Dalmovnica: Proplamsaji lipote u Karninčićevu dvoru

Fotografija u “Slobodnoj Dalmaciji“, u rubrici Dalmacija, bila je baš nekako lijepa, topla i na svoj način neobična. Snimljena u Bolu na Braču, prikazivala je nesvakidašnji trenutak kad Ivica Karninčić Koloč “drži slovo“ iznad ogromnog soparnika (prisnaca, plisnaca ili kako već Bračani zovu to delikatno jelo), u dvoru svoje kamene kuće, okružen “vijencem” šesnih mladih ljudi. Kažem, prizor je bio neobičan jer niti je na Braču soparnik tako čest ka’, recimo, u Docu na Mosoru, u Dugom Ratu ili drugdje u Poljicima, a niti Koloč drži govore svaki dan.

Dapače, kazat će upućeni, i taj (govor) uz soparnik mora da je bio vrlo kratak, jer rečeni govornik nije baš od neke velike parlatine, ali kad ipak “uzme rič“, onda to bude britko, glasno, jasno, bez suvišnih fjoreta, i tko ga sluša u pravilu dobro načuli uši, ne ostajući ravnodušnim.

Naravno da nije ravnodušnom ostala ni Dalmovnica – tekst uz fotografiju (bračkog dopisnika “Slobodne” Ivice Radića) objasnio je da to Karninčić govori na dvadesetoj obljetnici likovnog okupljanja LoBol, vrlo specifične umjetničke kolonije rođene i odrasle u njegovome dvoru – pa se, evo, odlučilo nakititi riječ-dvije o tom fenomenu i njegovu autoru, alfi i omegi, Ivici Karninčiću. Pa i unatoč svijesti da bi ovih dana mnogi – kad je riječ o Bolu i Braču – možda rađe pročitali ponešto o još nerazjašnjenoj pljački tamošnje banke. Razumijemo ih, ali ajmo mi po svome, jer to ova dalmatinska priča baš mirita.

Dakle, likovna kolonija LoBol krenula je prije 20 godina i od tada je kroz nju – recimo to tako – “prošlo“ 140 umjetnika, među njima i velik broj onih čije bi ime i djelo činili čast i svakoj etabliranoj umjetničkoj kući, a onda, naravno, i Koločevu dvoru u Bolu.

Edo Murtić, Jagoda Buić, Vasko Lipovac, Matko Trebotić, Kažimir Hraste,Nives Kaurić Kurtović, Vatroslav Kuliš… i šta više triba govorit. Ali, nota bene, oni kroz Karninčića kuću – da, ono Koloč je nadimak, objasnio je jednom prilikom Ivica, koji sam metnuo da bi se lako razaznalo koji to Ivica Karninčić u Bolu stalno govori monade – nisu samo prolazili.

Oni su tu na račun ovog sjajnog bračkog mecene boravili, spavali, jeli i, bogme, radili, ostavljajući za sobom osebujan umjetnički trag, nalik svili iza puža u vrtlu.

Netko je u radionici LoBol ostavio sve što je na tom mjestu izmaštao i napravio, netko samo odabrane radove, ali su svi skupa “ispekli“ muzej kakvog nema više nigdje pod kapom nebeskom. Muzej izgrađen od širokogrudnosti, dobrote, dobre ideje, prijateljstva i, osobito, talenta onih što su kamenu, drvu, staklu, platnu ili boji udahnuli dušu tu, pod bračkim nebom. Umjetnici su, zbilja, čuđenje u svijetu.

Ali, umjetnici su – nije znanstveno dokazano, ali se zna da je tako – i svjetski prvaci taštine. Nije bilo nimalo jednostavno svu tu galeriju tankoćutnih i nerijetko samozaljubljenih likova skupljati i držati na okupu, u zajedničkom radu i eventualnoj suradnji, pod jednim krovom.

To je bilo moguće samo zato što je onaj tko ih je okupljao, Ivica Karninčić, jedan uistinu sjajan tip. Dvojio sam koju karakteristiku njegova karaktera staviti u prvi plan kao najvažniju za tu osobnost koja zavrjeđuje poštovanje, no vjerujem kako je to ipak ono rijetko svojstvo - da je uvijek govorio i uvijek govori upravo ono što misli! To ga je resilo dok je, za Jugoslavije, bio iznimno uspješni direktor tvornice “Dalmacija“ u Dugom Ratu (otuda možda onaj soparnik na njegovu stolu) i kasnije, u privatnom biznisu i “građanskom životu“.

Radi se, najkraće rečeno, o hrabrosti, o čovjeku čiju kuražu možda najbolje legitimira ono što je, primjerice, javno govorio o socijalizmu i kapitalizmu onda kad to nije bilo baš “udobno”: “Socijalizam, realni socijalizam, samoupravljanje itd. povijesne su zablude; osnovna karakteristika socijalizma je poslovna neefikasnost i tome nema lijeka, s njim se ne može iz krize; naš političko-ekonomski sistem ne motivira na rad, stvoren je za neradnike“ – njegove su riječi iz 1987. i 1990., da bi u jednom intervjuu 2014. kazao da se prije jest zalagao za kapitalizam, ali da smo ga “dobili u Hrvatskoj u vidu besramne pljačke kroz pretvorbu i privatizaciju“ te da je današnji liberalni kapitalizam “lažno lice demokracije“ i “sustav koji ubija rafinirano“.

Ako vam se učinilo da je ovo bio zaron u politiku, krivo vam se učinilo. Bio je to tek izvjestan “izvod iz Karninčića“, mecene koji zna da ljude istinski ne okuplja politika, nego prijateljstvo. Utoliko je posve razumljivo što je na spomenutoj proslavi 20. obljetnice LoBola mnogobrojne goste u njegovu dvoru dočekao natpis: “Jebeš kuću u kojoj nema prijatelja“.

Mladen Krnić
foto Ivica Radić