HOTEL GRAND BUDAPEST Andersonova bajka s konstrukcijom babuške

Film: THE GRAND BUDAPEST HOTEL; komedija; SAD, 2014.
Režija: Wes Anderson
Uloge: Ralph Fiennes, Tony Revolori
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** 1/2

Kompozicija kadrova Wesa Andersona počiva na besprijekornoj simetriji, još od njegovih prvih filmova kao što je “Tajkun iz Rushmorea“ pa sve do najnovijeg, ovogodišnjeg “Hotela Grand Budapest“ nadahnutog spisateljskim djelom Stefana Zweiga. Pažljiviji promatrači zacijelo su uočili da Anderson organizira tzv. vizualni raspored prizornih pojava u izrezu kadra na način da se u njegovu centru nalazi najvažniji lik, stvar ili nešto treće. Simetričnost je redateljeva “trade-mark“ vizualna opsesija. Zaštitnom znaku “wunderkinda“ američke (nezavisne) kinematografije nedavno je posvećen jedan video i rekordnom je brzinom obišao internet (YouTube, Facebook...).

U videu je Andersonova simetrija ilustrirana isprekidanom bijelom crtom potegnutom od vrha do dna na sredini kadra i njegove prizorne pojave. Crta dijeli kadar na savršeno jednake polovine u oba smjera tako da bi “andersonovsku“ simetriju valjda slijepac uočio. Takvih simetrija ima pregršt i u Andersonovom friškom ostvarenju “The Grand Budapest Hotel“. Možda najsjajnija simetrija ovjekovječena je u trenutku kad Kovacs (Jeff Goldblum) otvara vrata nasred dubinskog kadra napučena budinim kipovima. Dakle, Anderson je zadržao prepoznatljivi autorski rukopis kao jedan od šačice američkih filmaša koji ga uopće posjeduje.
Raskošne palete toplih boja pospremljenih u pomaknuto ugođajni produkcijski dizajn uz posebnu naklonost interijerima, specifična komedija situacije i karaktera, živopisnih, ekscentričnih likova s promišljenim dijalogom na pameti, vagon poznatih faca pred kamerama (Willem Dafoe, Harvey Keitel, Bill Murray, Edward Norton, Saorise Ronan, Mathieu Amalric)... Sve je tu, na mjestu. Tražite li klasične “andersonovske“ momente “tjelesne“ komike, pogledajte scenu u kojoj ukočena sluškinja Clotilde (Lea Seydoux) predaje protagonistu M. Gustaveu (Ralph Fiennes, izvrstan i u rijetkoj komičnoj ulozi, istodobno urnebesan i melankoličan) neprocjenjivu sliku “Dječak s jabukom“ zamotanu u paket.

Može i njegov suludi bijeg iz zatvora nakon što se prethodno “džentlmenski“ dao u bijeg pred policijom. Na verbalnom planu, samo Anderson može nagnati lika poput Gustavea da se naglas pita odakle seže porijeklo izraza “Zaplet se zakuhava!“ nakon što ga izgovori (“Je li to metafora za juhu?!“). A i zaplet je posložen na nekoliko narativnih linija, od kojih se unutar jedne račva na više podzapleta. Neimenovani, pokojni pisac (Tom Wilkinson) godine 1985. se prisjeća događaja iz 1968.. Tad je na krajnjoj istočnoj granici europskog kontinenta (fikcionalna država Zubrowka) boravio u pitoresknom, ali zapuštenom hotelu iz naslova filma.
“Događaje ovdje prenosim točno kako su se dogodili“, zbori on i eto nas na kraju šezdesetih. U “očaravajućoj staroj ruševini“ pisac (sad ga glumi Jude Law) sreće gospodina Moustafu (F. Murray Abraham) koji mu, pak, za večerom priča svoju priču, vraćajući nas natrag u 1932., a u fokusu izlaganja su hotel i prvotni nadstojnik (Gustave) viđeni njegovim očima u razdoblju kad je radio kao potrčko po imenu Zero (Tony Revolori) i nadređeni ga je pretvorio u čovjeka kakav je postao. U tom razdoblju, smrt starije gošće hotela Madame D. (Tilda Swinton) pokreće višeslojan zaplet prepun “hičkokovskih“ zavjera, čak i jednog “macguffina“, posebice nakon što se razgrana objavom da je ljubavniku Gustaveu oporučno ostavila “Dječaka s jabukom“ na užas njezina sina Dmitrija (Adrien Brody).

Prethodni Andersonovi filmovi znali su imati zaplet konstruiran poput babuške, no “Hotel Grand Budapest“ odlazi korak dalje na tom planu. I ne samo na tom. Ima li to veze s onim “grand“ u naslovu ili ne, Andersonov aktualni uradak njegov je najveći do sad. U sceni potjere sanjkama po snježnim padinama gotovo da se približio računalno generiranom blockbusteru. Sve je baroknije u “The Grand Budapest Hotel“, od bujnih likova preko hipernačitana dijaloga do dekadentna “settinga“ u kojem sofisticiran Gustave “troši“ pripadnice suprotnog spola, a fetiš su mu vremešne dame, ako treba i starije od 84 godine.
Titularni hotel je, recimo, brižniji komad (ob)likovno izvezene scenografije od broda/podmornice u “Panici pod morem“ ili vlaka u “Darjeeling D.O.O.“. Obojan u ružičaste tonove, u njemu bi se Sellersov Pink Panther osjećao kao kod kuće. Tračak obilne Sellersove komike zamjetan je u Fiennesovoj izvedbi i apsurdnim igrama riječi, a “pinkpantherovska“ fizika ogleda se u finalnim scenama prolijetanja likova kroz vrata i prozore, još raskošnije koreografiranima.

Kao da je Anderson odlučio sve podići na višu razinu, ali da film još uvijek ostane apsolutni check in za redateljeve fanove i ambicioznije sinefile. Pritom je unio i neke promjene pa sad umjesto pop-rock hitova priču dodatno pričaju orkestracije Alexandrea Desplata. “Hotel Grand Budapest“ je i najnasilniji Andersonov film. Kratka planuća crvenog nasilja prilično su neočekivana, no imaju pokrića u (po)ratnim epohama “barbarske klaonice zvane čovječanstvo“ sa sve manjim “titrajima civilizacije“, strahu od fašizma koji će progutati svjetove prije nego što ih neki likovi “iskuse“.


Tama se nazire ispod savršene “pretty in pink“ glazure i film se može pročitati kao svojevrsna bajke za odrasle, no to je još uvijek bajka. Nasilje Anderson suprotstavlja snolikoj stilizaciji fantazijskoj odmaka s opservatorijima visoko u snijegom zametenim planinana, prizorima dviju žičara koje parkirane jedna pored druge tvore X... Ili, riječima naratora upućenima Gustaveu, “održava iluziju čudesnom elegancijom“. Check out.

Stalna glumačka postava Još od debija “Bottle Rocket“ i “Rushmorea“ Wes Anderson je bukirao Owena Wilsona, Billa Murrayja i Jasona Schwartzmana. Od “The Life Aquatic“ “Moonrise Kingdom“ u stalnoj postavi nalaze mu se Willem Dafoe, Harvey Keitel i Edward Norton, a i Tilda Swinton je na putu da postane kućna glumica. Za ulogu u “The Grand Budapest Hotel“ provodila je sate na “make-up“ stolici kako bi je maskeri “postarili“, ali nije se žalila.