Ponosan sam što vodim splitsku bolnicu - kazati će prof. dr. Julije Meštrović, ravnatelj splitskog Kliničkog bolničkog centra.

Potpisujemo to odmah, jer uistinu ima na što i na koga ponosan biti. Od prvog dana pandemije splitski su liječnici, medicinske sestre, inženjeri, laboranti, njegovateljice, nosači, spremačice – zaboravili kako kod kuće imaju obitelj. Posvetili su se i dušom i tijelom svojem poslu – poslu spašavanja tuđih duša i tuđih tijela.

Umjesto da svojoj obitelji donose radost – donose ih tuđim obiteljima. Odrađuju smjene, stoje u izolaciji, rade posao koji ih iscrpljuje i tjelesno i mentalno i duhovno. Nije im lako. To znamo mi, to znate vi, ali oni ne dozvoljavaju da se tako uopće govori. Oni rade. I tako treba biti. Točka.

Ante Čizmić/Cropix

U više smo navrata, tijekom ove duge i teške godine, svraćali do KBC-a, posjetili smo COVID odjel, Respiratorno-intenzivistički centar, obišli Hrvatski zavod za javno zdravstvo, upoznali se redom sa svim timovima koji su uzimali uzorke i brisove, a sada polako upoznajemo i timove koji vrše procjepljivanje. Želja nam je bila narodu pokazati što se i kako radi, upoznati ih s ljudima koji za njih ginu i nismo pogriješili, upoznali smo ljude koji premda ne žele biti tako nazvani – jesu heroji.

Glavna sestra KBC-a Marija Grančić uvela je naše kolege na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente na Križinama. Uvela ih je među one najteže bolesnike koji su priključeni na respirator, među one koji se bore se za život.

- Kad vas obučemo, sigurniji ste ovdje nego negdje u gradu. Vojnički je ovo režim – kazala im je tada.

Ante Čizmić/Cropix

I uistinu, niti jedan jedini djelatnik COVID odjela nije se inficirao bolešću na svojem radnom mjestu. Ako to nije disciplina – ne znamo što je.

Postoji na Odjelu, prije ulaska, cijela procedura oblačenja, samo da to rade po cijeli dan – imali bi što raditi. Poštuju se standardi. Ulaz je samo kroz jedna vrata, u posebnoj se prostoriji navlači skafander, duple rukavice, maske, viziri, a izlazi se na drugom kraju, u sobi za dekontaminaciji – gdje se odbacuje cijela ta “uniforma”, a potom se stupa pod tuš. Riječ i upute medicinskih sestara ovdje su - zakon.

Na stranu činjenica da su se naradili kao malo kada, uz umor medicinari u posljednjih 365 dana prolaze i doživljavaju i ozljede koje bi im inače bile smiješne. No, redom, od silnog dezinficijensa i alkohola kojim tretiraju ruke – dlanovi su im isušeni, nerijetko imaju i rane po prstima i među njima. U komadu četiri sata nose na licu maske i vizire – kada ih skinu – tragovi na nježnoj koži budu duboki, crveni, upaljeni. Skafander na njima im ne dozvoljava odlazak na mjesto gdje i carevi idu sami, oprema ih prijeći da se napiju vode kada ožedne, a sve što vide i dožive – uguraju u "škafetin" pod egidom: ne otvarati.

Ante Čizmić/Cropix

Anesteziolozi su "tražena roba", uvijek bili, a sada posebno.

- Naše je lice posljednje što pacijenti na respiratoru vide, ali i prvo što vide oni koje uspješno skinemo s respiratora! Za taj trenutak živimo – kazali su nam.

Uvesti pacijenta u induciranu komu i stave ga na respirator, a pri tome biti svjestan kako mu, možda, spasa neće biti – težak je zadatak. Nije lako čovjeku taj "detalj" prelomiti, premda su utrenirani i obučeni da u svakom trenutku znaju što im je raditi.

Obišli smo i Higijenski, pokazali čitateljima ekipu Službe za kliničku mikrobiologiju, koja, doslovno, od početka pandemije nije imala niti jedan jedini slobodan dan. Rade u smjenama, ali u silnoj želji da svaki pacijent na vrijeme dobije rezultat svojeg PCR testa – ne paze na vrijeme. Ostanu koliko treba i mrze, priznaju nam, svaku "crvenu liniju", signal da je osoba iza broja na uzorku – pozitivna na koronu. Svaka crtice – jedan život.

U cijelom tom ludilu, i borbi, i krvi, i smrti – mi mediji smo zaboravili na odrede za čistoću. Zaboravili smo na bolničke spremačice, zaboravili smo na nosače, zaboravili smo na one koji s jednakim marom i žarom svakodnevno skrbe o nama, pa smo uzdajući se kako će nam oprostiti – i s njima proveli dan na zadatku. Upoznali smo tople ljude, marne, vrijedne, empatične.

Paun Paunović/Cropix

Teško je pisati o situaciji u koju nas je doveo običan, maleni virus. Okrenuo nam je život naopako. No, nije teško napisati – hvala!

Hvala svakom liječniku, svakoj sestri, svakom inženjeru, svakoj spremačici i njegovateljici. Hvala, ljudi. Pa opet hvala, dok izlazimo iz bolnice. Dišemo punim plućima. Bez maske. Bez skafandera. Bez vizira. Hvala, jer – vi ste nam to omogućili.

Poznati splitsko-makarski planinar i vodič Denis Vranješ, inženjer elektrotehnike, osoba je vrijedna svakog divljenja. Zbog svoga junačkog čina, zaslužio je i priznanje Ponos Hrvatske jer je priskočio u pomoć čovjeku u prometnoj nesreći riskirajući svoj život.

U petak 13. rujna 2019. godine Violeta Jelić iz Siska, inače tada glavna tajnica Hrvatske obrtničke komore, naišla je na prometnu nesreću na autocesti između Velike Gorice i Zagreba. Automobil i manji kamion bili su prevrnuti na cesti, jedan bez prednjeg dijela, a ljudi zaglavljeni u njima. Zakočila je, upalila sva četiri svjetla i odjurila prema njima pokušavajući izvući unesrećene.

Vozači na cesti samo su jurili pokraj njih ni ne pokušavajući zaustaviti se, a iz slupanog auta sukljao je dim.

Denis Vranješ, inženjer iz tvrtke "Schachermayer" naišao je na nesreću, zakočio i bez razmišljanja potrčao u pomoć gospođi Violeti, kojoj je pomogao otvoriti vrata vozila. Vozač je bio u nesvijesti. U međuvremenu je do njih dotrčala i liječnica koja je pregledala unesrećene. Srećom, svi sudionici nesreće izvukli su živu glavu, s manjim ozljedama, no gospođu Violetu nije pustila misao da je veliki broj vozača samo projurio pokraj mjesta nesreće bez zaustavljanja, o čemu je tada napisala post na Facebooku koji je odjeknuo u javnosti.

