Film: ANTICHRIST; horor; Danska/Njemačka/Francuska/Švedska, 2009.
Režija: Lars Von Trier
Uloge: Willem Dafoe, Charlotte Gainsbourg
Distribucija: Continental
Ocjena: ** 1/2
Najprovokativniji od svih provokativnih filmova Larsa Von Triera predstavlja njegov “oporavak od kliničke depresije” (!). U kontroverznom “Antikristu“, kojeg je Von Trier, samoproglašeni “najbolji redatelj na svijetu“, nazvao “testamentom ateizma“, Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg provode 95 posto vremena u kadru kao otuđeni supružnici, On i Ona.
Ostalih pet posto rezervirano je za njihova sinčića, koji će pasti s prozora dok se oni seksaju pod tušem, a Willemov penis u najsporijem “slow-motionu“ i krupnom planu penetrira u Charlottieinu vaginu, te šumske životinje poput lisice koja mudro zaključuje kako (filmom) “kaos vlada“, u slučaju da nekom to možda nije jasno. Upravo zbog smrti djeteta, koja simbolički otključava vrata terora, bračni par povući će se u šumsku kolibu, “Eden“, gdje će ih dočekati pakao, još i veći od onog koji je dočekao protagoniste “Zle smrti“ Sama Raimija, kad On, bahati psiholog, pokuša sadističkim metodama liječiti Nju, shrvanu zbog gubitka. Uloge mučenika i mučitelja će se obrnuti, a psihološka tortura prerasti u fizički duel muškog razuma i ženskih (nagonskih) osjećaja.
Kultni danski redatelj, prema vlastitom priznanju, voli prepričavati jednu te istu (mizoginičnu; “Antikrist“ je na Cannesu ovjenčan antinagradom za mizoginiju) priču o patničkoj ženi i muškarcima koji je iskorištavaju. Nakon melodrama (“Lomeći valove“), drama (“Dogville“) i mjuzikla (“Ples u tami“), sad je na red došlo preispitivanje ljudske duše unutar žanra horora koji vrvi penetracijama, ejakulacijama i masturbacijama.
U spoju psihičkog ludila (Kubrickovo “Isijavanje“) i fizičkog “torture porn” sakaćenja (“Audicija“ Takashija Miikea), Von Trieru je nekako milije potonje, pa makar grozomorne scene bile samo simbolična reprezentacija pravog nasilja između supružnika, metafore za rat koji se vodi u čovjekovoj glavi, odnosno najmračnijim kutcima uma iz kojih se, kad patite od kliničke depresije, može izroditi film poput “Antikrista“ kao njezina snoliko-košmarna “ilustracija“.
A scene su doista grozomorne - činovi ekstremna seksualna nasilja, tj. genitalne mutilacije, pri čemu Njegov penis štrca krv, a Ona hrđavim škarama odsijeca vlastiti klitoris. S time je, čini se, Von Trier i kalkulirao, ponosno stolujući na tronu imaginarna “kraljevstva“ kojim “kaos vlada“. Nešto je trulo u državi Danskoj?
Trula je zasigurno jabuka koju je, osim Willemu i Charlotte, kao svojevrsnom Adamu i Evi, Von Trier ponudio i publici kako bi, ako se u njoj prethodno ne uguši, daleko od raja, naknadnim pričama o šok-filmu nahranila ionako (pre)veliki ego njegova “antikrista“.
