BIRDMAN Keaton se vraća u letu iznad kazališnog gnijezda

Film: BIRDMAN; humoristična drama; SAD, 2014.
Režija: Alejandro G. Inarritu
Uloge: Michael Keaton, Emma Stone
Distribucija: Blitz
Ocjena: *****

“Popularnost je droljasta mala rodica prestiža.“ – “Birdman“ (2014.)

Ovo ti više nisu devedesete - rečeno je glumcu Rigganu Thompsonu (Michael Keaton) u “Birdmanu“. Riggan je nekoć, u devedesetima, bio filmska zvijezda. Poletio je visoko do hollywoodskog neba ulogom Birdmana, superheroja u kostimu od ptice. Danas je “propali superjunak“ na rubu razuma i nastoji ponovno postati “relevantan“ u teatru - na kazališnim daskama Broadwayja, naime, Riggan postavlja adaptaciju Raymonda Carvera koju je napisao, režira i igra jednu od glavnih uloga.

Metafilmska paralela “Birdmana“ poteže se prije Rigganove dijaloške razmjene sa superherojskim alter-egom koji obitava u njegovim halucinacijama. “Zarađivali smo milijune“, prisjeća se Birdman s dubokim glasom Batmana u izvedbi Christiana Balea (!). “To je bilo 1992.“, kreše Riggan njegova ptičja krila. Filmoljupci pamte da je Keaton, tumač Riggana, u “stvarnosti“ utjelovio superjunaka Čovjeka-šišmiša davno prije Balea u dvama hit-filmovima Tima Burtona - “Batman“ (1989.) i “Batman se vraća“ (1992.), pretečama današnjih “superhero“ blockbustera s “pozerima“ kojima su Birdman i Riggan “dali ključeve kraljevstva“.
Dobro, Riggan je snimio tri “Birdmana“, ali i on je 1992. posljednji put odjenuo superherojski kostim i potom mu je karijera krenula nizbrdo, baš nalik Keatonu kojemu čak ni Tarantino nije omogućio “comeback“ (“Jackie Brown“, 1997.). Keaton nije nikad dotakao samo hollywoodsko dno niti slovio za posrnula idola, poput recimo Mickeyja Rourkea i Van Dammea, no “Birdman“ za bivšeg Batmana ima savršenog smisla u ravni “Hrvača“ i “JCVD-a“ (oba 2008.), izvrsnih metafilmova o ljudskoj bitki za otkup glumačkih i osobnih grijeha. Riggan također pokušava pronaći umjetničko (art umjesto blockbustera) i personalno iskupljenje (loš otac i suprug).

Kreativan proces njegove potrage za tim, novim-starim smislom života, veliki redatelj Alejandro G. (Gonzales) Inarritu, poznat po “Pasjoj ljubavi“, “21 gram“, “Babelu“ i “Biutiful“, ocrtava magičnim realizmom, “fellinijevskom“ (“Osam i pol“) i “lynchovskom“ (“Mulholland Drive“) san-java/svijest-podsvijest mizanscenom da se od prizora do prizora zamagljuje granica između “filmske“ zbilje i protagonistovih uobrazilija. U “JCVD-u“ su takvi momenti bili svedeni samo na Van Dammeov akcijskojunački zamišljaj kako sređuje otmičare, daje “besu” policajcu i javlja se obožavateljima.
Ovdje Keatonov lik umišlja da posjeduje telekinetičke moći, u jednom će čarobnom trenutku poletjeti iznad New Yorka, a njegovo “drugo ja“, Birdman, ilustrirat će scenu “marvelovskog“ superjunačkog spektakla režiranog nabrijanim blockbusterskim “cutovima“ za ADD generaciju s helikopterima, eksplozijama i divovskim robotskim negativcem u obliku monstruozne ptice od koje će “bubuljavi 'gameri' svršavati u gaće“. Jer, “ljudi vole akciju“ (“brzo, glasno“, “da se kosti tresu“), ne “brbljava, depresivna filozofska sranja“ s uporištem u Shakespeareu.