Privatni album

"Ljudi, koliko zaista ima pravih ljudi?! Mrak je, ne vidim, dimi se iz ostataka, komadi po cesti. Dim, hoće li eksplodirati?! Auti nas zaobilaze i prolaze! Ne vjerujem! Ne vjerujem da nas zaobilaze!", napisala je nakon te dramatične noći, istaknuvši kako su joj u pomoć jedino pritekli jedan poduzetnik, mlada žena, točnije doktorica Barjaktarević sa zagrebačkog Rebra, i dvojica muškaraca s natpisom na košuljama "Schachermayer" koji su "šutjeli i pomagali dok su drugi prolazili".

Tragom te vijesti našli smo junaka ove priče, Denisa Vranješa.

– Kolega Saša Pekić i ja naišli smo na kolonu, a kad smo došli do mjesta događaja, vidjeli smo BMW totalno smrskan. Čudilo nas je kako su svi prolazili dok je jedna gospođa pokušavala otvoriti vrata. Potrčali smo u pomoć, a tu je bila i jedna doktorica, pa smo izvukli čovjeka dok se iz automobila dimilo – kazao nam je Vranješ.

– Mislili smo da će eksplodirati. U autu je bila autosjedalica, a čovjeka je u panici uhvatio strah je li se djetetu što dogodilo. Vidjeli smo da nema djeteta, pa smo mu rekli da nazove ženu kući i pita za dijete, koje je, srećom, zaista i bilo kod kuće. Ekipa iz kamiona je također bila dobro, ništa ozbiljno im nije bilo.

No, u svemu tome strašno je da je mnogo automobila prošlo i nitko nije stao. Grozno je da nisu pokušali pomoći, a da je jedna žena sama skočila i pokušavala otvoriti smrskana vrata od auta. U jednom trenutku komad metala s ceste mi je proletio kraj glave jer ga je neki auto u brzini pokrenuo. Žalosno je da svatko gleda na sebe, ali, opet, ima ljudi koji su spremni pomoći ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti – rekao nam je Vranješ, inače donedavni predsjednik HPD-a Mosor, koji je jutro nakon ovog spašavanja otišao s prijateljima na planinarski izlet na Velebit i nikome nije ni spomenuo što je bilo.

– Sretan sam što sam mogao pomoći i za to nema nagrade. Mi kao planinari imamo znanje iz prve pomoći, znači poznajemo tehnike oživljavanja, spašavanja, pružanja prve pomoći, tako da mi je u tom trenutku sve to došlo automatski. Nisam tada ni razmišljao. Samo sam stao i skočio u pomoć – prokomentirao je skromno.

Privatni album

Inače, u vrijeme dok je Vranješ bio predsjednik HPD-a Mosor, počela je velika obnova planinarskog doma "Umberto Girometta". Dom je tada i vraćen u vlasništvo društva nakon duge pravne trakavice.

Denis je i planinarski vodič i instruktor koji obučava nove vodiče, pa svoje znanje nesebično prenosi drugima. Svaki slobodni trenutak koristi za boravak u planinama, čisteći staze, tražeći nove putove, te pomažući drugim društvima oko njihovih aktivnosti. Pravi primjer za pet!

Okupili su se krajem ožujka prošle godine nakon zagrebačkog potresa. Nadležna tijela sporo su reagirala, a oni, visinci, alpinisti, speleolozi, penjači, planinari, priskočili su u pomoć građanima kako bi što hitnije uklonili opasnost s krovova.

Nažalost, dogodila se i Petrinja, gdje su među prvima izišli na teren kako bi sanirali štete. Dio njih još uvijek je tamo jer posla, iako ga rade sa srcem, volonterski, ima previše.

Srđan Vrančić/Cropix

– "Ninja Krovnjače" su gerilska neprofitna građanska inicijativa ljudi koji dolaze iz različitih planinarskih društava, speleoloških klubova i odsjeka, a ujedinjeni su pod idejom nesebičnog pomaganja i osjećaja društvene odgovornosti. Bazu "Krovnjača" čini tridesetak volontera iz zagrebačke akcije, gdje smo u dva i pol tjedna sanirali 300 krovišta, odnosno oko tisuću dimnjaka. Tijekom akcije u Sisačko-moslavačkoj županiji broj volontera narastao je na više od 200, te smo u dva tjedna akcije sredili 1200 krovišta, što je oko 3000 dimnjaka – rekla nam je Ivona Baniček, magistrica geologije i alpinistica, pokretačica ove volonterske akcije.

Siniša Bužan

Ne treba puno objašnjavati kako visinski radovi svih vrsta spadaju u vrlo opasna zanimanja, a veranje po krovovima dok zemlja kontinuirano podrhtava ne ide u prilog sigurnosti. No, "Krovnjače" su na krovove slali svoje cure i momke s prethodnim iskustvom i dobrim poznavanjem opreme, što je minimaliziralo rizik, no nije ga posve otklonilo. Na sreću, u obje akcije nisu imali niti jednu nezgodu ili nesreću.

Princip sanacije krovišta bio je poprilično jednostavan, govori nam Ivona. Timu bi se dodijelile lokacije potvrđene od vatrogasaca ili volonterske pješadije, koja je provjeravala dojave te bi se članovi "Krovnjača" s opremom zaputili na adresu.

– Najčešće je bilo riječ o kućama i zgradama s napuknutim dimnjacima koji su prijetili pasti na ulicu ili u krovište. Nakon što bi se cigle, crijep i ostali rasuti materijal otklonio, nastala rupa zatvorila bi se ceradom ili, kod više iskusnih timova, nizom letvica s rezervnim crjepovima. Problem su bila trula krovišta, grede, podaskana potkrovlja bez izlaza na krov, oronule i derutne kuće, kojih je bilo posvuda. Mnogo građevina dobilo je crvene naljepnice te su vlasnici ustrajali na sanaciji, premda nije bilo sigurno za volontere da izlaze na krov. Takve smo situacije većinom odbijali. Bilo je evidentno da na tom području desetljećima nije bilo adekvatnih građevinskih zahvata i popravaka. Većina kuća bi se i sama urušila i da nije bilo potresa. Zastrašujuće! – kaže Baniček, kojoj je još pred očima stanje na ulicama Petrinje nakon potresa, koje je nalikovalo ratnom: rastrojeni ljudi i neispavani volonteri, strah, panika, neuređen sustav i traljava administracija.

