Film: GLORIA; drama; Čile/Španjolska, 2013.
Režija: Sebastian Lelio
Uloge: Pauline Garcia, Sergio Hernández
Ocjena: **** 1/2

Melodioznu disko-pop baladu “Gloria“ recentno smo čuli u “Vuku s Wall Streeta“. Zarazni hit Umberta Tozzija iz 1979. svirao je u sceni kad Jordana Belforta, Donnieja Azoffa i njihove bolje polovice spase talijanski mornari nakon što im “oluja svih oluja“ prevrne jahtu tijekom sulude plovidbe po valovima prema Monacu. Na talijanskom brodu svi su plesali u ritmu “Glorije“ i pijuckali vino osim Jordana. Tozzijeva stvar za Jordana je bila otriježnjujuća. Poneki stihovi doista karakteriziraju protagonista koji je napokon shvatio da treba okrenuti novu stranicu u životu, ali isključivo prevedeni na engleski u obradi Laure Branigan iz 1982. (“I think you're headed for a breakdown“, “Don't you think you're fallin'?“).

Ostavimo li po strani italo-disko kao poveznicu nevine raskalašenosti na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, inače nepogrešivi DJ Martin Scorsese je, dakle, tek djelomično uspio ubosti momenat. Na koncu, Jordan je ipak muško, a pjesma je posvećena ženi. Zato je korištenje “Glorije“ pun pogodak u finalu istoimena filma Sebastiana Lelioa kojeg ne treba brkati s Cassavetesovim (1980.) i Lumetovim (1999.) identično naslovljenim ostvarenjima u smislu nekakvog remakea. Originalni talijanski ili engleski stihovi, gotovo je svejedno. Branigan pjeva o ženi koja traži ljubav, a nitko je neće (“If everybody wants you, why isn't anybody callin'?“).
Tozzi je, pak, lamentirao o bivšoj, možda i nikad ostvarenoj ljubavi koja mu “nedostaje u zraku, rukama...“. Gloria u iznijansiranom tumačenju sjajne (“glorious“!) Pauline Garcia, zasluženo nagrađene Srebrnim medvjedom na Berlinaleu, objedinjuje oba gorko-slatka pola. Za nju su “Glorije“ pijanstvo, mamurluk i otriježnjenje. Barem jedan bi joj muškarac u filmu sa suzom u oku mogao zapjevati Tozzijeve “verse“, a ona se sama na kraju (pop) balade nasmijati Braniganičinima, znači samoj sebi. Tako, kad u završnici filma naslovljenog njoj u čast zapleše na taktove pjesme koja se njome i zove, najradije bismo joj se pridružili na podiju, pa neka nam može biti majka.

“Gloria“ kroz čitav film bilda Gloriju za njezinu intimnu eksploziju osjećaja na “Gloriju“. A sve počinje s Donnom Summer i njezinom pretečom techna, ultimativnim “disco“ klasikom “I Feel Love“. Gloria osjeća ljubavnu požudu i čini se da bi mogla plesati do posljednjeg (iz)daha, poput one bakice u “Studiju 54“ (1998.). U uvodnoj sceni nalazi se u klubu, nalakćena na šanku s cigaretom u jednoj i čašom pića u drugoj ruci. Nonšalantno će na podiju prići nekom muškarcu njezinih godina u nedostatku ulovljenog pogleda nekog vrijednijeg od njega. Pedeset-i-nešto-godišnja razvedenica, majka odrasle kćeri i sina, djece, tu je, čini se, da pronađe utjehu za jednu noć, a ako je usput netko obori s nogu - tim bolje. Može i nešto između, sve naizgled igra.
Ipak, te večeri nema sreće i odlazi kući pripita, ali za koji dan, da ne kažemo noć, upoznat će nedavno razvedenog Rodolfa (Sergio Hernández). “Jesi li uvijek ovako vesela“, pitat će tad Rodolfo nasmiješenu Gloriju. “Neka mi jutra i popodneva nisu sretna“, iskrena je ona. Kriza srednjih godina koju proživljava centralni lik evidentna je upravo na tom primjeru. Sredovječnu usamljenost nakon razvoda jedva zamagljuje dim njezine frekventno pripaljene cigarete. Međutim, Gloria se ne da smesti i naprijed je goni romantično čeznuće dok sama sa sobom pjeva ljubavne balade slušajući radio u vožnji. Ima života i poslije razvoda. Poslije pedesete. Ima i seksa.

