stdClass Object
(
[id] => 1330549
[title] => Gdje je nestala srednja klasa? Hrvati su sve nejednakiji i teže žive, dok elita uredno taloži plodove njihovog rada
[alias] => gdje-je-nestala-srednja-klasa-hrvati-su-sve-nejednakiji-i-teze-zive-dok-elita-uredno-talozi-plodove-njihovog-rada
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Hrvatska je na ljestvici nejednakosti dohotka među zemljama EU-a do sada običajno zauzimala samu sredinu. Međutim, kada se ubroje prihodi koje građani ostvaruju od kapitala, Hrvatska se promeće u lidera nejednakosti, sugerira ovoljetna analiza Instituta za javne financije. Tako oko 10.000 Hrvata najvišeg platnog nivoa prima više od 50 posto ukupnog dohotka od kapitala. Za oko 1.000 građana s najvišim dohotkom upravo je dohodak od kapitala glavni izvor primanja, puno važniji od onog koji zarađuje radom. Stoga, može se zaključiti da je Lijepa naša u potpunosti prihvatila sve ljepote kapitalizma, uslijed kojeg - napokon - ne postoji nerad kao u bivšoj državi; osim ako nisi pripadnik klase bogatih.
Danas, tridesetak godina poslije, 70,8 posto ili 2,75 milijuna Hrvata živi u kućanstvima koja s teškoćama spajaju kraj s krajem, dok ih 1,8 milijuna ili 46,5 posto nema ni 2.750 kuna za plaćanje neočekivanog izdatka za popravak izvanrednoga kvara u stanu, kupnju perilice rublja ili štednjaka. Stoga, postavlja se pitanje: Ima li klasa koja se danas naziva "srednjom" jednaku kvalitetu života kao ona jednako kategorizirana unazad 30-40 godina? A odgovor je – teško. Današnja kućanstva prosječne platežne moći muku muče sa servisiranjem najma i režija, o vlastitoj nekretnini mogu samo sanjati, odluke o roditeljstvu su im vođene ekonomskim kriterijima (i strahovima), a računa za (privatne) medicinske usluge se boje kao vrag tamjana.
Imajući na umu da je tehnološki napredak formirao današnju stvarnost u kojoj je radniku iz 1950. trebalo 40 sati da proizvede ono što današnji napravi za 11, nameće se zaključak: Ako produktivnost uopće nešto znači, radnik bi trebao moći zaraditi isti životni standard kao onaj od prije 75 godine za četiri puta manje utrošenog rada i vremena. Ipak, nešto je omelo ovu logičnu dinamiku, a to nešto se zove "liberalizacija tržišta".
---
Damjan Tadic/Cropix
---
Od početka ove prakse, unatrag 50 godina, u SAD-u je prosječan dohodak domaćinstva narastao 16 posto, dok su se troškovi stanovanja uvećali 190 posto, a školarina za fakultet 264 posto. Trećina Amerikanaca ne raspolaže sa 400 dolara za pokriti neočekivane troškove. Sve ovo je dovelo do toga da se građani SAD-a se sve rjeđe u anketama izjašnjavaju kao dio srednje klase te se umjesto toga svrstaju u onu "radničku". A ono što sve više obilježava tu klasu je - siromaštvo.
Nažalost, stopa siromaštva u SAD-u je dramatično porasla u 2022. godini, dok se stopa siromaštva djece više nego udvostručila, prema rujanskim podacima američkog Ureda za popis stanovništva objavljenima. Naime, stopa dodatnog siromaštva (SPM) - koja uzima u obzir različite troškove stanovanja na temelju toga gdje ljudi žive i u kakvoj nekretnini, socijalne dodatke i različite troškove koje moraju podmiriti, kao što su briga o djeci, medicinski računi i porezi - popela se sa 7,8 na 12,4 posto (što je prvo povećanje od 2010.). SPM stopa siromaštva djece je pak skočila s 5,2 na 12,4 posto, što je povećanje od nevjerojatnih 139 posto u odnosu na prethodnu godinu. To je daleko najveći međugodišnji skok otkako se stopa počela mjeriti 1967. i otprilike četrnaest puta viša od prethodne najviše.