Privatni album

– Izrazito je teško svjedočiti toj boli, razočaranosti i izgubljenosti koja se odražava u očima tamošnjih stanovnika. Voljela bih ostaviti neki trajniji efekt od skinutog dimnjaka i pokrivene rupe u krovištu. A najviše peče činjenica da čak i ovaj događaj koji je uzdrmao državu i regiju neće značiti ništa za poboljšanje uvjeta života ljudi te za pripremu sustava na ovakve i slične nepogode. Koliko je Zagreba i Petrinja potrebno da se probudimo i poduzmemo nešto? – upozorava Ivona, koja je s "Krovnjačama" pokrenula aplikaciju "Saniraj.me", u suradnji s autorima aplikacije "Potres2020" Draženom Odobašićem i Daliborom Kovačem.

Privatni album

Kroz aplikaciju im stižu prijave za sanacije. Planiraju otvoriti neprofitnu udrugu koja bi se bavila koordinacijom visinskih volontera u elementarnim nepogodama.

Pitamo je što najviše pamti iz Petrinje.

– Od uzrujanih građana koji su nam prilazili, članova HGSS-a koji su nam pomagali, vatrogasaca koji su zvali i davali svoju podršku, do proslave Nove godine na parkiralištu 'Lidla' s dječjim pjenušcem pokraj goruće metalne kante s drvima za potpalu... Bilo je svega. No, do kraja života sjećat ću se srčanih ljudi koji su ostavili sve i pohrlili iz čitave Hrvatske u potresom pogođena područja da pridonesu kako god. Ta energija zajedništva i čovjekoljublja koja je obavila sve ostat će mi kao nada u bolje sutra. Hvala svim volonterima! – poručuje ova djevojka.

Privatni album

Nakon razornog potresa u Banovini, kuhari sa svih strana Hrvatske organizirali su se i bez naknade kuhali svakodnevno na tisuće i tisuće obroka za stanovništvo koje je ostalo bez svojih domova. Bila je to nevjerojatna kuharska akcija stvorena doslovce iz ničega, a čiji su junaci, s kuhačama u rukama, pod petrinjskim šatorom, ostavili srce.

– Iskreno nisam mogao vjerovati da će toliko biti srce hrvatsko! Svi ti ljudi koji su došli, neki su dali puno, neki su dali malo, neki su se došli smrzavati sedam-osam sati, neki su bili po čitav dan, spavali su tu, dočekali Novu godinu... Neki su deset dana spavali u autu i radili bez problema. Ovo sve skupa je nešto što pokazuje koliko je hrvatsko srce veliko – izjavio je novinarima Marin Medak, predsjednik Nacionalne udruge ugostitelja, posljednjeg dana boravka kuhara u Petrinji, nakon čega su pripremu obroka za stanovništvo preuzeli kuhari iz državne tvrtke "Pleter".

Kuhari volonteri ostavili su iza sebe samo divne dojmove. Stanovništvo s Banovine hvalilo je njihove preukusne obroke, njihovu susretljivost i entuzijazam. Među prvima koji su stigli u Petrinju bili su splitski kuhari iz Kluba kuhara Hrvatske, opremljeni tek s nekoliko teća i lonaca, kojom bocom plina, nešto kuharske opreme, nekoliko kilograma mesa, povrća i tek nekoliko osnovnih začina.

Saša Burić/Cropix

– Odmah nakon potresa počeli smo se zivkati na mobitele, a oko 17 sati sastali smo se u klubu i odlučili krenuti put Petrinje. Napunili smo prvi kombi s dvoje ljudi koji su predvečer krenuli kao izvidnica, a mi ostali smo preko noći pronašli kamion od dvanaest tona i nakrcali ga. Skupili smo onu veliku škversku teću, dosta opreme, nazvali dobavljače i naše partnere i dogovorili vodu, meso, povrće, voće, i sutradan ujutro nas osam je sa svim tim stiglo u Petrinju – govori nam Ivica Katić, splitski chef iz hotela "Ambasador", koji je bio dio kuhara volontera koji su tjednima kuhali na tisuće porcija dnevno, u improviziranoj kuhinji, odnosno šatoru u kojem je istodobno boravilo pedeset, šezdeset kuhara.

Saša Burić/Cropix

Opisuje nam kako je na prvu sve bilo prilično kaotično, bez struje, spajalo se na plin, tražilo hladnjake, zvalo sve znane i neznane dobavljače hrane, OPG-ove, alarmiralo privatne donacije, činilo čuda kako bi stanovnici Petrinje, Gline i Siska, kao i sve službe koje su stigle na teren, dobile ukusan i kvalitetan topli obrok.

– Kolege iz cijele Hrvatske su se ujedinili i dali sve od sebe. Bili smo usred čuda organiziranog iz ničega – govori nam Katić, koji je s kolegama kuharima znao na dan skuhati i po 7200 porcija samo za Petrinju, plus još dvije tisuće porcija za okolna mjesta. Kuhalo se od srca, profesionalno, kako samo iskusni kuhari znaju. Radilo se po čitav dan, od jutra do kasno u noć, jer kuhanju prethodi detaljna priprema, a nakon svega čišćenje. Kuhari volonteri uspjeli su i u improviziranim uvjetima držati svoje standarde.

Tom Dubravec/Cropix

– Nitko se nije žalio da je umoran iako se radilo non-stop. Za te ljude koji su izgubili svoje domove, nekog svog, kako bismo mogli biti umorni, to nas je tjeralo naprijed – kazali su kuhari volonteri, kojih je bilo između 700 i 800, a svatko je dao koliko je mogao. Zapravo, i više od toga.

Nakon pozdrava s Banovinom, njihove misli su krenule prema novim idejama, umrežavanju OPG-ova, otvaranju centara za otkup proizvoda, prema nekim zamislima kako ekonomski pomoći tom kraju da se što prije oporavi.

Saša Burić/Cropix

Da se sad primaju negdje nominacije za događaj godine, onda bi projekt "Zlatna vrpca - 7 maratona u 7 dana" definitivno pokupio najviše glasova.

Pretrčati čak sedam maratona u sedam dana zaredom, odnosno 295 kilometara, kako bi se prikupila sredstva za nabavu infuzomata za male pacijente na Dječjem onkološkom odjelu KBC-a Split, pritom okupiti više od tristo trkača koji su svojim kilometrima dali podršku, a neki i odali počast svojim najdražima koji su izgubili bitku s onkološkim oboljenjima, vrijedno je svakog divljenja.

Branimir Džaja

Inicijator ove lijepe akcije koja je odjeknula srčano na nacionalnoj razini, ali i puno dalje po svijetu, jest Kristijan Sindik, poznati splitski triatlonac, predsjednik Split maratona, diplomirani inženjer elektrotehnike, otac dvije djevojčice, suprug, borac, ljudina...

Na sedmerostruki maraton krenuo je 4. veljače ove godine, na Svjetski dan borbe protiv raka, sa splitskog Marjana do Ruskamena, od Drašnica do Ploča, Stona, Orašca, Čilipa, pa sve do rive Pine u Tivtu, grada za koji je korijenima i emocionalno povezan.

