Film: THE GIVER; THE MAZE RUNNER; SF drama, SAD, 2014.; SF avantura; SAD, 2014.
Režija: Phillip Noyce; Wes Ball
Uloge: Brenton Thwaites, Jeff Bridges; Dylan O'Brien, Kaya Scodelario
Distribucija: Discovery; Blitz
Ocjena: ***; ***

To su knjige - podučava Davatelj (Jeff Bridges) mladog “primatelja sjećanja“ Jonasa (Brenton Thwaites). Mladić nikad prije nije kročio u biblioteku, kamoli držao knjigu u ruci. Film “Davatelj“ Phillipa Noycea seli nas u budućnost u kojoj je iz pepela ruševina izgrađena tzv. Zajednica i sva su sjećanja na prošlost izbrisana. Protagonisti izbrisanog sjećanja nalaze se i u središtu hita “Labirint: Nemogući bijeg“ Wesa Balla, nadahnuta romanom Jamesa Dashnera. Takvi se, ne znajući isprve ni svoje ime, bude u “kutiji“, bivaju izbačeni na Poljanu i shvaćaju da su zarobljeni - oko njih je opasni labirint dokle pogled seže.

“The Giver“ i “The Maze Runner“ novi su prilog trendovskim ekranizacijama distopijskih bestselera za tzv. mlade odrasle (“young adult“; skraćeno “YA“). Scena u biblioteci sa svrhom je postavljena u “Davatelju“, a zasigurno je bila emotivna za Bridgesa. Naime, glumac je u ulozi producenta gotovo pune dvije dekade pokušavao preseliti roman “The Giver“ spisateljice Lois Lowry, objavljen 1993., o mladiću koji će poljuljati temelje naizgled savršenog futurističkog društva. Ulogu Davatelja namjerio je za svoga oca Lloyda koji je u međuvremenu umro. U devedesetima, razdoblju teen-komedija, ovakvi filmovi nisu bili u modi i Bridges je morao čekati da Jennifer Lawrence rastegne luk i odapne strijelu do vrha box-officea kao akcijska heroina Katniss u “Igrama gladi“ (2012.).
“The Hunger Games“, nastao prema bestseler-serijalu Suzanne Collins, nagnao je hollywoodske producente da se upišu u obližnju knjižnicu i isprazne police sličnoga štiva u potrazi za njegovim nasljednikom, što nas je dovelo do “Divnih stvorenja“, “U sebi“, “Instrumentarija smrtnika“ i “Različite“, odnosno aktualnih filmova “Davatelj“ i “Labirint: Nemogući bijeg“. Na primjeru potonja dva naslova evidentno je kako je svim tim filmovima zajedničko korištenje adolescentskih protagonista, “odabranih“ junaka koji pronalaze svoje mjesto u društvu sutrašnjice u pravilu kao predvodnici ustanka protiv totalitarnog, dehumanizirajućeg sustava.

Ako ste vidjeli jedan film, gotovo da ste ih vidjeli sve s obzirom na poklapajuće motive, pa i scene, primjerice ceremonije odabira budućih dužnosti u društvu (“Divergent“, “The Giver“). Ipak, barem njihovi protagonisti nisu posve isti, koliko god bivaju izabrani po zajedničkom glumačkom DNK. “Chosen one“ likove obično utjelovljuju mladi hollywoodski potencijali, zvijezde u usponu poput Jennifer Lawrence, Brentona Thwaitesa ili Dylana O'Briena (“The Maze Runner“). U važnim sporednim ulogama nekakvih vrhovnih starješina budućeg društva, pozitivaca ili češće negativaca, gledamo, pak, glumce teškog kalibra, nerijetko i oskarovce.
Spomenimo pokojna Phillipa Seymoura Hoffmana, Julianne Moore i Donalda Sutherlanda (“Igre gladi“), Bridgesa i Meryl Streep (“Davatelj“), Kate Winslet (“Različita“), Jeremyja Ironsa (“Divna stvorenja“), Patriciju Clarkson (“Labirint: Nemogući bijeg“)... angažirane kako bi filmovi dobili titulu “prestižnih projekata“, možda i naveli nekog starijeg gledatelja u kino. Ustvari, ovo “možda“ moralo bi se pisati s velikim “M“. Distopijska fantastika rođena je na velikom ekranu davno prije franšize “The Hunger Games“ (npr. “Fahrenheit 451“, 1966.), kad ni očevi i majke modernih gledatelja nisu bili vlasnici osobne iskaznice, ali u međuvremenu se pomladila prateći demografska kretanja kinoposjeta.

Hollywoodski filmaši danas nišane na ciljanu publiku u dobnom rasponu od nekih 16 do 25 godina života koja posljednjih sezona najviše ide u kino i možda nije nikad čula za Lucasov “THX-1138“ (1971.), no znade na pamet svaki kadar “Igara gladi“ i “Različite“. Mladićima i djevojkama nudi se “date movie“ alternativa za dominirajuće superjunačke spektakle od kojih su ovi filmovi proračunski jeftiniji i time manje riskantni, a također tipuju na fanove predložaka. Nije, utoliko, loše da se film, koji se obraća gledateljima raspojasanih hormona, barem očeše o romansu, ako već ona nije u centru priče kao u hit-serijalu “Twilight“ prema razgrabljenim knjigama Stephenie Meyer.
“Igre gladi“ ostvarile su golemi uspjeh oslanjajući se dijelom na taktiku “Sumraka“ s heroinom razapetom između dva momka koja je izgledom bliža djevojci iz susjedstva nego kraljici mature (zgodna, ali malčice deglamurizirana Lawrence). “Beautiful Creatures“, “The Host“ i “The Mortal Instruments“ propali su na blagajnama jer su previše kopirali publici nezamjenjivi “Twilight“ u razdoblju kad su cure umjesto cmoljave Belle Swan radije htjele vidjeti čvrstu heroinu s misijom spašavanja svijeta. “Divergent“, snimljen prema popularnim romanima Veronice Roth, stigao je u pravo vrijeme s junakinjom (Shailene Woodley) u opasnosti zbog neuklapanja u društvo futura podijeljeno na frakcije.

