FURY Srce od čelika u 'živom' blatu

Film: FURY; ratni; SAD, 2014.
Režija: David Ayer
Uloge: Brad Pitt, Logan Lerman
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

“Ideali su miroljubivi, povijest je nasilna.“ – “Fury“ (2014.)

Skalpove mrtvih nacista potraživao je u Tarantinovim “Nemilosrdnim gadovima“ (2007.) vojni lik Brada Pitta, poručnik Aldo Raine. Na naciste, osobito one iz SS bojne, nabrijan je i narednik Don Colier zvan Wardaddy, Pittov od vojevanja pohabani zapovjednik tenka u filmu “Fury“ Davida Ayera. “Počeo sam ubijati naciste u Africi, sada ih ubijam u Njemačkoj“, otkriva Wardaddy novaku Normanu Ellisonu (sve bolji Logan Lerman) i od njega traži da troši strojnice na Švabama, makar u odori dušmana bila “beba s nožem za maslac“.

Nekim će gledateljima jamačno biti dovoljno što na plakatu ratne epike “Fury“ vide Pitta u prvom planu ispred šačice vojnika da uđu u kino očekujući “Inglorious Basterds 2“. David Ayer (scenarist “Dana obuke“, redatelj “Posljednje patrole“) djelomično ide tome u prilog i “Fury“ otvara brutalnim prizorom koji se mogao naći u Tarantinovu filmu - nacistički oficir jaše bijeloga konja kroz bojno polje razrovana blata i dima od bijelog fosfora, a Wardaddy ga zaskoči i nožem ubada ravno u oko.
Tarantino bi možda i napisao nepredvidljivu scenu ratnog interludija u kojoj Wardaddy i Norman dolaze u stan dviju lijepih Nijemica, Irme (draga rumunjska glumica Anamaria Marinca) i Emme (Alicia von Rittberg; otkriće), stanovnica netom okupirana gradića. Nelagodna napetost iščekivanja što će se dogoditi čitavo vrijeme visi u zraku i para ga nožem za maslac, čak i nakon što Ayer pokaže Wardaddyjevu zatomljenu ljudsku stranu i navijesti (moguću) romansu Normana i Emme jer, kad se situacija primiri, tenzije će nanovo porasti pojavom ostatka šarolike tenkovske posade otupljene ljudskosti, Biblea (glumački sazreo Shia LaBeouf), Gorda (Michael Pena) i Coon-Assa (Jon Bernthal).

U jednom od vrhunaca filma Ayer je došao blizu režijskoj vrsnosti neizvjesne uvodne scene “Nemilosrdnih gadova“ s živopisnim naci-pukovnikom Hansom Landom, no manjak humornih proplamsajeva demantira da se ugledao u Tarantina. Uistinu, ako će “baseball“ palica zamahati u dva-tri kadra Ayerova ostvarenja, zasigurno neće postizati “home run“ na glavama nacista, sačuvaj Bože da će “bejzbolaš“ osobno Hitlera šmajserom pretvoriti u ementaler. Od “Inglorious Basterdsa“ je “Fury“ isključivo preuzeo glavnog glumca koji ovaj put ozbiljnije nosi bitke Drugog svjetskog rata na svome licu s ožiljkom. Nije Ayeru do metafilmske “tarantinovske“ zezancije.
Kvragu, čovjek je u prvom kvartalu ove godine Schwarzeneggeru dodijelio vjerojatno najdramskiju ulogu karijere u podcijenjenoj “Sabotaži“. “Fury“ je svojevrsni tenkovski “Saving Private Ryan“ (1998.). Srčan, umjereno patetičan, iznimno surov ratni film, atraktivan i realističan, osim ako izuzmemo crvene protutenkovske plotune nalik laserskima iz “Ratova zvijezda“. Objektiv ovdje neće biti zakačen na rotirajuću kupolu tenka kao u nezaboravnom “one takeu“ ovoljetnog “Planeta majmuna“ (“Revolucija“), ali Ayerov kadar iz zraka koji prikazuje kako Wardaddyjev sherman kruži oko superiornijeg njemačkog tigera s ciljem da ga pogodi u crno srce veoma je uzbudljiv.

Iskreno smo se nadali da će režiser jednaku pažnju posvetiti i znojnoj klaustrofobiji, terminatorskom suodnosu čovjeka i stroja, mesa i čelika, poput Samuela Maoza, no nehumani uvjeti boravka unutar mračne čelične kutije najviše su svedeni na Normanovo čišćenje ostataka njegova stradalog prethodnika. U tjeskobnom remek-djelu “Libanon“ (2009.) zbivanja su se pratila kroz periskop i Maoz takoreći nije izvukao napolje pripadnike posade, zatvorene u naizgled sigurnoj utrobi tenka, kao u svojevrsnoj čeličnoj maternici iz koje ne žele izaći u vanjski svijet. Protagonisti Ayerova filma češće izlaze vani, valjda zato što su veći muškarci od Maozovih (dokazano u opsadnom finalu), a i jedinstveni kinodoživljaj “Lebanona“ prokleto je teško ponoviti.


Tako, umjesto da kopira Maoza, Ayer je želio ostati autorski dosljedan. U prethodnim režijama i(li) scenarijima američki filmaš se nametnuo kao autor urbanih “macho“ krimi-trilera punih nasilja s motivom korumpirane nevinosti i idealizma, najčešće policajaca početnika u sudaru sa starijim, moralno iznošenim kolegama podčinjenima zakonu ulice kojom svakodnevno patroliraju. Njegovo autorstvo je vidljivo i u “Fury“ - obučen da tipka 60 riječi u minuti, činovničić Norman, čijim nevinim očima gledamo priču, sada je prisiljen ispaljivati toliko metaka pod mentorstvom Wardaddyja i ubijati Švabe.

Ayerovi se protagonisti ne nalaze za upravljačem automobila, već u tenku, a asfalt američkih velegradova prekriven je blatom duboko u srcu nacističke Njemačke. I to doslovno. Kamo god pogled seže beskrajno more blata. Pod čizmama vojnika. Pod gusjenicama tenkova. Nezaboravan je metafizički prizor istrunula leša kako se rastapa pod gusjenicama tenka i pobratimljuje s blatom. Blato je gotovo pa zaseban lik u “Fury“. Gutajući mrtve vojnike, blato nikad na filmu nije djelovalo ovako “živo“.

Milić zadovoljan Ayerom Zagrebačkoj premijeri hita “Fury“ nazočio je i Kristijan Milić, hrvatski specijalist za ratne filmove (“Živi i mrtvi“, “Broj 55“). Milić prati Ayera kao redatelja i zadovoljan je viđenim i u njegovom novom filmu, jedino mu je finale s pet Amerikanaca protiv 300 Nijemaca, kaže, bilo malo pretjerano.