StoryEditor

ADELIN ŽIVOT Striptiz jedne ljubavi

Piše PSD.
31. siječnja 2014. - 00:20
Film: LA VIE D'ADELE/BLUE IS THE WARMEST COLOR; drama; Francuska, 2013.
Režija: Abdellatif Kechiche
Uloge: Adele Exarchopoulos, Lea Seydoux
Distribucija: Pa-dora
Ocjena:
*****

“Ne voliš me više?“ – “Adelin život“ (2013.)

Osjećaj (ljubavne) predodređenosti formiran je usred učionice viših razreda srednje škole u “Adelinom životu“, bezuvjetnom laureatu prošlogodišnjeg festivala u Cannesu (Zlatna palma za najbolji film i obje njegove glumice), možda poznatijem po naslovu “Plava je najtoplija boja“. “Ljubav te može pogoditi kao grom iz vedra neba“, zatutnji opaska na satu francuskog. Profesor (Philippe Potier) učenicima spominje razmjenu pogleda s nekim kad se vaši putovi prekriže. Spominje, dakle, famoznu ljubav na prvi pogled.

Kao u prethodnom canneskom pobjedniku, filmu “Razred“ (2008.) Laurenta Canteta, kamera pogledava u srednjoškolce tražeći zanimljiva, filmična lica. Najviše se zadržava na mladoj Adele (Adele Exarchopoulos). Ovo je njezin film. Njezina priča o odrastanju/sazrijevanju (učenica-učiteljica, djevojka-žena) i pr(a)voj ljubavi, s utočištem u romansi većoj od života, od omamljena zaljubljivanja do tegobna pucanja višegodišnje veze. Kamera Adele snima krupno. Hvata djevojčine reakcije na profesorove riječi.
Podrobno sluša, ali zagonetno je zamišljena. U svom svijetu, čini nam se. Valjda lista neku romantičnu knjigu u glavi ili vrti ljubavni film. Možda i američki. Američke voli. Filmski “love at first sight“ dogodit će joj se ubrzo. Jednog pospanog dana Adele će se zagledati u zagonetnu curku plave kose, studenticu Akademije likovnih umjetnosti Emmu (Lea Seydoux). Pogledi će im se sresti prelazeći pješački na napučenoj ulici. Usprkos “paraliziranosti“, okrenut će se jedna za drugom i kad se mimoiđu.

Magnetsku privlačnost dviju djevojaka, koja će ih zauvijek spojiti, redatelj Abdellatif Kechiche obznanjuje bez usporenog pokreta, više životno nego filmski, no isto postiže jedan od prvih lirskih trenutaka u epskoj romansi “La vie d' Adele“, tzv. malih čuda življenja, kakvi su u njegovom kontroverznom remek-djelu podjednako svedeni na uživanje u ukusnoj hrani (špageti bolonjez, kamenice) i gorljivom (lezbijskom) seksu koji je pornografskom izdašnošću zavitlao medijsku prašinu. Kechiche voli književnost poput njegove junakinje.
Dobar udio filma prelama se preko književnosti - konkretno “bildungsromana“ - na koju je Adele jako oslonjena. Heroina će s kratkotrajnim dečkom Thomasom (Jeremie Laheurte) razviti debatu o knjizi “La vie d' Marianne“ Pierrea de Marivauxa. Za njega je to teško štivo, debela knjiga, spora, dugih rečenica i opisa. “Istražuje osjećajnost, ali uvlači se pod kožu žene“, brani Adele pisca. Jednako tako mogli bismo “obraniti“ film “Adelin život“ od nekoga tko je odan frenetičnoj hollywodskoj montaži.

Za takve će Kechicheov uradak biti velik zalogaj: traje tri sata, režiran je namišljeno u dugim kadrovima i intenzivnim krupnjacima koji se uvlače pod kožu likovima u tijelima dviju izuzetnih, opčinjujućih glumica. Adele kao žiteljica sanjarske “Mariannine“ galaksije, u kojoj se igra na “sve ili ništa“, razumije da “njezinom srcu nešto nedostaje“ prilikom razredne debate o romanu i zato prekida s Thomasom smatrajući “da vara cijeli svijet“. Noćni izlazak u gay club postat će dvostruka prijelomna točka filma kad ondje nabasa na Emmu koja joj se prethodno, nakon susreta na ulici, uvukla u (vlažne) snove.
Momenat je nezaboravan i za Adele i za gledatelja, jer Kechiche uprizoruje možda i najmagičniju klupsku scenu, desetak minuta spajajući pjesme (“Atom“, “Halycon Daze“, “Live For Today“, “Feel It Now“...) i ekspresivne krupne planove sa zvjezdanim nebom. Opet bez “slow-motiona“ garnirane su scene beskrajne poetske divote. Samo prelijepa glazba i nevjerojatno prirodna glumačka međuigra autentične “kemije“. Opća romansa Adele i Emme nadilazi seksualno usmjerenje da je olako zamisliti jednu od djevojaka kao lika muškog roda.