A “The Giver“ i “The Maze Runner“ se razlikuju od prethodnika tako što su u fokus vratili junake i odbijaju inverziju “Twilighta“ u smislu da će pojava jedine djevojke (Teresa u izvedbi talentirane Kaye Scodelario) u potonjem filmu dovesti do ljubavnog trokuta s dvojicom mladića. Razlikuju se i međusobno u žanrovskom tonalitetu fantastike. “Labirint: Nemogući bijeg“ orijentiran je na pustolovnu akcijnost s daškom misterije otkrivanja što se krije u uvjerljivo izgrađenom klaustrofobičnom labirintu koji konstantno mijenja strukture zidina, pa i horora u vidu paukolikih mehaničko-organskih monstruma Žalera naseljenih u njemu.
Redatelj ga je na prvom sastanku prilično točno opisao budućim producentima kao spoj “Gospodara muha“ (grupa dječaka zapela na nenaseljenom otoku uspostavlja hijerarhiju) i serije “Izgubljeni“ (potraga za odgovorom na pitanje tko ih je tu ostavio), dakako prilagođen prohtjevima suvremene kinopublike koja traži uzbuđenja u scenama kad se oštrice labirinta zatvaraju radeći likovima o glavi. “Davatelja“ je većeg dosega na kinoblagajnama koštala činjenica da od akcije takoreći ima samo jednu potjeru letjelicom, više je psihološki i dramski uslojen, ugledajući se u filozofiju Malickova “Drva života“ dok Bridgesov lik Jonasu predočava prošlosne “prizore i zvukove svih boja“.

Radoznalost junaka je, znači, dočarana žanrovski drukčije. Thomasova (Dylan O'Brien) znatiželja je avanturističkija u kršenju pravila istraživanjem labirinta, što bi moglo rezultirati pronalaskom izlaza u “vanjski svijet“. Kako se Jonas sve više inati režimu Zajednice i manje uklapa u sterilnost iste hitajući prema Rubu svoga svijeta, crno-bijeli “Davatelj“ poprima širi spektar boja po uzoru na “Pleasantville“, počevši od zacrvenjene kose junakove simpatije Fione (Odeya Rush). Međutim, junaci su načelno slični i odgovaraju opisu protagonista “YA“ literature - predvodnici otpora protiv opresije i simboli pobune za bolji svijet koji pritom nemaju supermoći Spider-Mana i lakši su za poistovjećivanje s prosječnim adolescentom.


Reciklirajući elemente “young adult“ žanra, korektni do solidni filmovi Phillipa Noycea i Wesa Balla otkrivaju razloge iznimne potražnje za adaptacijama bestselera koji mlade odrasle potiču na individualnost umjesto uklapanja u kalupe. Što je Jonasova pobuna protiv autoriteta - najprije u vidu prestanka ubrizgavanja seruma za susprezanje emocija - nego pokušaj da se uzdigne iznad pravila koja stvaraju lažno društvo jednakih onemogućavajući pojedincu da osjeća i bude drukčiji u svakojakom smislu te riječi, već ga radije želi pripojiti bezosjećajnoj zombijevskoj masi lišenoj sjećanja na snagu ljubavi i moć glazbe.

Što je Thomasova borba s Žalerima u labirintu nadgledanom od vlasti doli alegorija odupiranja naizglednoj bezizlaznosti srednješkolskog/fakultetskog života i strahu od onoga što slijedi nakon izlaska odatle pod teretom velikih očekivanja roditelja. “Odavde se može samo kroz labirint“, znakovita je rečenica u filmu. Konzumenti bestselerskih ekranizacija u životnoj su dobi kad iza sebe ostavljaju nevino djetinjstvo i nevoljko se s njim opraštaju postajući svjesni nesigurnog svijeta oko sebe, masovnih medija, “orwellovske“ i apsolutne kontrole, ratova, problema s okolišom, destrukcije planeta, svemu onome na što upozoravaju ovi filmovi.


Likovi poput Jonasa i Thomasa potrebni su u njihovim životima da im predoče sva iskušenja i ponude moguće spasenje. Ne traže gledatelji samo da ih “giver“ i “maze runner“ izvedu iz labirinta postapokalipse u bolji svijet kojima bi mogli vladati sukladno onoj “na mladima svijet ostaje“. Žele da ih izbave od labirinta učmalosti srednje škole i fakulteta gdje, “zbunjeni i prestrašeni“, još uvijek traže svoj identitet i nadolazeće životne uloge. Budućnost je u njihovim rukama.

Trend ne jenjava Trend distopijskih bestselera na velikim ekranima nastavit će se i 2015. s ekranizacijom “Z For Zachariah“ koja prati preživjele nakon nuklearnog rata, a u njoj glume zvijezda u usponu Margot Robbie (“Vuk s Wall Streeta“), Chris Pine i Chiwetel Ejiofor. Tu je i “Equals“, ljubavna priča postavljena u vrijeme kad su sve emocije iskorijenjene. Film se opisuje kao romantična verzija “1984“, a ima veliki komercijalni potencijal s obzirom na tumače glavnih uloga, Kristen Stewart (“Sumrak“) i Nicholasa Houlta (“Topla tijela“). Dakako, ne smijemo zaboraviti ni nastavak “The Maze Runnera“ - “The Scorch Trials“