StoryEditor

GRAVITACIJA Houstone, imamo kandidata za film godine!

Piše PSD.
11. listopada 2013. - 01:20
Film: GRAVITY; SF triler; SAD, 2013.
Režija:
Alfonso Cuaron
Uloge: Sandra Bullock, George Clooney
Distribucija: Blitz
Ocjena: *****

“Ne možeš nadmašiti pogled.“ – “Gravitacija“ (2013.)

Kritičarski sažetak najnovijeg filma Alfonsa Cuarona glasio bi: što su Spielbergove “Ralje“ (1975.) napravile za more, to “Gravitacija“ čini za svemir. Iz tog se rezimea, međutim, nipošto ne smije istesati kovanica “'Ralje' u svemiru“ kojom je svojedobno kršten “Alien“ (1979.). Izvanredna “navlakuša“ za Cuaronov “Gravity“ nudila je prostora za vlastito projiciranje što se u filmu zapravo događa i kamo će priča (s)krenuti. Recimo, pitanje je li destrukcija male svemirske postaje iznad Zemlje, koja gura Sandru Bullock u neznano ništavilo kozmosa, djelo nekih izvanzemaljskih sila, monstruma možda.

Ponukan “teaserom“ i potencijalnom “'Jaws' In Space“ etiketom, netko bi mogao očekivati SF film strave u božanstvenom bespuću sazviježđa užasa. U jednoj tzv. šok sceni “Gravitacije“ nečija će glava nenadano izletjeti iz razorena “space shuttlea“, baš kao ona ispod potopljenog broda u “Raljama“, no to je rijetki Cuaronov režijski zahvat prema klasičnom hororu. “Gravity“ je surova, metafizička svemirska drama komornijeg tipa, životno afirmativna i ugođajna poput “127 sati“ (2011.) Dannyja Boylea u prelamanju fragilnosti i žilavosti ljudskoga roda.
U Cuaronovu remek-djelu, na pola puta između umjetničkog i komercijalnog ostvarenja, eksperimentalne avangarde i tehnološkog blockbustera u tri dimenzije, ima horora, ali horora sa sidrištem u usamljenosti čovjeka u svemiru, čak prije primarnog ljudskog straha od nepoznatog, tmine i smrti. Uvodni navod postavlja krhku egzistencijalnu svemirsku pozornicu za spektakl, podjednako nemilosrdan prema likovima i gledateljima zahvaljujući savršenoj s(t)imulaciji preživljavanja u bestežinskom stanju nulte gravitacije (uvojiti rakursi, vrtoglava kamera), gdjekad ovjekovječenoj subjektivnim 3D kadrovima u prvom licu, koja pretvara “Gravitaciju“ u nešto više od odličnog filma – kinodoživljaj.

“Na udaljenosti od 600 kilometara iznad Zemlje temperatura se kreće između +258 i -148 °F. Nema medija kojim bi putovao zvuk. Nema pritiska zraka. Nema kisika. Život u svemiru nije moguć“, naznačuje Cuaron, otvarajući “Gravity“ fantastičnim neprekinutim, višeminutnim kadrom, na svoj način i dojmljivijim od glasovitog “one-takea“ iz njegove “Djece čovječanstva“ (2006.), također postignutog uz pomoć vrsna direktora fotografije Emmanuela Lubezkog. Krupni plan Zemlje seli se na total nebeske sfere i troje astronauta kako nedaleko šatla (“Explorer“) popravljaju kvar na američkom teleskopu (“Hubble“), doimajući se majušno, gotovo neprimjetno suprotstavljeni velebnoj plavoj kugletini.
“Imam loš osjećaj u vezi ove misije“, povjerava se veteranski NASA-in astronaut Matt Kowalski (George Clooney) kontrolnom centru u Houstonu (glas Eda “Apollo 13“ Harrisa). I u pravu je. Eksplozija ruskog satelita dovodi do lančane reakcije i odlomke metala šalje u njihovom smjeru, preporučeno kao u tenzičnom filmu katastrofe. Nedugo nakon što se iz zvučnika kontrolnog centra prolomi “Abort mission!“, tuča šrapnela zasut će teleskop, a njegov spektakularni prasak otkinuti povodac neiskusne doktorice Ryan Stone (nikad bolja Sandra Bullock u jurišu na drugog Oscara) i poslati je u nepreglednu prazninu svemirske mračnosti.