Inarritu, dakle, širi “Birdmana“ u autorefleksivnom i samosvjesnom smjeru tzv. filma o filmu kontrastiranjem “arta“ i “entertainmenta“, odnosno seciranjem začaranog kruga hollywoodskog “star“ sistema i filmske industrije kojima češće vladaju “poznate osobe“, rjeđe “glumci“, a vrijednost se, podsjeća nepopustljiva kazališna kritičarka (odlična Lindsay Duncan), mjeri u vikend-otvaranjima. U toj konstelaciji Marvelovi hitovi, “Transformersi“ i “Spider-Mani“ ispadaju vrijedniji od naslova poput njegova “Birdmana“.
Oštrije oko opazit će ukazanje Transformera i Čovjeka-pauka u akciji na kazališnoj pozornici, pa i to da je Inarritu bitne sporedne uloge dodijelio izvanrednoj Emmi Stone i Edwardu Nortonu, glumcima koji su igrali u “Čudesnom Spider-Manu“ i “Nevjerojatnom Hulku“. Redatelj premrežava film “meta“ meridijanima, satiričnim referencijama na aktualni popkulturni momentum snage društvenih medija i hollywoodske komercijale gdje jedva da ima mjesta za (glumačku) “istinu“ i umjetničke uratke (samo zamijenite kazalište/festivalski art) s publikom koja “promatra svijet kroz ekran mobitela“ namjesto da “doživi pravo iskustvo“.

U “Birdmanu“ će se Naomi Watts u ulozi emotivno shrvane glumice poljubiti s Andreom Riseborough evocirajući sjećanje na poljubac s Laurom Harring (“Mulholland Drive“), spominju se blockbusteri što svjetlucaju na milijunima velikih ekrana, (pred)nastavci i oskarovski nominenti kojima je Hollywood stavio superjunački plašt (Jeremy Renner) i potencijalno zapečatio njihove karijere dobrih glumaca, slično Keatonu. U ulozi Riggana, Keaton je centar “Birdmanova“ svemira, a svi ostali odlični glumci u teatarski intenzivnim izvedbama njegovi su vjerni prirodni sateliti.


Prijelomna kamera Emmanuela Lubezkog prati ga u stopu po labirintnim hodnicima teatra nalik koridorima letjelice u naizglednom neprekinutom dugom kadru zamaskiranom majstorskim nevidljivim montažnim “rezovima“, ne želeći se odvojiti od njega, kao što se jedva razdvajala od Sandre Bullock u nedavnoj “Gravitaciji“ Alfonsa Cuarona. “Gravity“ i “Birdman“ povezani su uvodnom scenom Inarrituovog filma s kadrom umiruće zvijezde/poniranja nekakve svemirske kapsule prema Zemlji koja izgleda kao finalna Cuaronovog. Umjetnička i egzstencijalistička iskušenja Keatonova podignuta su na kozmičku razinu.

Batman lovi King Konga Posljednjih desetak godina Michael Keaton uglavnom je pred kamerama boravio u sporednim ulogama (“The Other Guys“, “Need For Speed“, “RoboCop“) ako ne računamo glavnu u filmu koji je sam režirao (“The Merry Gentleman“). Oscaru se do “Birdmana“ nije približio, premda mnogi smatraju da je mogao biti nominiran za ulogu u drami “Clean and Sober“ (1988.). “Birdman“ ga je vratio pod reflektore pa je već počeo snimati triler “Spotlight“, a vidjet ćemo ga i u nadolazećem spektaklu “Kong: Skull Island“, prednastavku “King Konga“. Nevjerojatni Hulk Obračun šakama između Michaela Keatona i Edwarda Nortona najbliže je što je publika dosad došla okršaju Batmana i Hulka. “Birdman“ funkcionira i kao svojevrsni Nortonov “meta“ film. Na prijelazu milenija, Norton je bio slavljen kao glumčina, De Niro svoje generacije (“Iskonski strah“, “Generacija X“, “Klub boraca“) da bi ga danas u glavnim ulogama mijenjali frajeri poput Ryana Goslinga, eksplicitno navedenog u jednoj sceni. Isto tako, Norton je poznat kao “metodski“ glumac nevjerojatno težak za suradnju, poput njegova lika koji pije pravi džin, želi se zapravo poseksati s glumicom na pozornici i tom procesu izluđuje redatelja.