Kako Ured ističe, glavni razlog brutalnog skoka stope SPM-a je dokinuće pandemijskih novčanih poticaja stanovništvu, prvenstveno proširenja porezne olakšice za djecu (CTC) u siječnju 2022. godine. Riječ je o jednoj od najpopularnijih i najučinkovitijih mjera Bidenove administracije, koja je poreznim obveznicima djece mlađe od 17 godina omogućavala mjesečnu naknadu 3.000 dolara po djetetu, a za djecu mlađu od šest godina čak 3.600 dolara. Istekom je ova beneficija vraćena na njene početne postavke; isplate 2.000 dolara samo onima koji godišnje zarade preko 200.000 dolara (ili 400.000 u paru). Osim navedenog, simptomatično je i da je realni medijan dohotka kućanstva u 2022. pao 2,3 posto.
---
---
Prošle godine je u SAD-u zabilježen i najveći porast broja beskućnika ikad. Radi se o skoku od 11 posto, zbog čega diljem "zemlje slobodnih" sada na ulici spava oko 600.000 onih koji snivaju američki san. Dosad je godišnji prosjek povećanja ove populacije stajao na stabilnih šest posto. Veliki gradovi izbjegli su plimni val beskućništva tijekom pandemije jer je vlada tada nudila vanredne olakšice pri najmu, moratorije na deložacije i novčane poticaje. Međutim, sada se Amerikanci suočavaju sa zastrašujućim cijenama nekretnina, kao i rastućim cijenama nužnosti poput hrane i prijevoza.
Poznato je da Kalifornija okuplja najveći broj američkih beskućnika, gotovo trećinu. Tako je okrug San Diego prošle godine vidio rast ljudi bez krova nad glavom od 22 posto, dok se u Oaklandu broj takvih povećao za 131 posto od 2015. godine. Ipak, ove godine situacija eskalira u New Yorku. Velika Jabuka se, prema Koaliciji za beskućnike, suočava s razinom beskućništva kakva nije viđena od Velike depresije 1930-ih. Radi se o više od 110.000 ljudi koji noće u gradskom sustavu skloništa; što ne uključuje tisuće koji spavaju na ulicama. Kronični problem pogoršava priljev tražitelja azila, za čiju skrb gradonačelnik Eric Adams kaže da ponestaje novca, prostora i osoblja. “Ne vidim kraj ovome. Ovo pitanje će uništiti New York City. Dobivamo 10.000 migranata mjesečno...”, žali se Adams.
---
---
Kako je nekoć najpoželjnija zemlja za život uspjela od sebe stvoriti ovakvu distopijsku rugobu? Odgovor se možda krije u istraživanju korporacije RAND iz 2020. godine. Tamo je objašnjeno da su od 1947. do 1974. realni dohoci u SAD-u rasli paralelno sa stopom BDP-a po glavi stanovnika, na svim razinama dohotka. To je bilo doba u kojem je Amerika izgradila najveću i najuspješniju srednju klasu na svijetu i period u kojem se nejednakost između dohodovnih skupina postojano smanjivala. Međutim, krajem 70-ih, ovo izvanredno vrijeme općeg prosperiteta je završilo. Tada su, naime, pripadnici čikaške škole, predvođeni Nobelovcem Miltonom Friedmanom, izlobirali implementaciju neoliberalnih politika, koje su preferirale niže poreze, ukidanje socijalnih davanja, gašenje sindikata, sveopću privatizaciju i više tržišne "slobode".
