INTERSTELLAR 3001: Odiseja u svemiru

Film: INTERSTELLAR; SF, SAD, 2014.
Režija: Christopher Nolan
Uloge: Matthew McConaughey, Anne Hathaway
Distribucija: Blitz
Ocjena: *****

Rođen si 40 godina prerano ili prekasno - uvjerava punac Donald (John Lithgow) junaka znanstveno-fantastičnog “Interstellara“ Coopera (novopečeni oskarovac Matthew McConaughey). Dijaloška scena između njih dvojice uoči Cooperova odlaska na spektakularno međuzvjezdano putovanje kako bi pronašao potencijalno naseljiv svijet u svemirskim crvotočinama za žitelje umiruće Zemlje od krupne je važnosti za redatelja Christophera Nolana i njegov film, pa i SF žanr općenito. Davajući kompliment Cooperu, njegov se punac u sjećanju na trenutak vratio unatrag kroz vrijeme i, otprilike, rekao kako je, kad je bio mali, osjećao da je svaki dan Božić zbog mnoštva novih ideja i otkrića što su kolali svijetom.

Nadodamo li ispred “svijetom“ pridjev “filmskim“, stvari postaju jasnije. “Nekoć smo gledali u nebo...“, nadovezao se Cooper na Donaldove riječi. Iz njega, Coopera, “istražitelja i pionira“, progovara Christopher Nolan (rođen 1970., godinu dana nakon slijetanja “Apolla“) koji je u djetinjstvu gledao prema zvijezdama i širio beskrajne mogućnosti ljudske mašte ispred savršene iluzije velikog ekrana zajedno s revolucionarnim SF filmovima poput “2001: A Space Odyssey“. Nolan je, poput Coopera, “rođen 40 godina prerano ili prekasno“. Prerano u smislu da će vrijeme pokazati koliko je bio redatelj ispred svog vremena. Prekasno zato što bi ga se prije 40-ak godina slavilo kao Stanleyja Kubricka (“2001: Odiseja u svemiru“).
Kad je Kubrick u kina lansirao “Odiseju u svemiru“, Nolan je imao dvije godine. Od sedamdesetih do početka devedesetih SF filmovi takvog dometa - u kojima se eksperimentiralo s formom ili sadržajem - snimali su se gotovo svakog dana da je Nolan mogao često slaviti onaj Donaldov Božić. Navedimo klasike poput “Solarisa“, “Ratova zvijezda“, “Bliskih susreta treće vrste“, “Aliena“, “Istrebljivača“, “Terminatora“, “Aliensa“, “Bezdana“, “Potpunog sjećanja“, “Terminatora 2“... u režiji vizionarskih velikana kao što su Tarkovski, Lucas, Spielberg, Scott, Cameron i Verhoeven otisnutih na vizualnom i(li) autorskom planu “Interstellara“.

Ostatak devedesetih donio je, među ostalim, vrhunski SF trolist, “12 majmuna“ (1995.) Terryja Gilliama, “Kontakt“ (1997.) Roberta Zemeckisa i “Matrix“ (1999.) braće Wachowski, da bi početkom dvijetisućitih epska znanstvena fantastika na filmu posustala pa smo, ne računajući Spielbergovu “Umjetnu inteligenciju“, 2001., godinu “Odiseje u svemiru“, dočekali na Zemlji umjesto negdje gore visoko, u nekom od Kubrickovih kvadranata kozmosa. U tom razdoblju umjesto fantastike su procvale fantazije (“LOTR“, “Harry Potter“) i superjunački spektakli (“X-Men“, “Spider-Man“) kojima je i Nolan dao obol s trima “Vitezima tame“ o superheroju Batmanu. Međutim, Nolan je tada, od 2000. do 2005., još uvijek radio male filmove, poput “Mementa“ i “Nesanice“, fokusirajući (buduće) autorstvo na SF motive vremena (“Terminator“, “12 majmuna“) i snova (“Istrebljivač“, “Potpuno sjećanje“).
Preokret za žanr, stidljivo vraćen u kina 2007. podcijenjenim filmom “Sunshine“ Dannyja Boylea, uslijedio je godinu dana prije druge “Odiseje“ (“2010“ Petera Hyamsa) zahvaljujući ponajprije prijelomnom Cameronovu “Avataru“ i vrsnim naslovima tipa “Distrikt 9“ Neila Blomkampa i “Mjesec“ Duncana Jonesa. S prošlogodišnjim remek-djelom “Gravitacija“ Alfonsa Cuarona bilo je jasno da se SF vraća na velika vrata i taj je pozitivni momentum Nolan odlučio iskoristiti na najbolji mogući način. Božić možda ne dolazi svakog dana u kina kao nekad, ali Nolan želi da ga nove generacije pamte jednako kao što se on sjeća svojih Božića ispred platna.