Branimir Džaja

- Jedna davna želja koja je tinjala da objedinim tri vrste emocija, a to su one prema svojim korijenima (Split i Tivat), strast prema trčanju, te empatija prema djeci onkološkim bolesnicima, jer sam i sam prebolio metastatski karcinom, sticajem okolnosti kad su sve utrke u svijetu otkazane ili odgođene, isplivala je konačno na površinu. Atmosfera na ruti je bila neopisiva, ljudi su nas bodrili uz glazbu i navijali te nam dali dodatnu motivaciju za nastavak putovanja. Ova akcija dokazuje da postoji velik broj ljudi koji žele djeci u bolnici omogućiti kvalitetnije i brže liječenje. Na kraju krajeva, ona se trebaju igrati, a ne provoditi djetinjstvo u bolnici! - kazao je Sindik, koji je uoči i nakon svakog maratona pozivao sve ljude dobre volje da se uključe u ovu akciju i da doniraju sredstva za Odjel dječje onkologije KBC-a Split.

Nije teško: kupuje se jedan kilometar po osobi od pretrčanih 295 kilometara. Minimalna cijena jednog kilometra je 100 kuna ili 15 eura za uplate iz inozemstva, a mogu se uplatiti i veći iznosi u skladu s mogućnostima. Broj humanitarnog računa: HR1424070003106794371, a akcija traje do 1. ožujka 2021.

Nevjerojatna je motivacija s kojom je Sindik otrčao sve maratone. I sam je bio onkološki bolesnik koji je prošao tri mjeseca kemoterapija i operaciju zbog metastatskog karcinoma testisa. Neugodno iznenade čovjeka ružne dijagnoze, ali sportski duh koji njeguje čitav život pomogao mu je da kroz bolest prolazi hrabro, uporno, tvrdoglavo, na koncu s uspjehom. Baš tako je trčao svakog dana na dionici od Splita do Tivta.

Vladimir Dugandžić/Cropix

- Moram reći da mi je četvrti maraton bio najzahtjevniji s obzirom na velik broj uzbrdica te olujnog vjetra koji je oko Pelješkog mosta puhao u prsa. Moja prva i jedina kriza u ovoj akciji bila je upravo na usponu od Opuzena do Rabe, no sretno sam stigao do cilja. Na sedmom maratonu kiša nije prestajala. Voda je bila do kolina. Pitaju me je li bilo teško: pravi put je uvik težak. Ja sam išao tim putem - kazao je ovaj 45-godišnji Splićanin, čiji je plemeniti pothvat potaknuo lanac dobrote širem Hrvatske, ali i šire, pa su uplate stizale iz petnaestak zemalja svijeta.

Nije zaboravio zahvaliti cijelom svom timu koji ga je pratio sve maratonske dane, kao i Riccardu Kuharu, ultramaratoncu i Anti Bebiću, triatlonskom treneru, koji su s njim otrčali svih sedam maratona. Zahvala je išla i mladom Brunu Grgureviću, koji je zbog ozljede na trećem maratonu morao u logistiku. Tu je bila i Helena Bule, koja je istrčala šest polumaratona i jedan cijeli maraton, u spomen na preminulu prijateljicu Maru.

Branimir Džaja

Pohvale idu i svim onim brojnim sportašima i rekreativcima koji su se Kristijanu pridruživali na pojedinim dionicama, svatko koliko je mogao, no svi s istim žarom da budu dio ove lijepe priče.

- Proteklih godinu dana govori se većinom o pandemiji, a krucijalne teme, poput zastupljenosti onkoloških bolesti kod djece, bačene su u drugi plan. Na Odjelu dječje onkologije nedostaje infuzijskih volumetrijskih pumpi i ostalih aparata. Stoga imate priliku napraviti sjajnu stvar i uplatiti sto kuna za djecu na Onkologiji. Prošao sam to, znam što to znači i znam koliko znači pomoć sa strane - naglašava Kristijan.

Vojko Bašić/Cropix

Ima poruku za sve one koji se i dalje bore - Budite discplinirani, vjerujte u sebe, u doktore, promienite stilžzivota, smijte se svaki dan i izbacite iz sebe i iz svoje okoline sve što vam stvara negativnu energiju. Takve odluke nekad znaju biti vrlo teške, ali često budu ključne. Autosugestija u svemu nek bude jedna od vodilja.

I kad poželite nešto lijepo napraviti, ne čekajte sutra. Mnogi su tako zakasnili - kazao je ovaj humanitarac.

Impresivne su brojke intervencija koje posade eskadrile transportnih helikoptera obavljaju svake godine, u često teškim vremenskim uvjetima. Bolje rečeno, sve su to spašeni ljudski životi, zbog čega piloti helikoptera zaslužuju da ih nazovemo istinskim herojima.

Samo prošle godine, Hitnim zračnim medicinskim prijevozom (HZMP) provedeno je 675 medicinskih intervencija, odnosno prevezena su 763 pacijenta i 93 osobe u pratnji. Od tog ukupnog broja, samo su letačke posade 395. eskadrile transportnih helikoptera (ETH), 93. krila, iz vojarne "Knez Trpimir" u Divuljama, zabilježile 426 hitnih letova, u kojima je prevezeno 456 pacijenata.

MORH

Čak 32 puta lani je aktivirana služba traganja i spašavanja, a dežurne letačke posade 395. ETH helikopterom Mi-8 MTV1 spasile su 15 osoba. U potonjim akcijama angažiran je i HGSS, pa su helikopterom tijekom cijele godine prevezena i 352 spašavatelja. Iznosi nam te podatke zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, brigadni general Michael Križanec, s kojim smo razgovarali o neustrašivim posadama. Jedna od njih, iz sastava 194. eskadrile višenamjenskih helikoptera (EVH) 91. krila HRZ-a, iz vojarne "Lučko" pokraj Zagreba, sletjela je u Petrinju onog nesretnog dana već oko 14 sati. Nedugo nakon njih za Petrinju su upućena još tri helikoptera, jedan iz sastava 194. EVH, koji je prevozio pacijente oboljele od COVID-19, zatim drugi s posebnim medicinskim timom s vozilom hitne pomoći, a aktivirane su i dvije letačke posade s dva srednja transportna helikoptera Mi-8 MTV1 za hitnu intervenciju na potresom pogođenom području.

– Letačke posade 395. ETH odmah su nakon razornog potresa bile spremne za hitnu intervenciju pomoći pogođenom području. Pravodobnom reakcijom svih uključenih u ovu zadaću, u Petrinju smo prebacili i 35 dobro obučenih i opremljenih spašavatelja HGSS-a s potražnim psima te potrebitom opremom već četiri sata nakon razornog potresa.

