Dalmovnica: Šibenska posveta legendi Sutjeske

Na šibenskom trgu koji domaći zovu “malom ložom” ovih je dana na izmaku ljeta bilo iznimno živo. Na improviziranoj pozornici, manje-više opkoljenoj kafićima i kakofonijom zvukova ulice, vrtio se, naime, “film” trećeg Fališa – Festivala alternative i ljevice, što je i službeno ime na koje se rečena manifestacija odaziva. Neupućenu prolazniku tek bi pljesak koji se svako malo čuo iz gledališta, točnije slušališta, skrenuo pažnju na večernji “event” koji se, budimo realni, ne može svrstati među one – po malim i velim dalmatinskim mistima dobro raspoređene – ljetne zabave s pismom, gitarama i srdelama, nego ga se zbog sadržaja može krstiti političkim skupom.

Pa i usprkos tomu što na daskama Fališa političara, hvala na pitanju, nije bilo. Bilo je, međutim, i to podosta, istaknutih novinara, pisaca, redatelja, diplomata, izdavača…, a u izvjestan dodir s politikom, ili onim što se doživljava kao politička stvar, dovela ih je okolnost da je ovogodišnji Fališ posvećen 70. godišnjici završetka Drugog svjetskog rata i pobjedi nad fašizmom te, posebno fokusirano, čuvanju uspomene na veliku i presudnu ratnu bitku jugoslavenskih partizana; onu na Sutjesci.

Evo kratkog izvoda iz svega što je tijekom nekoliko dana festival “iznio” pred našu, šibensku i širu, javnost. Počelo je izložbom radova Alema Ćurina, nastavilo se prijedlogom – zapravo otvaranjem – osebujnog spomenika antifašizmu, autora Borka Čelara, te razgovorima o nizu zanimljivih tema: “Ja, hrvatski branitelj – antifašist” (Jurica Pavičić i Nikola Urukalo), “Abeceda ustašluka” (Hrvoje Klasić i S. Sekson), “Još jedna ovakva pobjeda nad fašizmom i neće nas više biti” (Andrej Nikolaidis), “ISIL-ovanje demokracije” (Zlatko Dizdarević i Damir Pilić), “Protokoli internetskih mudraca – odgovornost uredništva portala za komentare čitatelja” (Saša Leković i Davorka Blažević), “Crkva i antifašizam” (fra Drago Bojić i otac Nikodin Kosović), “Zviždači – heroji epohe 2.0” (Angela Richter i Srećko Horvat), “Fašizam, ideologija kapitalizma” (Aris Chatzistefanou i Igor Štiks); promovirane su knjige “Limenke i ciklame” Jele Brešan, “Povijest poraženih” Dragana Markovine, “Smjena straže” Andreja Nikolaidisa, “Pobuna u pustinji postsocijalizma” Srećka Horvata i Igora Štiksa…

Organizatorima Fališa, ako je suditi po ovom izboru, ne može se pripisati onaj sindrom da “kuća gori, a baba se češlja”, jer su pokrenute teme (osobito u kontekstu ideoloških ratova na našoj i globalnoj sceni, sve agresivnijeg negiranja antifašizma i sve mučnijeg “razumijevanja” za fašizam, ksenofobiju i rasizam, rastući nacionalizam i puzeće ustašluke) nesumnjivo u sferi društvenog prezenta, s tim da ih, te teme, i posveta partizanskoj bitki na Sutjesci čini (ma koliko to izgledalo paradoksalno) još aktualnijima, dok ih pak u Dalmovnicu plasira izrazito šibenska, odnosno dalmatinska dimenzija legendarne Sutjeske.

A ta dimenzija dobro se iščitava već i iz grafike Fališa – na crvenoj zvijezdi petokraki, onakvoj kakvu su na kapama nosili partizani sa Sutjeske, ispisana je brojka 1316, koja se odnosi na broj boraca iz Šibenika i okolice koji su se na Sutjesci borili protiv zla, a brojka 535, naznačena uz petokraku, pokazuje da se toliko njih, Šibenčana, nikad nije iz bosanskih vrleti vratilo u svoj zavičaj. Stoga je – kako kaže direktor Fališa Emir Imamović Pirke – 1316 jedan od najznačajnijih brojeva u cjelokupnoj povijesti grada koji, poznato je, “nije da nije imao velikih ljudi i velikih trenutaka”. Šibenik tada, 40-ih godina prošlog stoljeća, nije bio najveći grad u Dalmaciji, u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, ali nijedan drugi nije dao toliko kao on boraca na Sutjesci, koji su svojom žrtvom „pomogli civilizaciji da i ovdje preživi i pobijedi“.

Uistinu, Dalmatinci su bili udarna snaga partizanske vojske na Sutjesci. Tamo ih se, navode povijesni izvori, borilo 5928 – samo iz Šibenika, rečeno je, 1316 – a najviše ih je i poginulo: iz Trogira 228, Makarske 188, Sinja 120, Omiša 141, Metkovića 114, Šibenika 535… U tešku crninu obukla su se, činilo se za svagda, mjesta Drvenik, Mali Iž, Seget, Vinišće, Podgora…, gdje bi zvona mogla brecati do vječnosti. Za pokoj duše Dalmatincima čije su kosti – pisao je nedavno Ante Tomić – ostale u travi na proplancima Zelengore, koji su zašili crvene zvijezde na kape… ljuti da njihova djeca sriču slova iz talijanskih početnica, i utekli u šumu strastveno žudeći da pobacaju fašistička govna u more, a partizani su bili njihov rodoljubni izbor, težak i nesiguran, ali jedini pošten. Utoliko je i posveta ovogodišnjeg Fališa šibenskim partizanima sa Sutjeske – pošten izbor.

Mladen Krnić