(Pre)ambicioznom Nolanu ovaj naš svijet više nije dovoljan, zato posjećuje neistraženi svijet onkraj snova i zvijezda. Golemo slavoljublje i kreativnost Nolan je demonstrirao u akcijskom trileru “Početak“ (“Inception“, 2010.), usadivši SF priču u beskonačan mikrokozmos čovjeka i njegovih snova (unutar snova) na tragu beskraja pravoga svemira. Korak dalje od “Inceptiona“ odlazi “Interstellar“ kao jedan od najambicioznijih (SF) filmova i kinoiskustava uopće koji nam daje potisak da Nolana, vizionarskog perfekcionista i smionog maštotvorca visokobudžetnih spektakala prve klase, proglasimo za Camerona 21. stoljeća.
Cameron se još nije oglasio u vezi Nolanova novog filma, za razliku od Quentina Tarantina i P.T. Andersona s ustima punim pohvala, no kako je ostao fasciniran s “Gravity“, mala je šansa da ga neće oduševiti njezin “outer-space“ brat. “Interstellar“ tjera naprijed filmske vizuale kao nova “Gravitacija“, ili još bolje “3001: Odiseja u svemiru“, a da istovremeno ostaje ukorijenjen u sedamdesetima i osamdesetima u korištenju analognih “low-tech“ specijalnih efekata i osjetne scenografije s mimimumom digitalnih “hi-tech“ zahvata i tzv. zelenog ekrana. Mnoštvo je očaravajućih, ponekad i apstraktnih prizora uhvaćeno kamerom direktora fotografije Hoytea Van Hoyteme (“Neka uđe onaj pravi“, “Ona“) da gledatelju ne preostaje drugo nego poslušati astronauta Doylea.

“Možeš to samo bilježiti i promatrati“, savjetuje Doyle (Wes Bentley) u jednoj sceni Coopera. Nakon što svemirska ekspedicija uleti u sferičnu crvotočinu, bilježimo posjet dvama “alienskim“ svjetovima u sklopu druge galaksije gdje svaki sat traje sedam godina i promatramo ih širom otvorenih očiju. U vodenom svijetu Cooper i Amelia (oskarovka Anne Hathaway) bježe od naleta vala veličine planine, a voda će ih kao “tvar života“ zamalo odvesti u smrt. U svijetu nalik divovskom smrznutom glečeru njihova će letjelica okrznuti zaleđeni oblak. Hoyte Van Hoytema i Nolan gledateljima pružaju doživljajni pogled na svjetove i galaksije s Božjeg prozora - prednjače panoramski totali snimljeni u dugim kadrovima u prisustvu samog Tvorca.
Bog zasigurno gleda s pažnjom i sluša. Tišinu svemira koju povremeno prekidaju izvrsne glazbene partiture Hansa Zimmera ili egzistencijalistička opažanja likova. “Milimetri aluminija, a onda ništa“, kaže astronaut Romilly (David Gyasi) pipajući interijer letjelice izgubljene u mraku nadomak intergalaktičkog zaborava izvan koje vreba samotnost svemira istražena u “Gravity“, njegova vječna noć raširena nepreglednim kozmičkim prostranstvima sve do obzora crne rupe “kubrickovski“ prošarane “bljeskovima blještavila i crnila“. Prošlost, sadašnjost i budućnost SF-a zavedena je u “Interstellaru“, od “Odiseje“ do “Gravitacije“.