Kakve efekte je, gotovo pola stoljeća nakon, polučila ova doktrina? Po spomenutoj studiji, zaposlenici sada dobivaju djelić onoga što bi dobili u alternativnoj stvarnosti; onoj bez neoliberalnih ideja. Na primjer, na razini medijalnog pojedinačnog dohotka od 36.000 dolara, mjereći inflaciju konzervativnim Indeksom cijena izdataka za osobnu potrošnju, radnicima godišnje nedostaje 21.000 dolara. No, kada bi se koristio češći Indeks potrošačkih cijena (CPI), taj gubitak bi iznosio 28.000 dolara. Dakle, govorimo o 10,10 do 13,50 dolara po satu. Zanimljivo je i da su zapadne zemlje koje su gotovo u potpunosti iskorijenile sindikate i kolektivne ugovore, poput onih anglosaksonskih, danas vodeće u dohodovnoj nejednakosti.
Ipak, autori naglašavaju da ovaj izračun, u stvari, podcjenjuje utjecaj rastuće nejednakosti na radnike s niskim i srednjim primanjima, jer je veći dio brojčanog rasta plaće “potaknut povećanjem broja sati, a ne povećanjem plaća”. Prilagodivši studiju ovim uvidima, istraživači su došli do još sumornijih rezultata. "Za razliku od obrazaca rasta u 50-ima i 60-ima, većina radnika s punim radnim vremenom nije sudjelovala u gospodarskom rastu u posljednjih četrdeset godina", zaključuju iz RAND-a. Naime, u ovoj varijanti se cifra neostvarenog dohodka popela na 42.000 dolara godišnje, dok prilagođena za CPI, studija sugerira da polovica svih radnika u SAD-u sada zarađuje manje od polovice nego što im je trend do 75. nagoviještao.
---
Svjetska banka
---
Prema Orenu Cassu, izvršnom direktoru konzervativnog think tanka American Compass, prosječnom muškom radniku je 1985. bilo potrebno 30 tjedana prihoda kako bi platio stan, zdravstvenu skrb, prijevoz i obrazovanje za svoju obitelj. Do 2018. taj se “Indeks troškova uspješnosti” povećao na 53 tjedna (više nego što ih postoji u stvarnoj godini). Ali, postaje i gore. Tako je 2018. kombinirani prihod kućanstva s dvoje zaposlenih bio jedva veći od onoga što bi prihod kućanstva s jednim članom zaradio da je nejednakost ostala konstantna. To znači da prosječni američki supružnici sada rade dvostruko više sati kako bi zadržali jednak udio kolača kao ranije.
A koliko je paradigma Reaganove administracije o "prelivanju prema dole" suluda, pokazuje i to što čak 95 posto američkih radnika danas zarađuje manje nego što bi bez uvođenja ovakvih koncepata. Tek među jedan posto onih s najvišim primanjima se može primijetiti da prihodi rastu brže od same stope gospodarstva, i to na stopi od 171 posto. Ali čak i taj podatak podcjenjuje disparitet, pošto je prosječni rast dohotka u toj skupini više od četiri puta premašio stopu rasta BDP-a. Kao rezultat toga, udio tih jedan posto u ukupnom oporezivom dohotku više se nego udvostručio, s devet posto u 1975., na 22 posto u 2018., dok je donjih 90 posto doživilo pad sa 67 na 50 posto.
---
---
I u Europi slična - mada nešto manje dramatična - priča. Naime, države bivšeg istočnog bloka su u tranzicijskom periodu pretvorbe i privatizacije, deregularizacijom tržišta, povećale prihodovnu nejednakost među svojim građanima koja, prema Svjetskoj banci, nastavlja rasti. U razdoblju 1980.-2017. je tek šačica europskih zemalja uspjela postići UN-ov cilj o osiguravanju bržeg rasta plaća među onih 40 posto radnika s nižim primanjima, u odnosu na ostale. U tom periodu je gornjih jedan posto ugrabilo isti udio rasta kao i donjih 50 posto.
