rujna 2001.
Teroristi s kojima su megdanile junačine poput Willisa (“Umri muški“) i Schwarzeneggera (“Istinite laži“) prestali su biti poželjni negativci. Jednostavno, nakon katastrofe kakvu su neki od tih blockbustera djelomično prognozirali publici više nije bilo tako smiješno gledati nabildana heroja kako lansira terorista raketom u helikopter kroz mecima prokrčeni kat ostakljene višekatnice uz šlagvort “Ispaljen si“. Publika se okrenula muškarcima u tajicama – superjunacima (“X-Men“, “Spider-Man“...), tražeći “spas“ u njihovim mutiranim, radioaktivnim i inim moćima.

U boju protiv nadmoćnih superheroja potrebno je pojačanje, a novu-staru četu prvoboraca predvode John Wick, Bryan Mills... junačeći se na pola puta između ekstremne novomilenijske akcije i arhetipskih “actionera“ sedamdesetih i osamdesetih. Od ekstremne akcije “John Wick“ također preuzima skromne, neuljepšane vizure kadra kao produkt niskog ili u vrh glave srednjeg budžeta. Sav novac u Hollywoodu trenutno ide superherojima; akcijski se junaci moraju zadovoljavati mrvicama. U filmu će takoreći svega nekoliko automobila biti dignuto u zrak – prava sitnica naspram osamdesetih i devedesetih kad su žitke eksplozije odnosile zgrade, grizle mostove na pola i što sve ne.
Produkcijska rujnost hitova “Die Hard“ (1988.), “Cliffhanger“ (1993.), “True Lies“ (1994.), pa i Keanuova “Matrixa“ (1999.), s raskošno urešenim akcijskim scenama u usporenom pokretu, ne opstoji u “Johnu Wicku“. No, zato “John Wick“ ovakav kakav jest, beskompromisan, sirov, brutalan, djeluje kao protuotrov za srednjostrujaške superjunačke spektakle koji su akcijskima preoteli budžete na dolarskim steroidima (“Rambo III“, “Umri muški 2“, “Terminator 2“, “Istinite laži“), alternativa kakav je u osamdesetima bio punkoidni hard rock Guns 'N' Rosesa prema natapiranom sweet metalu.

U “X-Men“ filmovima nema šanse da Wolverine, koliko god bio opak frajer (tzv. badass), nekog negativca “pokupi“ automobilom i potom za svaki slučaj spraši u njega nekoliko metaka dok se ovaj kotrlja po krovu vozila kao pregažena “road kill“ živina. Upravo će to Reevesov Wick napraviti u završnoj akcijskoj sceni. U međuvremenu se, primjenjujući stečeno znanje iz “Matrixa“, iskazao kao iznimno vješt u borbi s golim rukama i pištoljem kojeg koristi poput noža, osobito u sceni u noćnom klubu, akcijskom vrhuncu dobrim dijelom režiranom u jednom neprekinutom kadru, kako bi publika mogla na miru vidjeti izvrsnu koreografiju smrti i izbrojati mrtve.
Keanuov junak ukupno je pobio 78 ljudi, po nekim kalkulacijama i 86, prateći crveni trag “armija od jednog čovjeka“ osamdesetih koji su sijali visoki “bodycount“ leševa i riješavali “100 godina (policijskog) uredskog posla u jedno popodne“, kako je netko precizirao u Schwarzeneggerovu “Sirovom ugovoru“ (1986.). Netko je u pravu kad u “Johnu Wicku“ kaže “Ljudi se ne mijenjaju, vremena se mijenjaju“. Akcijski heroji mogu i dalje biti oni stari ako već novo vrijeme opet rađa ruske zlikovce. U aktualnoj klimi nategnutih odnosa SAD-a i svijeta s prijetećom Rusijom, provokativno je da je “John Wick“ drugi ovogodišnji akcić, uz Washingtonova “The Equalizera“, u kojem su negativci Rusi i stradavaju na kreativne načine od američkih heroja, pri čemu njihova “čistka“ zrcali potencijalnu Obaminu retoriku.

Dakle, opet namig osamdesetima kad su “one man army“ junaci poput Stallonea (“Rambo II&III“) i Chucka Norrisa (“Nestali u akciji“, “Invazija na SAD“) vojevali kao produžena ruka američke/Reaganove vanjske politike. Razlika je utoliko što Wick ne vodi bitku protiv čitave ruske vojske, već gangstera koji će mu iz čiste obijesti ukrasti mustanga i ubiti neodoljiva psića, posljednji dar njegove pokojne supruge (Bridget Moynahan), novi “tračak nade“ u životu. Reakcija negativaca potiče akciju junaka i Wick će iskopati akcijsku prošlost što je jedan od žanrovskih “must have“ stereotipa filma.
Redateljski dvojac Chad Stahelski i David Leitch iskopavanje akcijske prošlosti prikazuju doslovno u sceni kad Reevesov lik maljem udara po podu kuće ispod kojeg je sakrio vlastiti arsenal oružja. Kako je privatna oružarnica “trade-mark“ monosilabičnih strojeva za ubijanje iz osamdesetih, eto spoja klasike i novog milenija. Nakon što njegove vještine budu isprovocirane, Wick odlučuje održavati “dotok adrenalina“ sebi i akcijskom filmu na svoj način, svjesno pristajući da ga “nešto povuče natrag“ u svijet pogibelji odakle se umirovio jer je to jedino kako zna (o)svetiti voljene na osobnom planu i žanr na širem.

