Dalmovnica: Sunce i požari stavili Dalmaciju na gradele

Ovih užarenih dana u Dalmaciji je vatra – o vodi ovaj put nećemo, premda bi i ona mogla biti vruća dalmatinska tema – zorno pokazala u kolikoj mjeri može biti zao gospodar, a ne samo dobar sluga, kako je opisuje ona stara narodna izreka. Požari su – bit će dobro kad se o njima bude moglo govoriti u prošlom vremenu, kao o nečemu što je ostalo iza nas – poput strašnoga moloha gutali sve pred sobom, pržili, pekli, razarali, uništavali… da bi svu onu zelenu divotu maslinika, vinograda i borova brutalno pogušili dimom, pepelom i jadom, prostirući preko mrtvog pejzaža crni prekrivač apokalipse.

Gori vatra, gori gora, gori na Korčuli, na Pelješcu, u Zagori, gori blizu Metkovića, gori kod Dubrovnika… Vatrogasci, voda, kanaderi, air-traktori, navalna vozila, pjena, sirene za uzbunu, evakuacija, obrana kuća, piromani, zgarišta… To su riječi s kojima u nezapamćenoj vrelini ovog srpnja, dišući na škrge, živi Dalmacija, stavljena na gradele… A i kad sve prođe, i plameni jezici više ne budu isplaženi, ostat će joj na tijelu i – znam – još više na duši, duboki, bolni ožiljak.

Kad god se nakon požara, ma gdje bio, krene razgrtati naslage žerave i pepela, otkopaju se i mnogobrojna pitanja. Neka se ponavljaju iz godine u godinu, iz jedne u drugu takozvanu požarnu sezonu, povezanu uglavnom s ljetnim mjesecima kad je sve oko nas suho kao papar i zapaljivo kao barut, kad vode ima malo, a neodgovornih i neopreznih budala – koje se olako igraju šibicama – puno. Tko je zapalio, gdje je i kako zapaljeno, koliko je izgorjelo, kolika je šteta, je li se požar mogao spriječiti, je li se moglo uspješnije gasiti, kakva je bila “organizacija obrane”, je li, i zašto, zakazala preventiva, jesmo li na svim razinama – od lokalne gdje se požari događaju, do državne odakle se, hoćeš nećeš, gase – dobro pripremljeni za suočenje s pomahnitalom vatrom, osobito kad je “napad” velikih razmjera?

Imamo li dovoljno “tehnike i ljudstva”, dovoljno vozila, kanadera, helikoptera i pilota, i jesmo li, na kraju krajeva, solidarni koliko bismo morali biti u trenucima kad nekome gori kuća? Teška pitanja, zahtjevna na odgovor sa službenih, pa i najviših adresa, ali na neka se ipak može kako tako odgovoriti i neformalnim putem, na temelju barem minimalnog kontakta sa “stanjem na terenu”, što Dalmovnica, evo, i nastoji učiniti na garavom tragu požara na Pelješcu, odnosno u prelijepom Trsteniku s kojim ovdje potpisanog autora povezuju čvrste prijateljske niti. Kuća familije Krivić, uglednih vinogradara i vinara Ivana i Nikija, na samom je trsteničkom mulu, dva prsta od mora. Gorjelo joj je pod petama, a u nastalom paklu branjena je, kao i sve druge, u sjajnom bratstvu mještana (žene, djeca i gosti bili su evakuirani) i vatrogasaca svih fela: Solinjana, Kaštelana, Splićana…

“Vatrogasci su se”, kaže mi Niki Krivić, “zbilja borili nadljudskim snagama, a i mi domaći smo se, u onom prvom strahovitom naletu vatre i kasnije kad su kuće bile obranjene, organizirali najbolje što smo mogli i čime smo mogli. Moja je ‘dacija’, eno, od težačkoga pretvorena u vatrogasno vozilo, na njoj je pumpa i bidun s tisuću litara vode, pa zajedno s drugim takvim ‘protupožarcima’ dežuramo i gasimo kad se vatra pojavi tamo di smo joj već bili stali na kraj.

U mojoj smo kužini spremili dvije ogromne teće spize, da barem pošteno nahranimo gladne i iscrpljene vatrogasce, ali dok se još kuvalo, stiže poruka – planulo je kod Zabrđa, vatra je ogromna, opasno je, triba gasit svim sredstvima. I naši junaci odoše, gladni. Ipak, teće smo odnijeli za njima, pojeli su gulaš sa svojim umornim suborcima tamo na prvoj vatrenoj liniji, u trenucima kad je fronta bila obranjena…

”I, saznao sam, još je jedan detalj koji je rječito odgovorio na pitanje o tome znamo li u nevolji biti povezani, požrtvovani, pažljivi i solidarni. Dok je moćna sila koja boga ne moli prijetila “lizati oltare” trsteničke crkve svetoga Antona, mještani i vatrogasci su – ključ je bio daleko, a oganj blizu – provalili crkvena vrata i utrkujući se s vatrom iznijeli vrijedne (pogotovo emocionalno vrijedne) svete slike, knjige i kaleže. Pohranili su ih kod Krivića, u dnu one kuće “dva prsta od mora”, na sigurnom, da ne izgore ako kuća i izgori. Moj Bože.

Ada se, eto, može “imati duše” i kad je najgore, uvjerio me još jedan iznimno dojmljiv prizor: na kamenoj pelješkoj kući okruženoj ugljeniziranom mrtvom prirodom – zapisala je kamera – bio je prostrt lancun s ogromnim slovima ispisanom iskonski jednostavnom, duboko dirljivom porukom upućenom (valjda svim) vatrogascima ovoga svijeta – HVALA.