Splitska sinagoga utkana je u povijest

Židovi su u Splitu od samog nastanka grada, dapače, još prije razaranja i napuštanja Salone živjeli su u metropoli rimske pokrajine Dalmacije i s romanskim stanovništvom bježali pred barbarima na otoke, te su u sedmom stoljeću nastanili Dioklecijanovu palaču.

Ne zna se točno gdje je bila smještena prva sinagoga, a današnja, prema pretpostavkama povjesničara, treća najstarija još uvijek aktivna na europskom tlu, iza praške i dubrovačke, uređena je oko 1507. godine, dok je današnji izgled zadobila 1728. godine. Koliko je prisutnost židovske zajednice duboko ukorijenjena u splitskoj povijesti, svjedoči i “aron hakodeš” izrađen od crnog i bijelog mramora, najsvetiji dio sinagoge okrenut prema Jeruzalemu u kojem se čuvaju svici Tore, simbolično ugrađen u zapadni zid Dioklecijanove palače.

I premda je sinagoga smještena u nekadašnjem Getu, sjeverozapadnom dijelu Dioklecijanove palače, a time i srednjovjekovnog Splita, Židovi su i za vrijeme povremenih progona na europskom tlu mirno živjeli u Splitu sve do Drugog svjetskog rata. Talijanski su fašisti 1942. godine javno spalili svete spise i skupocjene predmete iz sinagoge, a njemačkom okupacijom uslijedio je progon i genocid nad malenom i prastarom zajednicom.

Odgovore na pitanja o skladnom životu u gradu, netipičnom za ostale sredine tog vremena, možda treba potražiti u velikim zaslugama Židova za napredak Splita, ponajprije Daniela Rodriga (Rodrigueza), sefardskog trgovca izbjeglog iz Španjolske čiji je projekt proširenja splitske luke, gradnje carinarnice, skladišta za stoku i robu te lazareta 1577. godine odobrio mletački Senat, no gradnja je završena tek 1590. godine. Time je Split postao najvažnija venecijanska trgovačka luka na istočnoj jadranskoj obali, osobito u razmjeni robe s Turskom.

U luku su se slijevali balkanski karavanski putovi sve do 19. stoljeća, kad se razvijaju željeznički i brodski promet. Rodriga je bio i diplomatski posrednik između Venecije i Turske, oslobođen je plaćanja danka i carina u luci, odobreno mu je otvaranje banke, a imenovan je židovskim konzulom te je mogao zastupati Židove i u Veneciji.

Njegove zasluge za razvoj Splita nisu bile zanemarene, a moguće je i to razlog nezadovoljstva mletačkog upravitelja grada Pietra Basadonna koji se vlastima u Veneciji tuži kako Židovi u Splitu “ne nose posebne znakove raspoznavanja, slobodno izlaze iz Geta, imaju udobne stanove, a djeca im se igraju s kršćanskom djecom...”

Tijekom jednog napada seljaka iz okolice Splita građani su pod vodstvom Nikole Šilovića branili Židove zabarikadirane u Getu, a nemiri su izbili nakon pada Mletačke Republike 1797. godine. U kandijskom ratu Turci su 1657. godine opsjedali Split, a Židovi su branili kulu iza samostana sv. Arnira pa je ta kula poslije nazvana “Židovska stanica”. Osim toga, pomagali su u nabavljanju hrane za vojsku, te tekstila i zavoja za bolnice.

Židovsko groblje na Marjanu potječe iz 1573. godine, Splićani su ga nazivali “Žudinski kanap”, a najstariji je sačuvani nadgrobni spomenik iz 1717. godine. Još 1533. bili su organizirani u udruženju “Universita degli Ebrei”, osnivali su karitativna društva, vjersku školu “Talmud Tora”, a 1817. otvorili su židovsku civilnu školu.

Rabin Jakov Mussafia u to je doba napisao “Talmudski rječnik”, a njegov sin Abraham Adolfo Mussafia bio je jedan od najpoznatijih europskih filologa. Istaknuta osoba 19. stoljeća u Splitu bio je knjižar Vid Morpurgo, jedan od nositelja narodnog preporoda i predsjednik Trgovačke akademije...

Splitska židovska zajednica tijekom cijele je povijesti grada bila nevelika, bilo je najviše tristotinjak članova, a danas ih je stotinjak. No drevna sinagoga, u kojoj je lani nakon 70 godina upriličeno prvo vjenčanje po židovskom obredu, i priča o neprekinutom suživotu duboko su urezane u memorijsku karticu splitske svijesti.

DAMIR ŠARAC
FOTO: PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX