INDIANA JONES I KRALJEVSTVO KRISTALNE LUBANJE

Film: INDIANA JONES AND THE KINGDOM OF THE CRYSTAL SKULL; akcijska (SF) pustolovina; SAD, 2008.
Režija: Steven Spielberg
Uloge: Harrison Ford, Shia LaBeouf
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** 1/2

U “Otimačima izgubljenog kovčega”, vjerojatno najboljem akcijskom pustolovnom spektaklu svih vremena, Indiana Jones ispalio je kišu metaka, uključujući i onaj jedan kojim je pokosio diva sa sabljama, ali i za serijal prilično znakovitu rečenicu “Nisu godine krive, dušo, nego kilometraža!”.

Zahvaljujući “kilometraži” na svome akcijskojunačkom brojčaniku (Han Solo, Jack Ryan...), Harrison Ford je, poznim godinama unatoč (66), još uvijek vitalan kao “Indiana - Bič božji” dok se vješa i pucketa njime, skače iz džipa u džip, pada niz tri vodopada zaredom i šaketa negativce dvostruko veće od sebe.

U tom ikoničkoglumačkom smislu, posljednji celuloidni “povratak kralja” podjednako je dojmljiv poput Schwarzeneggerova, Stalloneova i Willisova “come-backa”.

No, suprotno friškim “uskrsnućima” Ramba i McClanea, Indianino filmsko ukazanje ipak je bliže Terminatoru (3).

Dakle, dobro, ali nije to - to. A trebalo je biti. Poglavito kad se čovjek sjeti njegove ostavštine i činjenice da se blockbuster “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje” krčkao u Spielbergovoj i Lucasovoj kuhinjici dobrih deset godina od ukupno 19 koliko je prošlo otkako je dr. Jones posljednji put “operirao” u kinima.

Doduše, držeći se riječi Irine Spalko (Cate Blanchett), Spielberg uistinu starta film na “the old fashion way”.

Njegova kamera zaranja nostalgično i hiperkinetično u ikonografiju franšize (Indyjeva silueta stavlja šešir na glavu) u kaskaderskim akcijskim scenama autoironična humora i finih “in-joke” referenci na prethodnike u kojima junak uspijeva pobjeći Sovjetima što su ga zarobili u “Area 51”, da bi se potom našao u gradiću-poligonu za testiranje atomskih bombi (nalik onome iz “Brda imaju oči”), trenutak prije nego golema gljiva zapravo zatamni nebo.

S obzirom na to što sve slijedi nakon te “retro” introdukcije, koja odlično pogađa atmosferu 50-ih (paranoja od “crvenih”, strah od nuklearnih napada), pravo je čudo što se Jones do kraja filma nije sukobio i s odurnim mutantima iz remakea Cravenova klasika.

Heroja koji je dosad koračao “na tankoj granici (povijesno)mogućeg” Spielberg i Lucas prebacili su preko nje bez ovjerene putovnice žrtvujući (njegova) judeo-kršćanska uvjerenja i staromodnost u čast ET-jevskih “bliskih susreta treće vrste” i novomilenijske pomodarije.

Akcija se, tako, miješa s fantastikom postajući mehanička, digitalno prebildana i samoj sebi svrhom, a Indy se približava vlastitim (fabrikatnim) imitacijama tipa “Tomb Raider”, “Mumija” i "Nacionalno blago", usput nepovratno gubeći ono nešto djetinje nevino, “indijevsko” u sebi što je još uvijek imao dok je s (pokojnim) ocem jahao u zalazak sunca u finalu “Posljednjeg križarskog pohoda”.

Zato su ga tamo - u idealnoj sceni za “kraj” kakav je svaki fan samo mogao poželjeti - trebali i ostaviti. Otac bi mu bio ponosan. Ovako se sad sigurno negdje “odgore” smije kad vidi sinov “posljednji izvanzemaljski pohod”, umjesto da, kao i mi, zasuzi od emocija.