Tom Dubravec/Cropix

Ova godina počela je također s većim brojem intervencija. Do 18. veljače proveli smo 58 medicinskih intervencija, odnosno prevezli 63 bolesnika i njihovih devet pratitelja. Također, aktivirali smo i Službu traganja i spašavanja te zajedno s pet pripadnika HGSS-a pomogli jednoj ozlijeđenoj osobi na Dinari – govori nam general Križanec.

Poziv članova letačkih posada zaista je specifičan. Oni su u pripravnosti na radnom mjestu, spremni za provedbu svih letačkih zadaća po pozivu. Osim letačkih posada u pripravnosti za zadaće HZMP, postoje i posade u pripravnosti za potragu i spašavanje, gašenje požara otvorenog prostora iz zraka, zračni transport ljudi, vanjskog i unutarnjeg tereta, izviđanja iz zraka i ostale zadaće koje traže brzu reakciju. Uz posade u Divuljama i na Lučkom, HRZ sudjeluje i u Operaciji potpore miru KFOR u Republici Kosovo s dvije letačke posade i dva srednja transportna ili višenamjenska helikoptera.

MORH

Letačku posadu čine dva pilota i dva tehničara letača, uz moguće aktiviranje po potrebi i dva pripadnika specijalnih snaga ili pripadnika HGSS-a, a važnu ulogu za siguran let imaju i zrakoplovni tehničari, potpora letenja, sanitetski tim i svi ostali pripadnici postrojbe koji obavljaju svoj posao odgovorno i s puno emocija.

Posadama je teško izdvojiti neku intervenciju jer svaka ima svoju težinu.

– Svaka akcija potrage i spašavanja u složenim meteorološkim uvjetima u planinskom području je zahtjevna, kao, na primjer, ovoljetna akcija potrage za nestalim poljskim državljaninom na planini Biokovo, gdje je provedeno nekoliko zahtjevnih iskrcavanja timova pripadnika HGSS-a na vrhove Biokova radi što uspješnije potrage. Hitni zračni medicinski transport noću, pri smanjenoj vidljivosti, također je izrazito zahtjevan. Prevoženje vanjskog tereta na velikim nadmorskim visinama u planinama kao potpora u izgradnji skloništa za planinare i izletnike s ciljem zaštite i prevencije, gdje je snaga helikoptera ograničena, zadaća je koja zahtijeva iznimno preciznu pripremu i veći broj osoba uključenih u provedbu.

MORH

No, slobodno mogu reći da je gašenje požara otvorenog prostora helikopterom jedna od najzahtjevnijih zadaća koju provodimo. U takvim situacijama imamo kombinaciju više faktora u isto vrijeme: smanjene vidljivosti zbog dima dok na požarištu radi više tipova različitih zrakoplova, ograničene snage helikoptera zbog nošenja podvjesnog tereta (vode) i velike temperature vanjskog zraka, orografije terena, prepreka prilikom leta na malim visinama (dalekovodi, stupovi...), jakog vjetra, turbulencije i ostalo. Jedan od zadnjih takvih primjera je gašenje velikog požara u okolici Splita 2017. godine, kao i gašenje velikih šumskih požara na poluotoku Pelješcu 2015. godine – govori nam Križanec.

MORH

Prevoženje trudnica, novorođenčadi u inkubatoru, beba i djece čine letove posebno emotivnima.

– Posade 395. ETH nalaze se u 15-minutnoj spremnosti za provedbu zadaća HZMP-a 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Skupa s iskusnim dežurnim medicinskim timom iz Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije, posade sudjeluju u takvim akcijama, što je posebno emotivno jer se znaju dogoditi i porodi u helikopteru na letu do KBC-a Firule. Imamo letačke posade 194. EVH, dislocirane na aerodrom Rijeka, za pružanje pomoći na lokaciji Istre i Kvarnera zajedno s medicinskim timom obučenim za izvanbolničko medicinsko zbrinjavanje – kaže general, prisjetivši se i jednog lijepog događaja iz 2018. godine, kada je mama Bračanka rodila djevojčicu na letu do splitskog rodilišta.

Tom Dubravec/Cropix

– Nakon radnog dana, koji nekad zna biti izrazito stresan i naporan, osjećaj zadovoljstva da si pomogao spasiti ljudski život ili sudjelovao u pomoći donošenja novog života na svijet ništa ne može zamijeniti. Plač djeteta nakon poroda u letu prema bolnici koji se jasno čuje uslijed jake buke helikoptera izmami nam osmijeh na lice jer tad znamo da je beba u redu i da je sve dobro prošlo. Međutim, ovakvi su slučajevi iznimno rijetki. Naime, KBC Split i KBC Rijeka uvijek nas kontaktiraju na vrijeme kako ne bi došlo do ugrožavanja života ni majke ni djeteta – kazuje brigadni general Križanec.

Nisam kuhar, krovopokrivač, ali znam liječiti ljude pa stradalima u potresu nudim besplatne internističke preglede i terapiju", napisala je prim. Sadika Biluš, dr. med., na društvenoj mreži nakon stravičnog petrinjskog potresa, a ubrzo su joj se javili pacijenti iz Banije.

Vlasnica 'Poliklinike Tomi' za internu medicinu i ginekologiju u Velikoj Gorici, na brojne zahvale kojima je obasipaju posljednjih dana kaže da je to najmanje što je mogla napraviti. Budući da je 1991. godine kao djelatnica vukovarske bolnice prošla pakao razaranja i pad grada te je kasnije odvedena u logor, zna puno o patnji i stradanjima.

Goran Mehkek/Cropix

Tijekom potresa 29. prosinca i njezina velikogorička ordinacija pretrpjela je priličnu štetu, ali kaže da ju je duboko dirnulo kad je kasnije te večeri upalila televiziju i vidjela brojne ljude koji su odmah otišli u pomoć nastradalima u Petrinji i okolici.

– Nakon Vukovara i sve te muke koju smo prošli, nisam plakala. Suze nisu išle. Ali sad sam plakala strašno i to od ganuća jer je ta nesreća potaknula ljude na toliku dobrotu – kaže dr. Biluš.

Goran Mehkek/Cropix

U razornom potresu koji je pogodio Petrinju, potpuno je stradala bolnica u Sisku, koja je bila glavna za cijeli kraj. U bolnici nije oštećen samo odjel ginekologije. Potres je teško poremetio redoviti program pružanja zdravstvenih usluga te uzrokovao različite stupnjeve oštećenja na bolničkim zgradama i odjelima.

Kako bi se osigurala zdravstvena skrb za stanovništvo u županiji, ali i za građane koji gravitiraju bolnici, u sigurnim prostorima bolnice uspostavljene su osnovne službe za prijem hitnih pacijenata svih dobnih skupina.

Dom zdravlja Petrinja do daljnjega ne radi, obiteljski liječnici i stomatolozi izmješteni su na druge lokacije u Petrinji, ali i u Popovači i Kutini. Dio liječnika radi isključivo terenski.

