StoryEditorOCM

FUNNY GAMES U.S.: Nasilja i igara

Piše PSD.
7. studenog 2008. - 12:04

Film: FUNNY GAMES U.S.; psihološki horor triler; SAD, 2008.
Režija: Michael Haneke
Uloge: Naomi Watts, Tim Roth
Distribucija: Blitz
Ocjena:  ****

Nitko nije zamaglio granicu između filmske i prave realnosti (nasilja) kao Wes Craven u “Vrisku 2” (1997.) u onoj sceni kada Jada Pinkett ispred platna pogiba na istovjetan način kao protagonistkinja filma (“Ubod”) koji se na njemu vrti, samo što je njezina smrt bila - stvarna. Utjecaj industrije zabave na (tinejdžersku) percepciju stvarnosti bio je očit s obzirom da je dvorana bila krcata mladima koji su navijali da “pravi” ubojica nožem probuši nesretnicu.

Nasilju, jasno, tada nije bio kraj. Jer, sličnu postmodernu paralelu između filma kao “imitacije života” i života kao “imitacije filma” povukao je već te iste godine i Michael Haneke u horor-trileru “Funny Games” prisiljavajući gledatelja da razmišlja o besmislenosti nemotiviranog nasilja, kao i o njegovoj fascinaciji da ga promatra na ekranu širom otvorenih očiju. Sudeći po reakcijama (maloljetnika) u “Broadwayju”, paralelu je uspješno povukao i u njegovu remakeu za U.S. tržište.

U Hanekeovu filmu podžanra “provale u dom” (pripada mu, eto, i “Soba panike”), dvojica tinejdžera (vođa je sjajni Michael Pitt) - koji su možda prisustvovali projekciji “Uboda”, a sigurno su svjesni kamere i preko nje se obraćaju gledatelju sa zanimljivim pitanjima tipa “Nije li fikcija stvarna?” - namjerili su se na bogatu obitelj. Isprve ženu (Naomi Watts) uljudno mole četiri jaja, da bi potom golf-palicom zatukli psa, slomili koljeno suprugu (Tim Roth), igrali se sa sinom “mačka u vreći” i prisilili je da se skine kako bi se uvjerili da nema “hladetine”.

Osnovni “pitch” razmjerno je neuvjerljiv pošto Pitt ipak nije Leatherface da mu se nemoguće suprotstaviti. No, opet, dok se mladci igraju “šaljivih igara” s žrtvama, Haneke se istodobno metafilmski poigrava i s publikom i s tipologijom žanra. Tako će u klimaksu, nakon što Naomi prikuca jednog tlačitelja za zid hicem iz dvocijevke,redatelj drsko prekinuti naraciju i dopustiti drugome da “premota” film unatrag i spasi ga. Haneke će radije nasilju osigurati izvjesnu budućnost, namjesto da izrežira Wattsičino preživljavanje i konačnu osvetu zarobiteljima. Da, “happy end” ne stanuje ovdje. Dobro od samog početka nije ni imalo šanse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. siječanj 2023 16:40