Ipak, europske zemlje bile su puno uspješnije u obuzdavanju rastućih nejednakosti od SAD-a. To je uglavnom zbog toga što su omogućile više stope rasta za najniže prihode. Tim slijedom je prosječni dohodak Europljana iz najnižeg platnog razreda bio 40 posto veći 2017. nego 1980., dok je u SAD-u taj rast bio mizernih tri posto. Zanimljivo, istovremeno je intenzitet preraspodjele nakon oporezivanja izraženiji na američkom tlu. Naime, tamo je gornjih 10 posto prihoda prije oporezivanja u 2017. bilo 20 puta više od donjih 50 posto, da bi nakon poreza ovaj omjer pao na 12; što je smanjenje nejednakosti za 40 posto. U Europi ovakvi transferi smanjuju nejednakost za 20 posto.
Dakle, takva je situacija s nejednakošću u vezi primanja. No, što je s onom još važnijom - nejednakosti ukupnog bogatstva? Clara Martínez-Toledano s fakulteta Imperial College Business i Thomas Blanchet s Pariške škole ekonomije su nedavno izradili prve "račune distribucijskog bogatstva", s namjerom usporedbe Europe i SAD-a tijekom posljednjih pet desetljeća. Otkrili su da je evolucija ukupnog bogatstva kućanstva (u odnosu na dohodak) bila slična u Europi i SAD-u; postojano se povećavala od trostrukog nacionalnog dohotka 1970. do peterostrukog u SAD-u i šesterostrukog u Europi 2018. godine. Omjer je bio nešto viši u Europi zbog većeg pada cijena kuća u SAD-u tijekom globalne financijske krize. Međutim, pri analizi udjela bogatsva kod jedan posto najbogatijih, primijećeno je da je, dok je Europa doživjela umjereni rast, onaj u SAD-u bio znatno veći. Drugim riječima, jaz između bogatih i siromašnih je u Americi postao mnogo izraženiji.
---
---
Što se tiče Hrvatske, nejednakosti plaća su porasle u odnosu na predratno vrijeme. U odnosu na 1988. godinu, u kojoj je Ginijev koeficijent iznosio 23,07 bodova, nejednakost je u Hrvatskoj do 2018. porasla za 7,3 poena, na 32 posto. Udio dohotka središnjih 50 posto distribucije u 2018. je u Hrvatskoj iznosio 56,4 posto ukupnog dohotka te je otprilike bio jednak udjelu iz 1988. Međutim, u 2018. je donjih 40 posto izgubilo 18 posto svojeg udjela u dohotku, donjih 20 posto je ostalo bez 29 posto, a donjih pet posto čak bez 46 posto udjela u dohotku koji su imali 1988. Istovremeno, gornjih 20 posto je povećalo svoj udio za 10 posto, gornjih pet posto za 19 posto, a gornjih jedan posto za 29 posto.
Bitno je naglasiti i kako je u Hrvatskoj došlo do pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima sa 70-ak na 54 posto. Također, od 2000. do 2016. godine u Hrvatskoj je došlo do smanjenja sindikalne gustoće s nešto iznad 40 na ispod 25 posto, što je otprilike na razini Austrije i Velike Britanije, iznad prosjeka ostalih posttranzicijskih zemalja (Češka, Mađarska i Litva su ispod 10 posto), ali i bitno ispod 67 posto u Danskoj, 65 u Finskoj, 67 u Švedskoj te 54 u Belgiji.
