127 SATI Film koji se gleda u jednome dahu

Film: 127 Hours; drama, SAD, 2010.
Režija: Danny Boyle
Uloge: JamesFranco, Kate Mara
Distribucija: Continental
Ocjena: *****

Kaplje vode u nastupnim kadrovima filma “127 Hours” cure iz slivnika poput otkucaja sekundi i simbolično najavljuju polagano istjecanje jednog mladog života, kojemu ćemo nešto kasnije prisustvovati. Film “127 sati” Britanca Dannyja Boylea (“Sasvim malo ubojstvo”, “Žal”, “28 dana kasnije”), čovjeka koji je prošao dalek put od kultnoga redatelja (“Trainspotting”) do oskarovca (“Milijunaš s ulice”), snimljen je prema istinitoj priči. Za priču ste vjerojatno čuli.

Aron Ralston, 27-godišnji “profesionalni avanturist”, krenuo je krajem travnja 2003. u istraživanje kanjona Utaha ne rekavši nikome kamo ide. Prigodom spuštanja u jednu od pukotina u zemljinoj kori, zaglavljena stijena ispod Aronovih nogu iznenada se oslobodila, pala zajedno s njime u kanjonski ambis i poklopila mu desnu ruku.

Ralston je čamio 127 sati na dnu toga kanjona, dakle nešto više od pet dana, takoreći bez hrane i pića (ako ne računate vlastitu mokraću), suočen s tragičnom sudbinom kojoj se odbio prepustiti, shvativši da će umrijeti, osim ako ne pronađe skrivene rezerve snage i nešto ne poduzme, pa makar to bile najdrastičnije mjere.

Redatelj Boyle u uvodu filma upoznaje nas s protagonistom u sjajnom tumačenju Jamesa Franca na čijem je licu vidljiv svaki mali trijumf i poraz. On je individualac, tvrdoglavi usamljenik, spretni pustolov spreman na rizike i, pokazat će se, žrtva svoga ega. “Samo ja, glazba i noć”, veli prije nego idućeg jutra krene u avanturu. Iako odmah u startu avanture pada s bicikla u punoj vožnji, Ralston će se samo nasmijati tome, slikati sam sebe i nastaviti dalje kao da ne doziva nesreću.



Dvije zgodne djevojke (Kate Mara, Amber Tamblin), koje će usput upoznati, pokazati im čari divljeg krajolika i kupanja u podzemnim špiljama, reći će mu da je “lud kao šišmiš”. Kad zaglavi u kanjonu, ispod “jebene stijene” za koju bi mu trebalo “osam jakih tipova da je dignu”, naglas će zaključiti kako je “ovo ludost”. Njegova ludost uvalila ga je u “prilično veliku kakicu”, ali i iz nje u konačnici izvukla.

Samo bi “lud” čovjek u takvoj situaciji, vidjevši sivocrni palac bez cirkulacije, pokušao ama baš sve što je u njegovoj moći da se oslobodi, od izrade dizalice od užeta za penjanje i rezbarenja kamena otupjelim nožićem do rezanja kože i kosti u trenutku ultimativne hrabrosti i očaja, amputacije ruke da se spasi. Scena u kojoj Aron najprije lomi ruku i zatim je kida iznimno je realistična u krvavoj neugodnosti i neke je gledatelje u svjetskim kinima natjerala na povraćanje, pa i nesvjesticu.

Identificiranje s likom

Boyleova kamera ne okreće oči od horora u drugome smjeru, a za svaki slučaj tu je i zvuk koji još više pospješuje osjećaj boli. Upravo u tome i leži vrsnost filma koji potencira iskonski strah publike. Gledatelj se lako identificira s protagonistom stiješnjenim u kanjonu Bogu iza nogu, čije vapaje u pomoć nitko ne može čuti i pita bi li mogao učiniti isto u toj ekstremnoj situaciji.

Jednu krajnje monotonu i statičnu situaciju Boyle je pretvorio u adrenalinski, vizualno spektakularni i virtuozno režirani “akcijski film o gotovo nepomičnom tipu”. Neovisno o tome znate li konačni ishod Aronove priče, “127 Hours” se gleda u jednome dahu dok minute postaju sati, a sati dani, jer je redatelj spori protok vremena prilagodio ritmu junakova srca koje tuče brzo. Na pamet pada usporedba s nedavnim klaustrofobičnim trilerom “Živ zakopan” Rodriga Cortesa, gdje se Ryan Reynolds utrkivao s vremenom u izolaciji mrtvačkog sanduka. “127 sati” također se odvija na jednoj lokaciji, počiva na dinamičnoj režiji i izvedbi glumca koja nosi film na leđima.

No, u Boyleovim rukama “127 sati” je kudikamo više od trilera - film o optimizmu, potvrdi života i volji za istim. Boyle sve to ilustrira sitnim detaljima, poput dolaska sunčeve svjetlosti u kanjon koja grije Aronovo stopalo i ruku, tragovima aviona i crnom gavranu na nebu, konjima koji u galopu preskaču pukotinu poviše njega, sjećanjima na djetinjstvo s roditeljima (Treat Williams, Kate Burton) i sestrom (Lizzy Caplan), nježne trenutke s djevojkom (Clemence Poesy), zamišljajima o izlasku iz kanjona i propuštenim prilikama zbog kojih se kameri ispovijeda kao popu.

Kako podijeljeni ekrani iz uvoda filma hiperaktivna Ralstona stavljaju nasuprot užurbanom mnoštvu, “127 Hours” je i esej o modernoj, otuđenoj generaciji koja jurca kroz život i njegovu ljepotu može pojmiti i preispitati (se) tek kad se (prisilno) zaustavi na jednome mjestu. Aron će u jednom trenutku shvatiti kako je sam izabrao sve ovo (usamljenost), da je ova stijena čekala na njega cijeli život, odnosno da je čitavo vrijeme išao prema njoj. A vi?

Nominent i voditelj James Franco je za ulogu karijere u filmu “127 sati” nominiran za ovogodišnjeg Oscara. Zanimljivo, Franco će večeras i voditi ceremoniju dodjele s lijepom kolegicom Anne Hathaway.

Oscar revija U “Cinestar“ multipleksima “Oscar revija“ traje sve do 3. ožujka tako da se filmoljupci imaju priliku sami uvjeriti u to tko (ni)je zaslužio zlatni kipić.

37.000 $ za motivacijske govore Nakon što je izvukao živu glavu, Aron Ralston i dalje planinari i istražuje kanjone, ali uvijek ostavlja poruku gdje je i vjerojatno se ne odvaja od švicarskog nožića. Danas naplaćuje 37.000 dolara za motivacijske govore izvan Amerike.