Režija: David Fincher
Uloge: Jesse Eisenberg, Andrew Garfield
Distribucija: Continental
Ocjena: *****
Tamo nemaju ceste, ali imaju Facebook. Uzme li se u obzir da je “tamo” Bosna, žitelji susjedne nam države teško će s oduševljenjem dočekati ovu rečenicu iz filma “Društvena mreža”, ekranizacije romana “Slučajni milijarderi” Bena Mezricha.
No, “lajk it or not”, scenarist Aaron Sorkin (“Malo dobrih ljudi”, “Američki predsjednik”, “Zapadno krilo”) i redatelj David Fincher (“Alien 3”, “Soba panike”, “Klub boraca”) sa njom su samo htjeli ukazati na globalnu proširenost najpopularnije društvene mreže od 2003. naovamo. Na početku “Društvene mreže” Fincher nas vraća natrag u 2003., a scena dijaloških rafala uspostavlja blagoglagoljivi ton filma.
Rafalnom paljbom pucali su jedno po drugome asocijalni šmokljan Mark Zuckenberg (“pogođeni” Jesse Eisenberg) i njegova djevojka Erica (Rooney Mara). Jedan od Ericinih hitaca pogodio je Marka ravno u srce. “Jednog ćeš dana biti uspješan programer, ali živiš u pogrešnom uvjerenju da te djevojke ne vole zato što si računalni ‘geek’.
Želim da znaš da to nije točno. Ne vole te zato što si šupak”, kazala je i označila prekid paljbe, ali i veze, jer je hodanje s njime “naporno kao teretana”. Iskompleksiran i pripit, Mark se popeo na internet, poigrao b(l)oga i batine. Čeprkanjem po tastaturi, bivšu je nazvao kujom i otkrio kako stavlja čarape u grudnjak da bi joj grudi izgledale veće.
A onda s laptopa ugušio računalni sustav sveučilišta Harvard programiravši stranicu Facemash na kojoj se ocjenjuje seksepil (između dviju “profiliranih”) studentica. Online senzori očitali su jako velik promet, “velik i za poluvrijeme Superbowla”, konkretno 22.000 posjeta. Programerski potencijal u Marku su prepoznali blizanci Cameron i Tyler Winklevoss (obojicu dobro glumi Armie Hammer), te ga, dojmljeni njegovom umješnošću, angažirali za “Harvardsku vezu”, fakultetetski “sajt” za umrežavanje.
Međutim, Mark se, uz novčanu pomoć prijatelja Eduarda Saverina (odlični Andrew Garfield), radije bacio na stvaranje vlastita online imenika koji povezuje ljude. Zamišljen kao “društveno iskustvo studija stavljeno online” koje ljudi žele vidjeti (“... logirat će se jer će htjeti upoznavati/ševiti cure...”), tako je rođen thefacebook.com.
U priču tada, po mjeri “Mefista u porscheu”, ulijeće Sean Parker (vrlo solidni Justin Timberlake) s idejom kako unovčiti stranicu. Makjavelistički “Napster zilijunaš” sugerira micanje onog “the” (“Samo Facebook!”), pretvara amatera u profića i (ne)posredno dovodi do Markova prekida prijateljstva s Eduardom koje će rezultirati sudskom tužbom, još jednom pored pravničkog natezanja s braćom Winklevoss zbog “krađe intelektualnog vlasništva”.
Tu i leži najveći paradoks lika koji je, davši svom egu danas tako pomodnu “interaktivnost”, od omražena “geeka” postao najmlađi milijarder na svijetu. Da bi u svoju društvenu mrežu - revoluciju u (online) komunikaciji 21. stoljeća i (za mnoge) internetsku ekstenziju života koja “čudno budi ovisnost” - ulovio 500 milijuna “prijatelja”, morao je izgubiti prijatelje, pa i dušu.
Nakon što je John Doe u “Sedmici” čovječanstvu amputirao sve udove ljudskosti, Fincher se i u trileru “Igra” doticao moderne kafkijanske otuđenosti i emotivne invalidnosti, motiva koji krase i njegov najnoviji film. “The Social Network”, ugledan na “Citizen Kane”, struktuiran je poput njegova “Zodiaca”, s jednim okom uperenim u multiple protagoniste koji su važni za priču, dok drugo promatra reperkusiju čitave (de)generacije društva.
Fincher ne osuđuje toliko Zuckerberga, koliko moderno doba odgovorno za slične tipove koji “pišu pizdarije iz mraka kao i svi gnjevni ljudi danas”, nemaju život, no zato imaju profil na Facebooku i redovito ga “refreshaju”. Digitalizacija stvarnog života uzela je maha.
Privatnost je kolabirala, “živi” ljudski odnosi iščezli i prepustili mjesto avatarskim “zahtjevima za prijateljstvo” preko “matrixovskog” Fejsa, svojevrsne “metafizičke projekcije kolektivne (ne)svijesti” i savršena “wallpapera” za logiranu generaciju. Hoće li, kao u “Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu”, kazaljke sata krenuti “unatrag”, u pravom smjeru za čovječanstvo, tek treba vidjeti. U međuvremenu, Fincher predlaže jedino razumno riješenje. Log off.