No, neka zdravstvena stanja nisu hitna, ali opet su bitna da se drže pod liječničkim nadzorom. Specijalistički pregledi na Baniji su većinom stali.

Goran Mehkek/Cropix

Posljednjih dana dr. Biluš na preglede dolaze prijašnji pacijenti iz tog kraja, ali i ljudi koje ne poznaje.

– Dolaze stalno, evo nedavno su mi bila dvojica. Bit će ih sve više, svi su već na rubu. No, neki i dalje neće besplatno. Pregledam ga, on meni baca dvjesto kuna, ja bacam za njim – priča dr. Biluš.

"Nisam vidjela objave kolega koji imaju privatnu praksu i kruh im ovisi o tom poslu kao i vama, da objavljuju besplatnu pomoć. Osim što koristite skupu tehnologiju, stavljate na raspolaganje ono najvrednije – vaše vrijeme, znanje, vještine i dobru volju. Ima li valute vrednije od navedenih?", komentirala je zahvalna pacijentica.

Dr. Biluš bila je jedna od hrabrih djelatnika vukovarske bolnice koji su ostali u njoj za vrijeme Domovinskog rata 1991. godine.

Tada 48-godišnjakinja danonoćno je u nemogućim uvjetima pomagala stotinama ranjenika koji su u bolnicu pristizali svakodnevno. Vukovar je bio u potpunom okruženju, a bolnica konstantno pod topovskom paljbom i gotovo potpuno uništena. Ova hrabra žena, majka dvoje djece, u Vukovaru je kamerom bilježila sve detalje tromjesečne okupacije, čak i posljednju noć u bolnici kad je grad pao. Snimke joj je oduzeo bivši srpski časnik JNA Veselin Šljivančanin kad ju je zarobio. Odvedena je u logor u Mitrovici, a puštena je krajem 1991. godine.

Ova ugledna liječnica pravi je "heroj u ratu, heroj u miru".

Od poziva za akciju koji najčešće stiže preko državnog Centra 112, policijskoga Operativno-komunikacijskog centra ili pak od samih građana, članovi Hrvatske gorske službe spašavanja izlaze na teren već deset do petnaest minuta nakon poziva!

Naravno, vrijeme intervencije ovisi i o području na kojem se djeluje, no ekipa spašavatelja djeluje 'odmah i sad' po pozivu, tako da ne čudi što su među prvima, u poslijepodnevnim satima, nakon potresa u Petrinji 29. prosinca, stigli u razoreni grad, te se s ostalim interventnim službama rasporedili na terenu Banovine.

Stiglo ih je iz svih dvadeset i pet stanica, a dio njih bio je čak i vraćen jer je odaziv bio zaista velik. Netko je morao ostati i u rodnim gradovima, zlu ne trebalo.

Tom Dubravec/Cropix

Uz pomoć potražnih pasa, neumorno su tragali za ljudima koji su ostali zatrpani ruševinama u potresu, obilazili su sela i zaseoke, dostavljali hranu i lijekove, obavljali transport ljudi iz urušenih kuća u vojarnu, a oni specijalizirani za visinske radove uklanjali su opasnosti s urušenih objekata, kojih je nažalost na svakom koraku. Pomagali su i u mapiranju šteta nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, uz pomoć dronova i kamera visoke rezolucije terena, što će iskoristiti geolozi i seizmografi. Uz sve to, pružali su onaj toliko potreban osjećaj sigurnosti i kakve takve utjehe ljudima koji su ostali bez svega materijalnog što su imali.

Srećom u svemu tome, imali su ljude oko sebe, nevjerojatnu vojsku volontera koji su samo navirali u Petrinju, Sisak i Glinu, među njima i cure i momke u crvenom.

- Osim same Petrinje i Gline koji su jako pogođeni potresima, prava drama odvijala se u zaseocima Petrinje, Gline i Siska. Samo prvu noć obišlo ih se osamdeset i četiri. Nažalost, četvero ljudi je poginulo u jednom takvom zaseoku. To su sela bez internetskog signala inače, prilično prepušteni sami sebi, mahom stariji i bespomoćni, pa smo dosta radili na povezivanju familija jer nisu znali kako su njihovi. Bilo je i jako emotivnih situacija primjerice kada na terenu naiđete na obitelj s četvero male djece kako se griju uz vatru ispred urušenog doma. Jako tužno, ali se pomoglo svugdje i svi su zbrinuti - kazao nam je Frane Bebić iz Stanice Split na povratku iz Petrinje, onom prvom jer je neprestano dio ekipe na terenu, po potrebi, pa i u ovom trenutku dok čitate ove retke.

Ono što Bebić ističe kao jedinstvenost, svijetlo koje je svijetlilo usred razorene Banovine, a to je golema snaga civilnog društva, svih onih pojedinaca, udruga, skupina i ostalih koji su došli nesebično pružiti pomoć drugima u nevolji. Zajedno sa svim interventnim službama.

- Svi su imali isti cilj: pomoći drugima. Kao član HGSS-a uvjerio sam se kako sve službe surađuju, kako se civilno društvo i ostali pomažu, koordiniraju, ne vodeći se adrenalinom, nego s punom odgovornošću i s ciljem da budu korisni i učinkoviti. Pripadnike HGSS-a su helikopteri HRZ-a odveli gore par sati iza potresa, dočekali su nas vlasnici građevinskih firmi koji su ustupili i radnike visince s košarama kako bi se sanirali oštećeni krovovi, pomoć su nam ponudili off road klubovi s terencima koji su u blatnjavom terenu Banovine bili dragocjeni. Crveni križ nam je punio vozila potrepštinama koje smo dostavljali ljudima u selima, vojska nam je svaki dan dopremala gorivo, a nebrojeni pojedinci stavljali su nam se na raspolaganje...

Tom Dubravec/Cropix

Svi su davali sve od sebe, neovisno tko su i kojoj skupini pripadaju. Svi su jedva čekali da dobiju zadatak i krenu na teren pomoći. S tim osjećajem jedinstva i velikog srca naših ljudi vratio sam se iz Petrinje i opet išao gore - priznaje nam ovaj spasilac.

Djelovati u kriznim situacijama uvijek je novi izazov. Katastrofa poput potresa bila je nešto što se vježba, pa je, u ovoj nesretnoj zbilji, HGSS vrhunski odradio zadatak. Nažalost, elementarne nepogode postale su nešto s čim se moramo znati nositi. Prije potresa, u prosincu prošle godine, članovi HGSS-a pomagali su lokalnom stanovništvu u obrani od nezapamćenih poplava u Kokorićima. Izrađivali su nasipe, prevozili potrepštine za mještane koji su radi poplave ostali odsječeni od ostatka svijeta, spašavali s mještanima životinje, namještaj, ma što god je trebalo. Sve to volonterski, ljudski, altruistički. Ostavljajući svoje obitelji, domove, poslove. Primjenjujući i u toj kataklizmi sve ove vještine koje znaju i za koje su uvježbani.

