Košarka je još uvijek živa, a div je div i kad-tad će se osloboditi iz kaveza. A onda…

Zadar čeka ono za što svi zaljubljenici u najvažniji klub u svojim životima i žive – odlučujuću utakmicu finala prvenstva protiv mrskog rivala.

“Grad košarke” sprema kulisu kakva i priliči tom imenu. Dvorana Krešimira Ćosića bit će ispunjena do posljednjeg mjesta, a u trenucima dok pišemo ovaj tekst u prodaji je ostalo nešto manje od tisuću slobodnih mjesta.

Krenula je opća mobilizacija zadarskog puka koji je zbog majstorice odgađao već dogovorene obveze, mijenjao smjene na poslovima, uzimao slobodne dane… A iz ŠC Višnjik pozvali su da se sjeverni parking dvorane oslobodi radnih vozila koja tamo “kampiraju”.

Pod “pekom” će gorjeti, a pjesma će svakako krenuti i prije nego što igrači istrče na zagrijavanje. To su scene, bili iz Zadra ili ne, za naježiti se – tribine ispunjene bijelim majicama pjevaju note najljepših zadarskih pjesama. I to sat prije početka utakmice. Baca to u trans domaće igrače, a htjeli – ne htjeli, ledi krv u žilama suparnika.

I da, nisu ovo najsjajniji dani zadarske i hrvatske košarke, ali iskra još tinja jer je košarka ovih dana ponovno glavna tema Kalelarge. Oni stariji, koji su imali privilegiju gledati Krešu i Pina ili Arija i Stojka, ne bi se složili. Krenula bi dobro poznata rečenica: “U moje vrijeme…” Je, bila su to neka slađa vremena, ali živimo u stvarnosti, a finalna serija Zadra i Cibone pokazala je da je košarka još uvijek živa. I bit će živa dok postoji emocija, ona pozitivna nervoza prije utakmice ili tjedan dana depresije nakon teškog poraza. Hrvatskoj košarci začinjenoj Zadrom ne treba puno. Dojam je da je to div zarobljen u kavezu raznoraznih prepreka koje diktiraju financije, struka i, naposljetku, volja. Div je div i kad-tad će se osloboditi iz kaveza. A onda…