Houstone, imamo problem, ali i ozbiljnog kandidata za (američki) film godine. Prizor dr. Stone kako se u delikatnom skafanderu udaljava iz kadra i postaje bijela točkica u mraku pobratimljena sa zvjezdicama u kilometarskoj daljini crnila jedan je od najimpresivnijih u posljednje vrijeme i sinefilima bi mogao iz sjećanja izvući filozofsku opasku “Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju. To smo mi, izgubljeni u svemiru...“ (Tom Cruise, “Collateral“). Teško je reći koliko je Cruiseova misaona rečenica nadahnula Alfonsa Cuarona (“I tvoju mamu, također“, “Harry Potter III“) i njegova sina Jonasa za pisanje scenarija, no svakako je podatna za čitanje “Gravitacije“.
Izgubljeni u svemiru, sapeti jedni o drugo i prepušteni samima sebi sa sve limitiranijim dovodom kisika, nasukani astronauti Stone i Kowalsky pokušavaju se domoći napuštenog ruskog i(li) kineskog broda/satelita i tamo pronaći kapsule za spašavanje. Zaglušujuću tišinu, koju dr. Stone “voli“ i na nju se “gotovo naviknula“, kao što se polako navikava i gledatelj, redatelj prekida konverzacijom s Kowalskim. “Što ti nedostaje dolje? Je li netko gore gleda tražeći te“, pita Kowalsky kolegicu, točkicu na jednoj zvijezdi u treptaju oka.

Njihovo baletsko plutanje između stotina milijuna zvijezda Cuaron prožima elegantnim slikama koliko zastrašujućeg toliko i zadivljujućeg svemirskog prostranstva, prkošenju gravitaciji s aparatom za gašenje požara a la “Wall-E“ (2008.), izlaskom i zalaskom sunca nad Majkom Zemljom koja se često nalazi u refleksiji astronautske kacige dr. Stone. Nije čudno da je veliki James Cameron pohvalio “Gravity“. Nisu tu prevagnuli samo specijalni efekti u “trećoj dimenziji“ dostojni njegova majstorstva. Presudio je glavni ženski lik.


Doktorica Stone je punokrvna heroina neposredno porođena od strane izvrsnih “cameronovskih“ junakinja (Sarah Connor, Ellen Ripley), žena, majka, ratnica s urođenim instinktom za preživljavanje protiv koje kao da se urotio čitav svemir i više kozmičke sile testiraju njezinu volju za životom. “Gravitacija“ je protkana metaforičkim motivima (ponovnog) rođenja (šifra: plutanje pa hodanje). Nakon što se dokopa zračne komore i odbaci sa sebe teško odijelo, dr. Stone će načas zauzeti spokojni fetalni položaj u maternici svemirske postaje, kao da je dijete (Starchild) iz finala Kubrickove “Odiseje u svemiru“.

Držeći trenutak-dva kasnije upravljač letjelice u rukama ona, pak, zauzima, položaj za rađanje. U odsudnom momentu, kad u njoj definitivno prevagne želja za životom, dugo zatomljena zbog smrti kćerkice, dr. Stone će smoći snage odrezati simboličnu pupčanu vrpcu i odvojiti kapsulu od letjelice. Dr. Stone je srce filma koji se gleda bez daha. Bullock je za ulogu, redatelja i gledatelje prolila krv, znoj i suze. Nekoliko kapljica iz njezina zatreperena oka Cuaron je ostavio da trajno svijetle na licu publike.

MARKO NJEGIĆ

Uzbuđenja u realnom vremenu

Kowalsky u jednoj sceni veli dr. Stone da imaju točno 90 minuta do idućeg naleta krhotina. “Gravitacija“ traje upravo toliko i odvija se u realnom vremenu, no zahvaljujući Cuaronovoj ekonomiji pripovijedanja, minutaža filma nije prekratka. Seleći dr. Stone iz jedne nemoguće situacije u drugu, Cuaron vrhunski orkestrira napetost. Da je film duži, netko bi u kinu možda mogao dobiti srčani udar od prekomjerna uzbuđenja.

Trodimenzionalne atrakcije

Trodimenzionalni spektakl “Gravitacije“ nadmašuje sve dosad viđeno na velikom ekranu od takvog tipa kinoatrakcije, čak i “Avatara“ i “Pijev život“. Cuaron je zaigraniji od Camerona i Leeja pa u više navrata ispušta predmete u publiku (čavle itd.), ali i tjelesne izlučevine likova, poput krvi i suza.

Na Tarantinovoj listi najboljih

Quentin Tarantino sastavio je listu zasad najboljih filmova 2013. godine na kojoj se našla i “Gravitacija“ uz, recimo, “Prije ponoći“, “Jasmine French“, “Frances Ha“, ali i “Prizivanja“, “Kick-Assa 2“, “Usamljenog osvetnika“ i “Ovo je kraj“. Ako bi vaš kritičar morao sastaviti listu zasad naj-ostvarenja godine, “Gravity“ i “Before Midnight“ svakako bi bili pri samome vrhu koji čine “Blue Is The Warmest Color“ i “Spring Breakers“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. rujan 2022 11:27