U prosjeku, na godišnjoj razini, HGSS obavi oko 500 akcija u planinama, oko 180 potraga, 270 intervencija, oko 30 akcija koje uključuju i upotrebu helikoptera te oko dvadeset akcija na vodi.

Zbog sve većeg broja ljudi koji boravi u prirodi, po zakonu velikih brojeva, nesreće se, nažalost, događaju.

Samo proteklih tjedana, intervencija je bilo i previše. U uvjetima koje nazivaju „gss vrijeme“ spasili su skijaša s vrha Maj iznad Mrkoplja. Tri osobe sa psom ostale su zametene na području Matić poljane, nekoliko kilometara od Mrkoplja prema Samarskim stijenama. Bez HGSS-a teško da bi se izvukli.

Božidar Vukičević/Cropix

Zbog zaleđenih površina i neadekvatne zimske opreme bilo je i proklizavanja na našim planinama. Posljednji slučaj je bio s planinarom koji se zaputio na najviši vrh Hrvatske Sinjal, no okliznuo se niz zaleđenu padinu pri čemu je slomio potkoljenicu. Nesretni planinar nije bio adekvatno opremljen niti je imao iskustva za penjanje na planinu u zimskim uvjetima, što je najčešći razlog nezgodama.

'Molimo sve posjetitelje planina da prihvate činjenicu da je zima najopasnije razdoblje godine te da je planina opasnija od grada. Molimo sve da se dobro pripreme za svoje izlete i da svojim nepromišljenim odlukama i ponašanjem ne dovode u opasnost sebe i druge. Pomažući u banalnim i nepotrebnim situacijama spašavatelji smanjuju svoju mogućnost djelovanja u onim pravim, teškim situacijama, gdje su zaista potrebni i to uvijek hitno', upozoravaju iz HGSS-a.

Tom Dubravec/Cropix

To je samo voda. Samo moraš plivati - ponavljala je u sebi hrabra Zagrepčanka Mirna Mrčela, 29-godišnja magistra prava, prije nego je koncem srpnja 2020. godine priskočila u pomoć čovjeku zarobljenom u svom automobilu ispod podvožnjaka u Miramarskoj ulici u Zagrebu, okruženom vodom visine više od metra i pol.

Potop prouzročen nevremenom praćenim jakom kišom umalo ga je stajao glave.

Tomislav Krišto/Cropix

Josip Šimić, inače osoba s invaliditetom, ispričao je kako se te noći, oko pola sata poslije ponoći, dovezao do podvožnjaka ispred kojega nije bilo nikakve signalizacije, te je shvatio da nešto nije u redu. Stao je, ali je automobil, po inerciji, nastavilo dalje - doplutao je do pola, a onda potonuo...

Upravo tada se prema zagrebačkoj Miramarskoj ulici iz smjera zapada, od Botaničkog vrta, kretala Mirna sa svoja tri psa. Oko ponoći je izašla prošetati tri ljubimca – Anuka, Tinu i Olivera, i ubrzo začula ženski glas kako viče. Izdaleka nije mogla razaznati što se događa, ali je, pristigavši iznad podvožnjaka, ugledala sljedeći prizor - jedan je čovjek zarobljen u automobilu, čiji je krov jedva virio iz vode, pokušavao otvoriti vrata i izići van. Djevojka, tek poslije će se doznati kako se zove Zorana, bila je na njegovoj razini i nije mogla točno vidjeti što se događa. Mirna je, pak, s uzvisine imala puno bolji pregled situacije...

Goran Mehkek/Cropix

– Nabrzinu sam zavezala pse za ogradu, što inače ne preporučujem, ali ovaj put nije bilo izbora. Pitala sam jednog dečka, a bio je tu još jedan čovjek, jesu li zvali nadležne. Rekli su mi da jesu, ali da su zauzeti i da nemaju koga poslati. Ta je cura isto krenula dolje kad i ja... Skinula sam tenisice, čarape, gornji dio trenirke i naočale. Dala joj ih i ušla u vodu... – opisala je do u detalje Mirna dramatičan događaj, koji joj se zauvijek urezao u pamćenje.

– Ima jedan pješački dio, koji je iznad ceste u Miramarskoj, tim sam dijelom mogla hodati. Međutim, dalje sam morala prijeći ogradu i zaplivati prema automobilu. To nije velika udaljenost, samo je u u pitanju širina jedne prometne trake. Došla sam do vozačevih vrata i pomogla mu ih otvoriti. Nije mogao sam iznutra... Kad sam ih otvorila, čovjek mi je uspio dodati svoju protezu za nogu i popeti se na krov. Izišla sam van iz vode i mislila se vratiti, ali kako se uspio popeti na krov, znala sam da je na sigurnom. Nisam, naime, znala hoću li, da ga krenem izvlačiti, ja to moći. A ako se oboje potopimo, onda nismo ništa napravili – uz smiješak je ispričala Mirna.

Goran Mehkek/Cropix

Ostala je dosta pribrana...

- Začudo da. To je valjda po onom klišeju da nikad ne znate kako ćete reagirati dok se ne nađete u nečemu. Na kraju sam vani pričekala vatrogasce, došli su nakon nekoliko minuta i izvukli čovjeka vani. Bio je pothlađen, ali najvažnije je da je bio dobro - skromno je završila Zagrepčanka o čijem se herojskom činu brzo pronio glas Hrvatskom.

Kći Marina Mrčele, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nakon svega nije željela preuveličavati vlastite zasluge, ali je zvučala zabrinuto zbog jedne nove spoznaje.

- Ne očekujete da ćete se utapati usred Zagreba. U centru grada. Ali da da se nađete u takvoj situaciji, da tonete usred Zagreba, okruženi ljudima, a da baš nitko ne dolazi. Kako biste se osjećali? – glasno se zapitala Mirna dodajući kako joj je ta spoznaja zastrašujuća.

Oko poprišta događaja je, naime, bilo troje-četvoro ljudi, koji su izašli iz svojih automobila i samo gledali što se događa.

- Čak i da moja akcija nije bila presudna, smatram da je čovjeku bilo jako bitno da se ne osjeća usamljeno u nevolji, da mu netko želi i pokušava pomoći - kazala je neustrašiva Mirna.

Inače, Mirna Mrčela bivša je volonterka koja obožava pse. U svijet napuštenih životinja ušla je krajem 2012. godine, kad je uzela svog prvog psa, i bila dio svijeta volontera do 2018. godine. Dobar dio tog 'staža' vodila je splitsku udrugu za udomljavanje Sehaliah, budući da je u Splitu studirala. Bilo joj je to, ispričala je u Jutarnjem listu, istodobno predivno, jer je pomagala životinjama, ali i frustrirajuće i iscrpljujuće, jer je u svojim nastojanjima da pomogne tisuću puta lupila glavom o zid.

