Veliku humanost i srčani angažman pokazala je vatrogasna zajednica na području Sisačko-moslavačke županije, koju je pogodio razoran potres. Već nakon onog prvog, najsnažnijeg "udara", vatrogasci su prvi izišli na teren. Povukli su se s tog područja tek prije nekoliko dana, zbog smanjene potrebe za intervencijama, a rad u vatrogasnim operativnim zonama su postupno preuzeli vatrogasci sa svog područja djelovanja, dok su ostale snage stavljene u pripravnost.
– Već sada možemo reći da je pomoć i interventno djelovanje vatrogasaca na područjima pogođenim potresom jedna od najvećih akcija u povijesti Republike Hrvatske. Prema trenutačno obrađenim podacima, od dana 28. prosinca 2020. do 31. siječnja 2021. godine, na intervencijama uklanjanja posljedica razornog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji kumulativno su sudjelovala 10.732 vatrogasca s 2854 vatrogasna vozila, a odrađeno je ukupno 11.890 vatrogasnih intervencija.
Od prvog trenutka svi smo pokazali veliko zajedništvo. Prvi na teren su izišli vatrogasci Sisačko-moslavačke županije. Na njima je bio dodatan pritisak jer su u potresu bile ugrožene i njihove obitelji i kuće, ali krenuli su pomagati svojim sugrađanima odlučno i hrabro. Nakon tragičnog potresa od 29. prosinca brzo smo organizirali dodatne snage i imali više od 800 vatrogasaca na terenu – izvijestio je glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković, zahvalivši javno svim kolegicama i kolegama iz vatrogasne zajednice na angažmanu, a bilo je ih, ruku na srce, iz svih županija, što profesionalaca, što volontera iz dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Dok je slomljena Petrinja provirivala između urušenih kuća, još prvu noć, po sablasnim ulicama mogli su se vidjeti hrabri ljudi s kacigama koji su sanirali krovove, dimnjake, uklanjali s vojskom srušene dijelove nečijih domova, ulazili u ruševine, spašavali živote, a zbog otežanih uvjeta rada, bilo je i ozljeda.
Intervenirali su i na području Karlovačke, Zagrebačke, Krapinsko-zagorske i Koprivničko-križevačke županije, gdje su također radili na uklanjanju posljedica potresa. U suradnji s ostalim službama, prikupljali su humanitarnu pomoć, vozili i distribuirali potrepštine u suradnji s Crvenim križem i lokalnom samoupravom, te, kao i nebrojeno puta do sada, pokazali veliko hrvatsko vatrogasno srce.
Nakon povratka iz Petrinje dočekali smo splitske vatrogasce. Pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Split dvadeset i tri dana dana također su srčano pomagali u sanaciji potresom poharane Petrinje. Nakon prvog potresa, 40-godišnji Ante Mihanović prekinuo je svoj godišnji odmor, poljubio obitelj i u prvom timu, odmah nakon dojave, krenuo za Petrinju.
Jedan je od pripadnika JVP-a koji imaju specijalizaciju za slučaj velikih intervencija, potresa, poplava, požara, spašavanja s visina i iz dubina, te iz ruševina, a potonje je bilo najnužnije u tom trenutku.
– Imamo vozilo opremljeno za takve situacije kao što su bile u Petrinji, Glini i okolici. Znači, imali smo kapaciteta, pa smo tražili da nas pošalju tamo gdje je najgore. Odmah smo krenuli po terenu, u pregled kuća po selima u okolici Petrinje, na koje smo stavljali oznake "pregledano", uz napomenu ima li tu ljudi, kakvo je stanje... U kombije smo stavili kruh, ostalu hranu i vodu kako ljudi po tim selima ne bi ostali gladni i žedni. Prvi dan je zapravo bilo spašavanje, a ostalo je bila sanacija – govori nam Ante.
Inače, Ante je u dva navrata bio u Petrinji, zajedno s još 25 kolega iz postrojbe koji su se izmjenjivali na terenu, uz ekipu iz dobrovoljnih vatrogasnih društava Dalmacija Dugi Rat, Omiš, Gata, Kaštel Gomilica i Mladost Sućurac, DVD-a Kaštela te JVP-a Podstrana, a s njima je bio i četveronožni kolega, potražni pas Flip, koji je prvi ulazio u urušene objekte.
– Šta da kažem o svojim kolegama: mali krug velikih ljudi! Svatko je gorio od želje da pomogne, da dade svoj maksimum. Mi smo kao služba super funkcionirali. Svi su htjeli dati više. Srećom, nije bilo puno ozljeda. Jedan naš iz Splita se ozlijedio, malo je skliznuo s krova dok je dizao teret i ozlijedio je ligamente – kaže Ante, ne krijući kako mu je iskustvo iz Petrinje bilo nešto posve novo, drukčije, teško i potresno.
– Svačega se nagledamo u svom poslu, a ovo gore je bilo baš teško. Kad smo obilazili ta sela po mraku, ni imena ih više ne znam jer smo samo vozili od kuće do kuće, naiđeš na teške ljudske sudbine. U jednom od njih, došli smo do kuće, gotovo 90 posto uništene potresom. Tražimo okolo ima li ljudi i u polju ugledamo auto sa zamagljenim staklima. Unutra mladi žena i muž, oboje plaču. Ona u naručju drži dite od jedva tri miseca. Na zadnjem sicu tek pakiranja pelena i vlažne maramice – sve šta su uspili iznit iz kuće... Ne možeš da te to ne pogodi. Vidiš po kući da su ulagali u nju i da sad više nemaju ništa. Ionako su tamo ljudi teško živili, a potres je sve uzeo. Njima su naši problemi SF filmovi – uzdahne Ante vrteći slike u glavi.
– Nije gore bilo puno spavanja, tek po dva-tri sata. Samo malo da sutradan možete funkcionirati. Na tim krovovima, na kojima smo najviše radili nakon spašavanja, bilo je jako sklisko, treba ti koncentracija tristo na sat. Pokušate čoviku zatvorit kupe na krovu, prekrit najlonom kuću, da mu ne kisne unutra... Napravit nešto iako privremeno, al' da potraje bar dok ne dođu građevinski radnici. Dimnjaci su tamo ajme, svakog treba štemat i spuštat doli pažljivo da ne napraviš još veću štetu, pazit ko da hodaš po jajima... Nekad je bilo i petnaestak sanacija dnevno. Funkcionirali smo ko sat: jedni su regulirali promet, drugi su pazili na zonu rada, ostali su bili na krovovima, drugi su pripremali alat... Svi ko jedno tijelo – govori ovaj vatrogasac, jedan od junaka Petrinje, Siska i Gline, koji se, poput ostalih kolega, nije dvoumio krenuti put gore ili ne.