Naga, od starosti namreškana tijela Glorije i Rodolfa za vrijeme vođenja ljubavi šamar su u lice (hollywoodskoj) opsjednutosti mladosti na velikom ekranu, premda tome u posljednje vrijeme kontrira mini-trend sredovječnih romansi. Film Sebastiana Lelioa je drukčiji utoliko što odskače od hollywoodskih “sretnih krajeva“. Rodolfo će priznati Gloriji kako je “ne može izbaciti iz glave“, ono što osjeća artikulirati kroz krasnu poeziju i spontano je ljubiti, par će se voziti u vrtuljku, pucati iz “paintball“ pušaka i tako to, no romantičnu idilu naprasno prekidaju učestali pozivi njegove bivše žene i još učestaliji njegovih kćerki koje se nisu osamostalile, za razliku od djece titularne protagonistkinje.


Ljubav je općenito komplicirana, kamoli u njihovim (poznim) godinama kad se baš i nije lako prilagoditi životu partnera-ice. Film je neuvijen u prikazu toga. No, “Gloria“ je ponajprije karakterna studija, romantična onoliko koliko je romantična njegova heroina. Ona se upušta u vezu bez kočnica, čak i dovodi Rodolfa na sinov rođendan kod njezine “slobodne, drukčije obitelji koja zna živjeti“, odakle će ovaj naprasno otići pod izlikom “Nisam za tebe postojao“. Tvrdoglava junakinja to će shvatiti kao poniženje.

Pokušaj iskupničkog izleta, kad Rodolfu nanovo zazvoni telefon, rezultirat će Glorijinim odlaskom, adolescentskim pijanstvom, seksom sa strancem i mamurnim buđenjem na plaži bez novčanika. U toj sceni Gloria je prikazana maksimalno ranjivom, ali nije to ništa što osvetom gonjeni šareni meci iz “paintball“ puške ne mogu zaliječiti i donijeti joj prividnu pobjedu. Novi posjet plesnom podiju pogotovo. Režiser utješno ostavlja nasmiješenu Gloriju na podiju uz “Gloriju“. Zajedno su jače.

Garcia pored Banderasa i Binoche Izvedba Pauline Garcije u “Gloriji“, službenom kandidatu Čilea za Oscara za najbolji strani film, bila je toliko zamijećena da joj je već donijela tri nove uloge. Dvije su u domaćoj, čileanskoj produkciji (“La Voz en off“, “R Lorena“), a treća u američkoj. U filmu “The 33“ Paulina će glumiti s Antoniom Banderasom, Juliette Binoche, Gabrielom Byrneom i Rodrigom Santorom. Najposjećenija kulturna manifestacija u Dalmaciji Jako sam zadovoljan sedmim izdanjem FMFS-a i zahvalan sam publici što nas je prepoznala u ovolikom broju. Ovaj Festival je od početka nastao zbog publike i velika je nagrada za naš trud ovakvo priznanje. Zahvalan sam i svim partnerima, pokroviteljima, sponzorima, HAVC-u i Gradu Splitu. Svi zajedno doprinose u velikom mozaiku koji čini FMFS ovakvim kakav je. Ispred nas je sada 20 gradova koje ćemo obići u projektu Kino Mediteran i to s filmovima “Život je lakši zatvorenih očiju“, “Omar“, “Kongres“ i “Gangster te voli“. Smatramo da je ovaj projekt revitalizacije kinoprograma u Dalmaciji od velike važnosti i ponosni smo što će ga Lastovo, Hvar i Jelsa nastaviti imati kroz čitavu godinu. Radimo na tome da se još više gradova pridruži cjelogodišnjem programu, a veliki je rezultat i činjenica da smo postali dio međunarodne mreže Operacija Kino. Kad se zbroje svi naši rezultati, ponosno možemo reći da smo postali najposjećenija kulturna manifestacija u Dalmaciji – sažeo nam je friške FMFS-ovske dojmove direktor Alen Munitić.