Film: DAS WEISSE BAND; drama, Austrija, Njemačka, Francuska, Italija
Režija: Michael Haneke
Uloge: Susanne Lothar, Ulrich Tukur
Distribucija: Continental
Ocjena: *****
Raščistimo to odmah u startu: “Bijela vrpca“, jedan od zvučnih naslova hvalevrijedne revije “MAXtv Filmomanija“, film je koji je puno lakše cijeniti nego voljeti. I Michael Haneke je autor kojeg je, zbog njegova pesimizma i mizantropije, lakše respektirati, proglasiti “najboljim”, nikako “najdražim“. Razlog tomu jest njegova režija - često hladna, formalna i kruta, ali na umjetničko-zanatskom planu besprijekorna.
U kontekstu “Bijele vrpce“ Hanekea bi se moglo usporediti s naratorom filma - spoja povijesne drame i nerješiva “whodunita“ - locirana negdje u ruralnu Sjevernu Njemačku, u praskozorje Prvog svjetskog rata. Misteriozne događaje u selu, dakle Njemačkoj u malome, koji mogu “baciti novo svjetlo na zbivanja u ovoj zemlji“, narator, svojedobno seoski učitelj, pripovijeda isključivo objektivno i precizno, drži se činjenica i odbija izvlačiti zaključke, jer mu se puno toga čini opskurnim, čak i godinama kasnije.
A u selu, čiji je patrijarhalan, autoritativan društveni ustroj naizgled stabilan već generacijama, događaji počinju ozljedom lokalna doktora kad se konj, s njim kao jahačem, jednog mirnog jutra spotaknuo o žicu slučajno (?) zakačenu za stablo. Nesreće, koje to, izgleda, nisu – “šašave igre“, moglo bi se kazati - nastavljaju se redati, poput “zlodjela počinjena na retardiranu dječaku“ koje je jedna djevojčica “vidjela u snovima“ (“Snovi se katkad obistine!“).
U međuvremenu, pak, pratimo prividnu idilu (žetve, mise...) pastoralna života mještana iz različitih društvenih miljea kojoj, zbog sugestivne tihe, ukopane, statične kamere studioznih kompozicija snimatelja Christiana Bergera, kao da osobno prisustvujemo. Pred očima nam se vrte krasne crno-bijele slike i njihov je spokoj rijetko kad uznemiren.
Međutim, baš u tom prividnom skladu, bolje reći kontrastu crnog i bijelog, čak i kad se naizgled ništa ne događa u nizu jednostavnih kadrova nepokretne kamere, Haneke razvija osjećaj nelagode da nešto strašno vreba iza neosvijetljenih kutaka “sela prokletih“, neka pritajena vatra što bi mogla buknuti zbog sustava precizno određenih pravila (i kazni radi odudaranja od istih) unutar kojeg djeca odrastaju.
Doktor se sadistički “igra doktora“ s vlastitom kćerkom, pastor, inače pater familias, kažnjava svoju djecu anđeoskog lica “udarcima koji će više boljeti nas nego vas“ i stavlja im bijelu vrpcu oko ruke ili u kosu kao “podsjetnik na nevinost i čistoću“... Klica nacizma upravo je tu posađena, a izrasla je 20 godina kasnije, kad je tamna krv autoritativna društvena tkiva uprljala nevinu “bijelu vrpcu“.