Osobito što će održivost njihova odnosa - najrazlučivije u indikativnoj sceni večere za prijatelje karijerno ambiciozne Emme - biti načeta društvenim razlikama (radnička klasa, visoki umjetnički krugovi) prisutnima kod heteroseksualnih parova, nikako seksualnom orijentacijom. “La vie d'Adele“ jest socijalno aktivistički: Adele je izložena homofobnom ataku od kolegica iz razreda, akterice filma “peglaju“ na techno Prideu i razgovaraju o Sartreovim mislima koje su ponukale “oslobađanje generacije“, premda je načelo uzvišena filozofa “Egzistencija je ispred esencije“ ustvari važnije za junakinju koja se traži i najprije postoji da bi došla do biti tog postojanja.
Aktivizam, međutim, nije isforsiran. Zapravo, nazočan je na bridovima kadra, u Emminoj kosi, očima i engleskom naslovu “Blue Is The Warmest Color“, kako se zove i strip Julie Maroh, inače Kechicheovo nadahnuće za film. Plavom bojom slobode s francuske zastave obojana su svjetla u klubu, lak na noktima, bengalka prosvjednika, Adelina majica. Plavu je fazu imao i Picasso kojeg Adele, oduševivši pritom Emmu, citira kao najdražeg slikara. To što je Emma slikarica dalo je Kechicheu povoda za raspravu o mističnom ženskom orgazmu.

Emmin mentor Joachim (Stephane Mercoyrol) govori da su žene na slikama portretirane s više ekstaze. Okvirno, umjetnost iz ruku neke žene nikad se ne laća ženskog užitka kako dolikuje. Pitanje je kako bi “Adelin život“ izgledao da je žena stajala iza kamere. Putenu žensku ugodu Kechiche je, pak, prikazao animalistički i senzualno, sirovo i strasno. Neki su to - uključujući autoricu stripa - vidjeli kao (s)eksploataciju i zažmirili na oba oka da je, zaplevši Adele i Emmu u mrežu nagih tjelesnih atributa, režiser ponajprije dubinski artikulirao nekontrolirani intezitet draži i žudnje kao srži njihova odnosa.


No, u striptizu jed(i)ne ljubavi osjećaji su eksplicitniji od seksa. Detaljni krupni kadrovi savršeno postižu prisnost promatrača s taktilnom intimom protagonistica, lijepe publiku za ekran blizu svakom emocionalnom tiku, zaljubljenom pogledu, udahu i izdahu, poljupcu cjelivanom suncem, osmijehu koji razvlači Adelinu boricu kraj usana. Gledateljsko iskustvo transcendirano je možda još više kad film lišen patetike presvuče radost slobodne ljubavi za tugu (“blue“) i suze nesramežljivo krenu kliziti niz milo lice, a kiše ni za lijek od srcobolje.

Ne pomažu ni plavetna mora ni istobojne rijeke (Lykke Li, “I Follow Rivers“) da ih utope. Prazninu u srcu ništa na ovom svijetu ne može ispuniti. Mladu ženu kakva je bila na početku priče Adele na kraju ostavlja iza sebe, ali ljubav s Emmom ponijela je u život, kako neki od nas nose i filmčine poput “La vie d'Adele“. U ponajboljem filmu prošle, ove i svake naredne godine ljubav je “all that you can't leave behind“.

MARKO NJEGIĆ

Lea i zvijer

Lea Seydoux, najpopularnija francuska glumica u posljednje vrijeme, nastavlja vagati karijeru između europskog i američkog filma. Na predstojećem Berlinaleu bit će gošća s dva ostvarenja - francuskom igranom verzijom “Ljepotice i zvijeri“, u kojoj monstruma utjelovljuje Vincent Cassel, te ansambl filmom Wesa Andersona “Hotel Grand Budapest“, gdje će dijeliti kadar s Ralphom Fiennesom, Owenom Wilsonom, Judeom Lawom, Edwardom Nortonom, Billom Murrayjem, Tildom Swinton...

Adele bez Oscara

Adele Exarchopoulos je u nedavnom intervjuu potpisniku ovih redaka kazala kako ne očekuje oskarovsku nominaciju zato što su Amerikanci isuviše “prekonzervativni“ za to. Bila je u pravu. “Adelin život“ ostao je bez ijedne nominacije, što su mnogi, ne samo vaš kritičar, vidjeli kao nepravdu. Predložene su trebale bit barem Adele i Lea Seydoux za iznimne uloge, ako već ne Kechiche i film. Mladoj glumici ostaje utjeha da su je barem prepoznali jedni Amerikanci – zajedno s Cate Blanchett (“Blue Jasmine“) podijelila je Los Angeles Film Critics Award za glavnu žensku ulogu. Da je pravde, trebale bi podijeliti i Oscara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. lipanj 2022 17:09