StoryEditor

BARBARA Odmetnuta sestra 'Velikog brata'

Piše PSD.
19. prosinca 2012. - 18:49
Film: BARBARA; drama; Njemačka, 2012.
Režija: Christian Petzold
Uloge: Nina Hoss, Rainier Bock
Distribucija: Discovery
Ocjena:  ****

Srebrni medvjed za režiju na ovogodišnjem Berlin Film Festivalu svakako ide u prilog kvaliteti “Barbare“ redatelja Christiana Petzolda (“Wolfsburg“, “Yella“, “Jerichow“). Ako vam to nije dovoljno da prošetate do kina “Karaman“, navedimo i da je posrijedi njemački kandidat za predstojeću dodjelu Akademijine nagrade, kao i nominent za nedavnog europskog Oscara. Možda Petzoldov film na kraju neće odnijeti (američki) zlatni kipić pored trenutno favorizirane “Ljubavi“ Michaela Hanekea, no barem nominacija ne bi smjela izostati u “foreign language“ kategoriji, gdje je nedavno konkurencijom zavladao “Život drugih“ (2006.) Floriana Henckela Von Donnersmarcka.

“Barbara“ se fino nadovezuje na novomilenijski val njemačkih filmova, kakav je Von Donnersmarckov mračni masterpis ili lakonotniji “Zbogom, Lenjine!“ (2003.) Wolfganga Beckera. Locirani u zloglasno razdoblje Stasija, “bigbrotherovskog“ Ministarstva za državnu sigurnost, spomenuti filmovi kroz dramski (češće) ili komični (rjeđe) diskurs retrogradno propituju raskol Istoka i Zapada, politiku hladnoratovskog bloka Njemačke demokratske republike (NDR), represivne državne aparate itd.
Heroina “Barbare“, liječnica u natmurenom, nijansirano studenom tumačenju ponajveće ženske zvijezde suvremene njemačke kinematografije Nine Hoss, biva iz velikog grada (Berlin) prebačena, da ne kažemo prognana, u ruralnu bolnicu, za kaznu što je zatražila vizu za odlazak iz Istočne Njemačke. Potiho Barbara još uvijek planira bijeg preko Zida, iz “zatvora“ na Zapad, kod ljubavnika Jörga (Mark Waschke) koji joj šapuće na jastuku kako će ondje skrbiti o njoj da neće morati raditi.

Stoga, zahvaljujući osobnim previranjima distancirana je prema novoj radnoj sredini i kolegama iz “provincijske bolnice“, uključujući šarmantnog Andrea (Ronald Zehrfeld) kojeg vidljivo privlači. Ne treba je kriviti za nepovjerljivost. Konačno, Barbari svako malo u premetačinu stana - i nje same (šifra: medicinske rukavice) - dolazi stasijevski službenik Klaus (Rainier Bock) s podanicima. A godina je 1980., vrijeme kad je svatko nadgledao svakoga i zapisivao sumnjive kretnje, “nepravilnosti“ u ponašanju, sve u potrazi za kompromitirajućim materijalima.
Tako, Barbara sumnja da je svatko u bolnici pomnjivo prati, podnoseći raporte Klausu. Pa ipak, što više obitava u uspavanom “scheiße“ mjestašcetu u kojem “ne možeš biti sretan“, okoliš i ljudi malčice otapaju hladni snijeg s vanjštine naše junakinje - majčinske instinkte probudit će u njoj trudna tinejdžerica Stella (Jasna Fritzi Bauer) oboljela od meningitisa, ljubavne Andre koji je zbog problema na poslu također poslan na rad izvan grada, ali je i potencijalni špijun.

U “Životu drugih“ pratili smo stasijevskog promatrača nesvjesna svog života (pokojni Ulrich Mühe), a u prvoj polovici “Barbare“ doista nije jasno tko je motritelj i kome protagonistkinja može vjerovati. Iz te “pitanje-je-života-i-smrti“ špijunsko-romantične odrednice, po kojoj promatrač može biti čovjek u kojeg se zaljubljujete, Petzold razvlači tihe tenzije svojstvene razdoblju hladnoratovske paranoje države, prisluškivanja i nadgledanja pod budnom vizurom Stasija, “Velikog brata“ koji vidi sve i teško je umaći njegovu pogledu.


Stil režije filmaša - čija je obitelj i sama pobjegla iz Istočne Njemačke dok je on bio klinac - adekvatno je otuđen, rezerviran, statičan, no autentičan u (re)kreiranju duhova prošlosti, vjerodostojne atmosfere konstantnog nemira pod paskom fantomske prijetnje, strujanja bliske povijesti klaustrofobična vremena i prostora, sa scenografskim i kostimografskim okom sokolovim za vizualne detalje (bicikli, stare “lade“, odjeća), ali i auditivne (glazba, šumovi), sa zanimljivom paralelom između (zvučnih) valova Atlanskog oceana i finalne zadihanosti heroine.

Film je sličan naslovnom liku - prigušenih, makar ne i posve iščezlih emocija, delikatan, kompleksan, dubokog unutrašnjeg života. Bogatih “interijera“ dviju “Barbara“ gledatelj postaje svjesniji promatrajući “život drugih“, po uzoru na onog stasijevskog osmatrača.

MARKO NJEGIĆ


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. siječanj 2022 07:27