U borbi na život i smrt protiv malog virusa

Ponosan sam što vodim splitsku bolnicu - kazati će prof. dr. Julije Meštrović, ravnatelj splitskog Kliničkog bolničkog centra.

Potpisujemo to odmah, jer uistinu ima na što i na koga ponosan biti. Od prvog dana pandemije splitski su liječnici, medicinske sestre, inženjeri, laboranti, njegovateljice, nosači, spremačice – zaboravili kako kod kuće imaju obitelj. Posvetili su se i dušom i tijelom svojem poslu – poslu spašavanja tuđih duša i tuđih tijela.

Umjesto da svojoj obitelji donose radost – donose ih tuđim obiteljima. Odrađuju smjene, stoje u izolaciji, rade posao koji ih iscrpljuje i tjelesno i mentalno i duhovno. Nije im lako. To znamo mi, to znate vi, ali oni ne dozvoljavaju da se tako uopće govori. Oni rade. I tako treba biti. Točka.

Ante Čizmić/Cropix

U više smo navrata, tijekom ove duge i teške godine, svraćali do KBC-a, posjetili smo COVID odjel, Respiratorno-intenzivistički centar, obišli Hrvatski zavod za javno zdravstvo, upoznali se redom sa svim timovima koji su uzimali uzorke i brisove, a sada polako upoznajemo i timove koji vrše procjepljivanje. Želja nam je bila narodu pokazati što se i kako radi, upoznati ih s ljudima koji za njih ginu i nismo pogriješili, upoznali smo ljude koji premda ne žele biti tako nazvani – jesu heroji.

Glavna sestra KBC-a Marija Grančić uvela je naše kolege na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente na Križinama. Uvela ih je među one najteže bolesnike koji su priključeni na respirator, među one koji se bore se za život.

- Kad vas obučemo, sigurniji ste ovdje nego negdje u gradu. Vojnički je ovo režim – kazala im je tada.

Ante Čizmić/Cropix

I uistinu, niti jedan jedini djelatnik COVID odjela nije se inficirao bolešću na svojem radnom mjestu. Ako to nije disciplina – ne znamo što je.

Postoji na Odjelu, prije ulaska, cijela procedura oblačenja, samo da to rade po cijeli dan – imali bi što raditi. Poštuju se standardi. Ulaz je samo kroz jedna vrata, u posebnoj se prostoriji navlači skafander, duple rukavice, maske, viziri, a izlazi se na drugom kraju, u sobi za dekontaminaciji – gdje se odbacuje cijela ta “uniforma”, a potom se stupa pod tuš. Riječ i upute medicinskih sestara ovdje su - zakon.

Na stranu činjenica da su se naradili kao malo kada, uz umor medicinari u posljednjih 365 dana prolaze i doživljavaju i ozljede koje bi im inače bile smiješne. No, redom, od silnog dezinficijensa i alkohola kojim tretiraju ruke – dlanovi su im isušeni, nerijetko imaju i rane po prstima i među njima. U komadu četiri sata nose na licu maske i vizire – kada ih skinu – tragovi na nježnoj koži budu duboki, crveni, upaljeni. Skafander na njima im ne dozvoljava odlazak na mjesto gdje i carevi idu sami, oprema ih prijeći da se napiju vode kada ožedne, a sve što vide i dožive – uguraju u "škafetin" pod egidom: ne otvarati.

Ante Čizmić/Cropix

Anesteziolozi su "tražena roba", uvijek bili, a sada posebno.

- Naše je lice posljednje što pacijenti na respiratoru vide, ali i prvo što vide oni koje uspješno skinemo s respiratora! Za taj trenutak živimo – kazali su nam.

Uvesti pacijenta u induciranu komu i stave ga na respirator, a pri tome biti svjestan kako mu, možda, spasa neće biti – težak je zadatak. Nije lako čovjeku taj "detalj" prelomiti, premda su utrenirani i obučeni da u svakom trenutku znaju što im je raditi.

Obišli smo i Higijenski, pokazali čitateljima ekipu Službe za kliničku mikrobiologiju, koja, doslovno, od početka pandemije nije imala niti jedan jedini slobodan dan. Rade u smjenama, ali u silnoj želji da svaki pacijent na vrijeme dobije rezultat svojeg PCR testa – ne paze na vrijeme. Ostanu koliko treba i mrze, priznaju nam, svaku "crvenu liniju", signal da je osoba iza broja na uzorku – pozitivna na koronu. Svaka crtice – jedan život.

U cijelom tom ludilu, i borbi, i krvi, i smrti – mi mediji smo zaboravili na odrede za čistoću. Zaboravili smo na bolničke spremačice, zaboravili smo na nosače, zaboravili smo na one koji s jednakim marom i žarom svakodnevno skrbe o nama, pa smo uzdajući se kako će nam oprostiti – i s njima proveli dan na zadatku. Upoznali smo tople ljude, marne, vrijedne, empatične.

Paun Paunović/Cropix

Teško je pisati o situaciji u koju nas je doveo običan, maleni virus. Okrenuo nam je život naopako. No, nije teško napisati – hvala!

Hvala svakom liječniku, svakoj sestri, svakom inženjeru, svakoj spremačici i njegovateljici. Hvala, ljudi. Pa opet hvala, dok izlazimo iz bolnice. Dišemo punim plućima. Bez maske. Bez skafandera. Bez vizira. Hvala, jer – vi ste nam to omogućili.