DJECA-VUKOVI Anime u ime obitelji

Film: OKAMI KODOMO NO AME TU YUKI; animirana fantazija; Japan, 2012.
Režija: Mamoru Hosoda
Glasovi: Aoi Miyazaki, Haru Kuroki
Distribucija: Radar
Ocjena: ****

Umirovljenje japanskog “senseija“ animacije Hayaoa Miyazakija (“Princeza Mononoke“, “Avanture male Chihiro“, “Ponyo na litici kraj mora“) unijelo je ove godine nemir među filmofile. Mogu li japanski crtići, tzv. anime, živjeti nakon što je njihov najveći slikar stavio kist o klin? Ima li bez njega japanska animacija svijetlu budućnost? To su samo neka od pitanja koja su nas morila. Odgovori na njih nisu odriječni, naprotiv glasili bi “mogu“ i “ima“. Nesumnjivo, Miyazaki je zauvijek zadužio animirani film “zemlje izlazećeg sunca“, dao mu presudni obol i učinio ga prepoznatljivim modernom zapadnjačkom oku. No, japanska animacija ima izgledan futur i njegova nasljednika.

Njegovo je ime Mamoru Hosoda. Japanski crtić je u sigurnim rukama i 45-godišnji Hosoda je to navijestio s prethodnim, kod nas neprikazanim dugometražnim animiranim filmovima “The Girl Who Leapt Through Time“ (2006.) i “Summer Wars“ (2009.). Titulu Miyazakijeva baštinika potvrdio je s zasad posljednjim ostvarenjem. “Djeca-vukovi“ njeguju ono najbolje od Miyazakija. Crtić je kadar razvući osmijeh na lice i dovesti do ruba suza kao vrtuljak realističnih emocija s bajkovitim/fantazijskim odmakom, oslikan izvrsnom tradicionalnom animacijom koja širi krila bujne mašte i šarolikih boja. “Wolf Children“ (u originalu: “Okami kodomo no ame tu yuki“) stilski je i izvedbeno drukčiji od američkih 3D blockbustera koji imaju visoku cijenu na aktualnom kinorepertoaru - u njemu nema nijednog piksela.
Pa ipak, isprve se čini da se Hosoda dodvorava (igranim) hollywoodskim hitovima, konkretno “Sumraku“, odnosno njegovoj nadnaravnoj ljubavnoj priči. Jeste li se ikad pitali što da je, primjerice, Bella odabrala vukodlaka Jacoba umjesto vampira Edwarda? U Hosodinu crtiću mlada djevojka Hana (glas Aoi Miyazaki) upoznaje zgodnog stranca (Takao Osawa) koji se izdvajao od drugih studenata u predavaonici na njezinu fakultetu. Hana se zaljubljuje u momka ne znajući da je on čovjek-vuk, “posljednji od onih koji nosili krv vukova i ljudi“. Kad joj to napokon kaže i pokaže, pretvori se u vukodlaka na punom Mjesecu, Hana će malčice zadrhturiti, ali neće se bojati jer ga voli.

Prvi dio filma otpada na relativno “holivudiziranu“ montažu njihove romantične idile. Stvari postaju prilično ozbiljnije kad Hana zatrudni i kupi knjigu za prirodan porod “u slučaju da rodi dijete koje izgleda kao vuk“. Izazovi trudnoće u vidu povraćanja nešto je što se ne viđa u crtiću i već tu nagađamo redateljeve dramske namjere, najavljene time što nije zalazio duboko u vukodlačku mitologiju. Hana će roditi dvoje djece, kćerku Yuki (Momoka Ohno, Haru Kuroki) i sina Amea (Amon Kabe, Yukito Nishii), no prije nego bi se “Djeca-vukovi“ eventualno mogli izroditi u nekakvu obiteljsku komediju, slijedi - tragedija.
Otac njezine djece stradava nakon što se se, vjerojatno, “ponio nagonski“ i skoknuo “uloviti nešto za jelo“, poput fazana kojeg je u jednoj sceni donio kući raščerupana. Scena je bolna i iznimno dobro postavljena... Hana ugleda beživotno tijelo vuka u vodom natopljenom gradskom kanalu. Komunalni radnici ga izvlače odatle i bacaju u kamion za odlaganje otpada. Napolju kiša lije kao iz kabla, a Hosoda ključne trenutke prati s distancije, s naglaskom na Hanin trk prema radnicima i njezino gestikuliranje kojim im pokušava nešto reći, spriječiti da odnesu vuka. Kamera ostaje izvan dometa srednjeg i krupnog plana, da sakrije Haninu eksplicitnu tugu daleko od naših očiju. Kiša je tu da se isplače umjesto nje. Njezino ime na japanskom znači “cvijet“ i dobila ga je zato da se “smije poput cvijeta i kad je najteže“.

Naglasak će biti na “najteže“. Ožalošćena udovica mora sama podizati dvoje djece bez očinske figure, i to mješance čovjeka i vuka koji se preobraze u beštije kad su “ljuti ili loše volje“. Redatelj tu znade udariti brigu na veselje kako bi u crtiću mogli uživati i najmlađi. Yuki je energična i transformira se u vučicu u nezgodnim trenucima s namjerom da izmami cerek klinaca kojima će odgovarati i munjevita kamera dok juri za djecom-vukovima niz snježne padine kad ne snima jesenje lišća kako pada, narančasti zalazak sunca i od kiše očišćeno plavo nebo. Humor se provodi još Haninom dvojbom kome djecu odvesti (pedijatar? veterinar?) prilikom stomakobolje ili kad joj susjedi, čuvši životinjsko glasanje mališana, zaprijete kako ne dopuštaju kućne ljubimce u zgradi, zbog čega će se i odseliti u planine.


Međutim, “Djeca-vukovi“ su u srži ozbiljnije intonirani. Sastavni dio filma otpada na odrastanje Yuki i Amea, njihovo hrvanje s animalnim instinktima, kao i njezino čeznuće za prihvaćanjem (“Da barem mogu govoriti istinu, teško mi je tajiti“, veli ona). U njegovu srcu, pak, leži priča o majci Hani, što Yuki navješćuje u “offu“ u uvodnim trenucima. Zapravo, himna majčinstvu i priča o teretu koji samohrana majka (iz)nosi na leđima. Ovdje je breme na Haninim leđima dvostruko teže zato što su njezina djeca drukčija od drugih.

“Ne znam kako se odgajaju djeca-vukovi“, reći će Hana, ali ipak smoći snage da klincima pruži beuzvjetnu ljubav, drži ih za ruku na njihovu kročenju kroz život i prilikom njihova odabira u predadolescentskim godinama. Sve to Hosodin film čini ekstra intrigantnim u vrijeme “referendumske“ građanske inicijative “U ime obitelji“ i predstavničkih parola “Odrastanje sa samohranim roditeljom neprirodno je okruženje“.

Klinci i mladi na Radaru S “Djecom-vukovima“ na hrvatsko je tržište ušao novi distributer Radar, multimedijska tvrtka kojoj je to prvi film na kinorepertoaru. “Orijentacija je na kvalitetne naslove za djecu i mlade“, otkrio nam je Marko Pekić iz Radara.