
Film: INDIANA JONES AND THE KINGDOM OF THE CRYSTAL SKULL; akcijska (SF) pustolovina; SAD, 2008.
Režija: Steven Spielberg
Uloge: Harrison Ford, Shia LaBeouf
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** 1/2
![]() |
Zahvaljujući “kilometraži” na svome akcijskojunačkom brojčaniku (Han Solo, Jack Ryan...), Harrison Ford je, poznim godinama unatoč (66), još uvijek vitalan kao “Indiana - Bič božji” dok se vješa i pucketa njime, skače iz džipa u džip, pada niz tri vodopada zaredom i šaketa negativce dvostruko veće od sebe.
U tom ikoničkoglumačkom smislu, posljednji celuloidni “povratak kralja” podjednako je dojmljiv poput Schwarzeneggerova, Stalloneova i Willisova “come-backa”.
No, suprotno friškim “uskrsnućima” Ramba i McClanea, Indianino filmsko ukazanje ipak je bliže Terminatoru (3).
Dakle, dobro, ali nije to - to. A trebalo je biti. Poglavito kad se čovjek sjeti njegove ostavštine i činjenice da se blockbuster “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje” krčkao u Spielbergovoj i Lucasovoj kuhinjici dobrih deset godina od ukupno 19 koliko je prošlo otkako je dr. Jones posljednji put “operirao” u kinima.
Doduše, držeći se riječi Irine Spalko (Cate Blanchett), Spielberg uistinu starta film na “the old fashion way”.
Njegova kamera zaranja nostalgično i hiperkinetično u ikonografiju franšize (Indyjeva silueta stavlja šešir na glavu) u kaskaderskim akcijskim scenama autoironična humora i finih “in-joke” referenci na prethodnike u kojima junak uspijeva pobjeći Sovjetima što su ga zarobili u “Area 51”, da bi se potom našao u gradiću-poligonu za testiranje atomskih bombi (nalik onome iz “Brda imaju oči”), trenutak prije nego golema gljiva zapravo zatamni nebo.
S obzirom na to što sve slijedi nakon te “retro” introdukcije, koja odlično pogađa atmosferu 50-ih (paranoja od “crvenih”, strah od nuklearnih napada), pravo je čudo što se Jones do kraja filma nije sukobio i s odurnim mutantima iz remakea Cravenova klasika.
Heroja koji je dosad koračao “na tankoj granici (povijesno)mogućeg” Spielberg i Lucas prebacili su preko nje bez ovjerene putovnice žrtvujući (njegova) judeo-kršćanska uvjerenja i staromodnost u čast ET-jevskih “bliskih susreta treće vrste” i novomilenijske pomodarije.
Akcija se, tako, miješa s fantastikom postajući mehanička, digitalno prebildana i samoj sebi svrhom, a Indy se približava vlastitim (fabrikatnim) imitacijama tipa “Tomb Raider”, “Mumija” i "Nacionalno blago", usput nepovratno gubeći ono nešto djetinje nevino, “indijevsko” u sebi što je još uvijek imao dok je s (pokojnim) ocem jahao u zalazak sunca u finalu “Posljednjeg križarskog pohoda”.
Zato su ga tamo - u idealnoj sceni za “kraj” kakav je svaki fan samo mogao poželjeti - trebali i ostaviti. Otac bi mu bio ponosan. Ovako se sad sigurno negdje “odgore” smije kad vidi sinov “posljednji izvanzemaljski pohod”, umjesto da, kao i mi, zasuzi od emocija.