StoryEditor

BLUE VALENTINE Tri boje: plavo

Piše PSD.
3. kolovoza 2011. - 01:19

Film: BLUE VALENTINE; romantična drama; SAD, 2010.
Režija: Derek Cianfrance
Uloge: Ryan Gosling, Michelle Williams
Distribucija: Discovery
Ocjena:  **** ½

Plava boja romantične tuge, boli i melankolije zavučena je duboko u film(u) “Blue Valentine“ redatelja Dereka Cianfrancea. Fragmentiranu, nelinearnu strukturu filma Cianfrance slika kolornim kontrastima, šarajući naprijed-natrag između prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je, jasno, svjetlija, sadašnjost zagasitija. No, tri tona plave prisutna su svugdje u vremenu i prostoru, pa barem u tragovima. Odbijaju se i od naočale protagonista, valjda kako bi ilustrirali turobnost u njihovim očima, ugasli plam ljubavi tamo na granici mladosti i sredovječja.

“Blue Valentine“ je gorkoslatka, emotivno iskrena, “životna“ drama na pola puta između američkog nezavisnjaka i europskog arta koja sućutno, čud(es)no dirljivo promatra rađanje jedne ljubavi i njezino polagano (iz)umiranje. Osvježavajuće realističan i kompleksan film, dakle, pobija pojednostavljeni bajkoviti/fantazijski idealizam prosječne hollywoodske romantične komedije s “happily (n)ever after“ završetkom. Za početak, ovdje nema princa ili princeze na bijelom konju; junaci su pripadnici radničke klase Pennsylvanije (ličilac, medicinska sestra). Makar, storija Deana (Ryan Gosling) i Cindy (Michelle Williams) izvorno je začeta kao svaka ljubavna, znači gotovo na tragu rom-coma.

Par se upoznao u domu za umirovljenike, kamo je ona došla u posjet baki, a on pomagao u selidbi jednome starčiću. “Kratki susret“ će promijeniti i definirati dvoje ljudi. Dean tvrdi kako je to “ljubav na prvi pogled“, premda metafilmski priznaje da je “možda gledao previše filmova“ (“...osjećam kao da je oduvijek poznajem...“). Njegovo udvaranje bilo je simpatično Cindy, ostavilo je iskreni smješak na njezinu licu i zapaljivu iskru u oku.

Mladom, naivnom i idiličnom paru tad je sve imalo savršenog smisla, a život se doimao kao zbroj neograničenih mogućnosti. Znate već, uzbuđivali su ih prvi senzualni dodiri i otkrivanje seksualne požude, imali su “svoju“ pjesmu (“You and Me“, Penny&The Quarters)... Taman čim pomislite “eto zaloga za sretnu budućnost, bit će sve O.K.“, redatelj (opet) gura radnju naprijed prema točki loma, kad je već jasno da se stvarnost nemirna braka i odgajanja djeteta (kćekica Frankie) trajno nastanila u njihovu domu.

“Napijmo se i vodimo ljubav! Spakiraj se, dušo, idemo u budućnost“, zbori Dean očajnički pozivajući Cindy na večer u “hotelu užitaka“, rijetku bez Frankie. Ironično, u plavičastoj “sobi budućnosti“ jeftinog hotela postaje jasno da njihova veza, duboko zakopana u prošlosti, nema budućnost. Gdje je puklo, što je krenulo po zlu i porušilo temelje nade, pita se Cianfrance i konstantno vraća “film“ unazad ne bi li detektirao razloge bračnog trvenja i razbijenih snova, onaj “warning sign“ o kojem je sjetno pjevao Chris Martin (Coldplay).

Možda se na prvi pogled tako ne čini, međutim razlomljenom naracijom i dvojakom perspektivom redatelj uspijeva povećati gledateljevo zanimanje za likove (vidimo obje strane priče). Zbog različitosti njihovih karaktera, čak je i u sreći Deana i Cindy bilo zamjetno malo sjeme destrukcije koje će proklijati jednom kad vrijeme na njima ostavi tragove bolne zrelosti. Ona je više aktivni sudionik života, on njegov pasivni promatrač koji akciju postupno zamjenjuje rezignacijom.

“Muškarci su romantičniji od žena. Kad se oženimo, to bude s jednom djevojkom. Jer, stalno se odupiremo dok ne upoznamo jednu curu i pomislimo da smo idioti ako je ne oženimo“, smatra romantični Dean. Cindy je znatno trezvenija od njega. “Kako vjerovati osjećajima kad mogu tako lako nestati“, dvoji ona povlačeći paralelu s vlastitim roditeljima (“Jednom su se voljeli, zar se sve to istrošilo?!“). Dok je Deanu dovoljno utjeloviti ulogu posvećenog supruga i oca (“Samo to želim biti, to je san...“), Cindy želi nekog ravnog sebi i ne može podnijeti da on toliki svoj kapacitet troši šljakajući trećerazredne poslove.

Potiho je toga svjestan i Dean - truje se cigaretama i alkoholom, ali svejedno se ne uspijeva othrvati na vrijeme, prije nego što se nekoć zaljubljena Cindy nepovratno odljubi i u srcu joj "ništa više ne ostane za njega". Cianfrance je malčice naklonjeniji Deanu, no Cindy mu je zagonetno zanimljiva. Obožava je snimati u krupnom planu, biti blizu njezinim očima. Kao da tu, u njima, još uvijek traži onu iskru i odbija povjerovati da su je zauvijek ugasili vodopadi isplakanih suza.

MARKO NJEGIĆ

Duge pripreme za film

Derek Cianfrance nekoliko je godina (navodno šest) strasno pripremao ovaj romantični "downer". Kamen sa srca pao mu je kad je pronašao Ryana Goslinga i Michelle Williams. "Indie" orijentirani glumci, najbolji u njihovoj generaciji, dugo su radili na ulogama.

Živjeli su zajedno nekoliko tjedana, kupovali namirnice, spremali tortu za Frankie (Faith Wladyka), postavljali božićno drvce... No, bez njihove intenzivne glume i "metodskog" uživljenja u likove Cianfranceova "obdukcija propala braka" bila bi krajnje nezamisliva.

Zloglasni NC-17 predikat

"Blue Valentine" je slabo prošao u američkim kinima. Dva su razloga tome: zloglasni NC-17 predikat (ne zbog golotinje ili oralnog seksa, nego "scene koja postavlja pitanje bračnog silovanja") i mimimalni marketing od strane Weinsteinove kompanije (maksimalno se reklamirao "Kraljev govor").

Ipak, "Blue Valentine" je gostovao na većini festivala A liste (Cannes, Sundance...) i okitio se barem nominacijom za Oscara za glavnu žensku ulogu Michelle Williams. Nakon friške hrvatske premijere na festivalu u Motovunu, film bi, srećom, trebao doći u kina i na DVD – kupio ga je Discovery.

item - id = 139265
related id = 0 -> 266728
related id = 1 -> 265166
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. siječanj 2022 23:33