To su “posebne vještine“ (“particular set of skills“) stečene tijekom duge karijere, a junaka čine “noćnom morom“ za negativce. Tako je sebe i novi-stari soj akcijskih heroja 2008. predstavio bivši CIA-ovac Bryan Mills i pokrenuo aktualni kinotrend nalupavši milijune dolara. Zajedničko Wicku, Millsu i ostalima je to što njihove vještine bivaju isprovocirane kad im se zlikovci dirnu u obitelj ili nekoga do koga im je stalo u još jednom namigu osamdesetima. Znači, Wick, Mills i kompanija pokušavaju živjeti u miru s opranom krvlju na rukama iz nekadašnjih akcijašenja. Neki od njih, zanimljivo, upozoravaju negativce prije nego se (ne)voljko vrate starim navikama koje nikad ne umiru i puste zvijer s lanca, u slučaju Wicka - “baba jagu“ (baba roga).


McCall će pokušati otkupiti maloljetnu prostitutku od makroa, Reacher savjetovati neke protuhe ispred kafića da se ne upuštaju u tučnjavu s njime... Ovi, dakako, ne slušaju dok ne bude prekasno i doznaju na teži način s kime imaju posla, što smo iskusili od prvog “Ramba“ (1982.), preko “Umri muški“ (1988.) do “Opsade“ (1992.) sa Stevenom Seagalom kad je netko spomenuo “Vijetnam, Panamu, Bliski Istok“. Identitet akcijskog junaka znade često biti natuknut već na plakatu filma u stilu osamdesetih, primjerice “Zakon ima granice, on ih nema“ (“Jack Reacher“), a za ostalo će se pobrinuti negativci koji sa strahopoštovanjem izgovaraju njegovo ime.

“Nije bitno što si učinio nego kome si učinio“, kori nepromišljenost svog sina mafijaš Viggo Tarasov (Michael Nykvist u dojmljivijoj ulozi negativca nakon četvrte “Nemoguće misije“). “Nekoć je John bio naš suradnik, tip kojeg šalješ da ubije baba rogu“, opisuje Viggo junakov legat i prebrojava obranu u svojim redovima - “Pozovi ljude! Koliko? Koliko imaš?!“. Jer, Wick će “doći“ po njih, kao što su nekoć dolazili Bronson (“Death Wish“), Schwarzenegger (“Commando“)... “Stalno me ljudi pitaju jesam li se vratio. Dosad nisam imao precizan odgovor, ali da, mislim da sam se vratio“, mitraljira Wick u klimaksu filma. Njegov verbalni rafal pogađa dvostruku metu. Nije se samo vratio Keanu Reeves. Mislimo da se vratio i akcijski film.

MARKO NJEGIĆ

Trend se nastavlja i u 2015.

Ljubitelji filmova poput “96 sati“, “Pravednika“ i “Johna Wicka“ ne trebaju strahovati. U drugom tjednu siječnja u kina stiže treći nastavak “Taken“ serijala, preveden kao “96 sati: U bij3gu“. Liamu Neesonu u travnju izlazi još jedan akcijski film, ponovno u režiji Jaumea Collet-Serre (“Non-Stop“). Naslovljen je “Run All Night“, a mogao je biti i “Taken 4“ jer u njemu Neeson igra vremešnog “hitmana“ koji je primoran okrenuti se protiv bivšeg šefa kako bi zaštitio otuđenog sina i obitelj. Iduće godine u akcijskom žanru okušat će se još jedan dramski glumac, dvostruki oskarovac Sean Penn. Penn se najviše približio akciji u “Stanju milosti“ (1990.), no to je više bila krimi-drama. U akcijskom trileru “The Gunman“, pak, igra bivšeg specijalca (po nekim izvorima i špijuna) koji se daje u bijeg kako bi u trku sprao ljagu sa svog imena. Zanimljivo je da režiju filma apotpisuje Pierre Morel, čovjek odgovoran za prvi “Taken“.

Vrli nasilni svijet

Tretman okrutnog, nasilnog post-9/11 svijeta stvarnosniji je danas u akcijskom filmu u odnosu na nevin(ij)e osamdesete. Otmica Schwarzeneggerove kćerke u “Komandosu“ (1985.) nije podrazumijevala “sex-trafficking“ kao u “96 sati“ (2008.).

Istok u napad(u)

Da je akcijski film opet jedan od najaktivnijih žanrova, potvrđuju i perjanice azijske kinematografije. Filmovi Johnnieja Toa, “novovalne“ južnokorejske akcije poput “Žutog mora“ i indonezijske senzacije “Racija 1&2“.

Keanu bez dublera

Povratnik u akcijski žanr, Keanu Reeves se s borilačkim vještinama upoznao trenirajući za snimanje triju “Matrixa“ (1999.-2003.). Otad ih je zavolio i nastavio se s njima baviti pa ne čudi da je sam izveo 90 posto fizičkih akrobacija bez pomoći dublera u “Johnu Wicku“. Reeves je fascinaciju borilačkim vještinama prošle godine ispoljio i režijom filma “Man Of Tai Chi“ kojeg još čekamo u kinima.

item - id = 257551
related id = 0 -> 266728
related id = 1 -> 265166
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. prosinac 2021 03:42