Prolazak male letjelice pokraj Saturna upečatljiv je, recimo, poput kadra usamljene figure koja stoji ispred sunca u filmu “Sunshine“. A Nolanovi kadrovi su geometrijski precizni da bi veoma ponosan bio Kubrick, citiran u transcendentalnom klimaksu naglašene metafizike i fantazmagorije. Film izgleda kao kreativni brak Kubricka i Camerona, uz nazočnost kumova Spielberga i Cuarona. Spielberg je također razmišljao režirati “Interstellar“ prema scenariju Jonathana Nolana i jasno je zašto uzmemo li u obzir McConaugheyjev lik oca koji napušta obitelj, premda to radi za “viši cilj“, suprotno “spielbergovskim“ očevima na službenom putu, no njegova kćerka Murph (odlična MacKenzie Foy i divna Jessica Chastain) isprve to vidi kao izdaju.
Ako je Spielberg napustio projekt, ostavio je (“spielbergovske“) emocije u odnosu Coopera i Murph, a Nolan ih po prvi put u karijeri ne skriva, poistovjetivši se s pričom o napuštanju kćerke kao otac četvero djece u stvarnom životu. Dosadašnji Nolanovi filmovi mahom su se gledali i mislili. S druge strane, “Interstellar“ se gleda, misli i osjeća. Ovo je film o temeljima same čovječnosti, očevima i djeci (kćerima), ljubavi koja “nadilazi prostor i vrijeme“, na isti način kao što je o čovjekovu nagonu za preživljavanje, odnosno njegovu mjestu u svemiru. Tako, Nolan u centralnom dramskom čvorištu napokon otvara i srce, ne samo um.

Scena rastanka od Murph i Cooperovo gledanje 20-godišnjih videoporuka djece koja su odrasla u treptaju njegova suzama natopljenog oka (sina kasnije tumači Casey Affleck) iznimno je emotivna. U “Interstellaru“ se vrijeme i prostor često spominju, kao “relativno“, “fizička dimenzija“, “nadprostor“ (prostor iznad naše tri dimenzije) i tome slično, a jedan ručni sat ima neobično važnu ulogu. Na međuzvjezdanom putu Cooper i ekipa susrest će se s “izmještanjem vremena“. Kvragu, naći će se negdje u “petoj dimenziji“, u beskraju vremena i prostora. Odrednica prostor-vremena je, ponovimo, od presudne važnosti za film, žanr i sanjara Nolana.


Beskraj kinematografskog vremena i prostora Nolanu dozvoljava da John Lithgow, ko-zvijezda Hyamsove “Druge odiseje“, u “Interstellaru“ ima ključnu epizodnu ulogu, a Matthew McConaughey iz sporednog lika “Kontakta“ postane glavni junak i svojevrsni sin sveameričkog heroja, pilota Chucka Yeagera, iz “Puta u svemir“ u tumačenju Sama Sheparda, čovjeka koji je s friškim oskarovcem dijelio ekran u filmu “Mud“, jednom od ključnih ostvarenja za njegovu glumačku renesansu.

U tretmanu vremena, ako ne i prostora, “Interstellar“ ima dodirnih točaka s Nolanovim filmovima “Memento“, “Insomnia“ i “Inception“, neovisno o tome radilo se istragama umorstava, prodiranju u snove ili samoubilačkoj misiji šačice ljudi da se spasi planet na izdisaju. “Memento“ se vrtio unatrag, od kraja prema početku, sadašnjosti prema prošlosti, a Cooper u prvoj “inceptionovskoj“ sceni “Interstellara“ sanja o padu s neba na Zemlju i kasnije se budi u dalekoj budućnosti, mlad kao “stari“ Benjamin Button. Vrijeme unutar vremena poklapa se s Nolanovim “snovima unutar snova“ i izaziva nesanicu.

MARKO NJEGIĆ

Jedinstven pothvat u Hollywoodu “Interstellar“ je, poput “Inceptiona“, dijelom i “Gravity“, jedinstven pothvat u modernom visokobudžetnom Hollywoodu, film koji ne dolazi u paketu s 3D naočalama i linijama igračaka, spektakl koji nema brendovsko podrijetlo u nekom stripu i nije akcijski orijentiran isključivo na eksplozije. No, osim što je dosad najemotivniji Nolanov film, “Intestellar“ je i njegov najhumorističniji uradak. Ponavljajući geg filma tiče se podešavanja humorističnih postavki robota TARSA. Postavke su na optimalnih 60-ak posto kako TARS slučajno ne bi postao Transformer.