S ostalim je volonterkama kroz udrugu spasila nekoliko stotina pasa, a istovremeno su se borile na nekoliko frontova - s neodgovornim vlasnicima kućnih ljubimaca, nezainteresiranim institucijama koje bi trebale sankcionirati takve i lokalnim i državnim vlastima, gluhima na probleme napuštanja ljubimaca.

- Ništa nam nije bilo teško kad bi vidjele spašenog psa ili macu kako napokon spava na sigurnom. Ja sam se s vremenom, priznajem, umorila. Sada pomažem kada i koliko mogu, a volonteri i dalje imaju moje poštovanje i divljenje. Jednom kada uđete u pomaganje životinjama, više nikada ne možete okrenuti glavu - kazala je Mirna.

Na stranu to što stanovnici grada pod Marjanom vole za sebe reći kako žive u "najlipšem gradu na svitu", činjenica jest da su najlipše duše upravo tu, u gradu koji je Dioklecijan odabrao da mu bude mjesto gdje će provoditi umirovljeničke dane.

Poklopilo se sve. I more i mikroklima i oku dražesno okruženje, rodili se ljudi kojima nije ni najmanji problem pomoći susjedu u nevolji.

A Splićani imaju 35 susjeda bez krova nad glavom. Sve su to štićenici Udruge MoSt, koja je, "ratujući" sa zakonima i pravilnicima i viškovima papira – uspjela stvoriti sklonište za beskućnike. Počeli su od malenog prostora na Zlodrinoj poljani, pa su s vremenom oplemenili kvadrate u Gundulića ulici. Stavili su ljudima krov nad glavom.

Jakov Prkić/Cropix

I od tog trenutka, kada su beskućnici postali vidljivi – krenuo je val dobrote. Krenula je teća splitske dobrote.

Deset punih godina Split hrani svoje manje sretne susjede. Da nije stvarno – nitko to povjerovao ne bi. Svakog dana – baš svakog, svakog, svakog dana – na adresu u Gundulićevoj stižu večere. Večere koje su skuhale prijateljice iz kvarta, ekipa iz škole, kume, obitelji, članovi udruga i tvrtki, Splićani.

Ponovimo, da zapamtite, plemeniti ljudi svake večeri točno u 19.30 sati serviraju večeru za 35 štićenika splitskog Prihvatilišta za beskućnike. Dosad je oko tri tisuće večera stiglo za stol, to je oko 98 tisuća serviranih pjata, to su nebrojene vrijedne ruke, to su tone sitno narezane kapule, stotine kilograma naribane karote, tisuće napečenih palačinki, pohanih šnicela, desetke tisuća napunjenih paprika i zamotanih sarmi... To je, dragi moji, ljubav na pjatu.

S takvim ljudima Splićani dijele svoj grad!

Akcija sad već vječnog karaktera, poput Hajduka, zove se "O La La večere za beskućnike", ideju su svijetu obrazložile Lada Štefek i Lana Iljadica, žene odgojene da znaju osjetiti tuđu tugu, naučene da se zagrljajem da obrisati jad, jasno upućene da gladnome moraju dati kruha.

Nikola Vilić/Cropix

Namjera im je bila, priznaju nam, tu jednu, prvu godinu, svake večeri donijeti večeru tadašnjim beskućnicima. Krenule su s aktivizmom preko Facebooka, gdje je i danas aktivna stranica, na kojoj se možete prijaviti ako želite kuhati. U rukama Lade i Lane su kalendari, u svakom trenutku znaju tko drži kuhaču kojega dana.

Reći će vam da u svemu ovome njih dvije nisu bitne, ali mi jako dobro znamo da bez njihove energije, elana, ljubavi (a vidi se to na kilometar!) sve ove čarolije ne bi bilo.

One su, kažu nam, "samo" pokrenule akciju. Samo?! Nesvjesne da su pokrenule tsunami!

U akciji kuhanja večera nitko se nikada nije "ogrebao", nitko na nevolji drugih nije zaradio, ne promoviraju se ni stranke ni političari preko akcije, ne skupljaju se sredstva koja se potom koriste za posve drukčije potrebe... Nema ovdje zarade. Ovdje je zakon nahraniti brata u nevolji. I točka.

U Udruzi MoST, udruzi koja je stvorila Prihvatilište, ne mogu se čudom načuditi što njihovi štićenici zahvaljujući velikome srcu našega grada svaki dan imaju topao objed. U biti i njima je jasno što se ovdje, pod našim komadićem neba, na našem djeliću Zemaljske balote, događa. Događa se dišpet! Pravi, izvorni, splitski dišpet. Mogu imat samo fetu kruva, ali čovik do mene neće bit gladan - odma ću fetu podilit na dva dila!

- Čovjek je najviši kad klekne pomoći drugome - kažu nam oni koji kuhaju, a u cijelome gradu rijetko ćete naići na one koji barem jednom u ovom desetljeću dobrote nisu narezali barem luk za svoje susjede.

- Ja plačem kad idem s večerom k njima i kad se vraćam od njih. Jako intenzivan je to koktel osjećaja, trema je to povezana sa srećom i tugom u isto vrijeme - pokušala nam je "O La La" večeru približiti jedna od "kuharica", napominjući da se termini za kuhanje rezerviraju mjesecima unaprijed.

Jer kako god vi ovu priču predstavljali drugima - mnogima je teško shvatiti da je ovo spremanje jela više od kuhanja toplog obroka potrebnima, ovo je živa radost dijeljenja i uzajamnog osjećaja topline i zahvalnosti. Možda i osjećaja dužnosti, ako želite. Jer, gdje ćeš većeg duga doli onoga prema ljudima koji svoga nemaju?

Splitski heroji ne nose zastave, oni nose kuhače, pregače, daske za rezanje, terine i teće. Splitski kuhari ne nose svoje ime na plakatima, ne traže nagrade, ne trebaju zahvalu. Splitski kuhari kuhaju srcem.

- Mi beskućnike u biti hranimo spizom, ali ono šta mi od njih dobijemo zauzvrat je stvarno nemjerljivo, taj osjećaj ispunjenosti, taj osjećaj da si barem nešto napravija kako triba u ova luda vrimena - vele nam ti mali i obični Splićani.

Zato, ne zamjerite, nemamo dovoljno riječi kojima bismo zahvalili na ljubavi, na svakoj kapljici juhe, svakoj suzi puštenoj zbog rezanja kapule, svakom veličanstvenom trenutku kada iz svoje zdjele - u kojoj serviraš objed obitelji - prebaciš jelo u zdjele koje su opet neki dobri ljudi darovali Prihvatilištu. Dobro veže dobro, pa dobro na dobro na dobro načini bezgraničan lanac čiste, nepatvorene ljubavi. Bez kune i lipe, samo ljubav.