---
Niksa Stipanicev/Cropix
---
U vezi s nejednakosti bogatstva, u Hrvatskoj je u 2017. Gini indeks neto imovine iznosio 60,6 postotnih bodova, što je ispod prosjeka zemalja eurozone, koji iznosi 70 bodova. Najveća disproporcija je u Nizozemskoj (78,2 boda), a najmanja u Slovačkoj (54 postotna boda). Od postsocijalističkih zemalja, jednakiji od Hrvatske su u Sloveniji (59,4), Litvi (58,9), Poljskoj (56,7), a nejednakiji u Mađarskoj (65,0), Latviji (67,9) te Estoniji (70,9). Što se tiče koncentracije neto imovine kod pet posto najbogatijih, i ovdje Hrvatska stoji relativno slično. Naime, hrvatska elita raspolaže sa 35,1 posto ukupnih nacionalnih sredstava, odnosno nešto ispod prosjeka eurozone (38,1). Od 21 zemlje je njih sedam imalo koncentraciju manju od Hrvatske (Belgija, Finska, Slovenija, Italija, Poljska, Slovačka i Grčka). U SAD-u je taj broj 86 posto.
S druge strane, nejednakost financijske imovine je znatno viša te iznosi 88 bodova, pri čemu je nejednakost štednih računa čak 96 bodova. Ovakav rezultat ukazuje na vrlo nejednaku raspodjelu financijske imovine općenito, a posebno štednje koja je u RH koncentrirana u rukama malog broja pojedinaca. Slični rezultati poznati su i od ranije pa je tako HNB-u istaknuo da je "20 posto najvećih deponenata na kraju prvog tromjesečja 2014. godine posjedovalo je čak 94 posto svih depozita“.
Zagovaratelji slobodnog tržišta vole reći da su "svi odgovorni za svoje odluke" i da "u kapitalizmu svi imaju (jednake) prilike za uspjeh". Međutim, globalna studija Sveučilišta Columbia otkriva da se ekonomska nejednakost na društvenoj razini ne može objasniti lošim odlukama koje donose siromašni niti dobrim odlukama među bogatima, kao ni time da obrasci donošenja odluka među pojedincima s niskim primanjima mogu biti čimbenik koji sprječava poboljšanje uzlazne ekonomske mobilnosti.
Istraživanje, koje se temelji na anketama s blizu 5.000 sudionika, mjeri sposobnost donošenja odluka kroz 10 pojedinačnih pristranosti, uključujući privremeno diskontiranje ili nedavanje prednosti trenutnim sredstvima u odnosu na veće buduće dobitke; precjenjivanje ili mišljenje da ste bolji nego što jeste u donošenju odluka; pretjerano postavljanje ili mišljenje da ste bolji od prosječne osobe u donošenju odluka; i ekstremnost ili odabir "srednje opcije" jednostavno zato što se čini sigurnijom od najviše ili najniže. Zaključak? “Pojedinci s niskim primanjima nisu isključivo skloni kognitivnim predrasudama povezanim s lošim financijskim odlukama. Umjesto toga, vjerojatnije je da je oskudica veći pokretač ovih odluka,” kaže vođa projekta Kai Ruggeri, dodajući kako istraživanje ne odbacuje ideju da se individualno ponašanje može reflektirati na uzlaznu ekonomsku mobilnost, već da pristrano donošenje odluka ne može samo za sebe objasniti značajan udio ekonomske nejednakosti na razini stanovništva.
Ukratko, nestanak srednje klase nije stvar toga da ne postoje ljudi koji donose dobre i loše odluke. Nestanak srednje klase je stvar dizajna sistema koji dijeli ljude na bogate i siromašne. Jer, u igri u kojoj svi traže profit, oni što ga ne nađu završe - s gubitkom.
Zagreb, 250813. \nCentar grada. \nKisa neumorno pada na podrucju grada Zagreba. \nObilne padaline uz 16 stupnjeva ohladile su grad i lagano pocele pripremati Zagrepcane za kraj ljeta. ","
Zagreb, 030123. \nPlacanje u eurima na trznici Dolac. ","","","
Zagreb, 250813.
Centar grada.
Kisa neumorno pada na podrucju grada Zagreba.
Obilne padaline uz 16 stupnjeva ohladile su grad i lagano pocele pripremati Zagrepcane za kraj ljeta.
Hrvatska je na ljestvici nejednakosti dohotka među zemljama EU-a do sada običajno zauzimala samu sredinu. Međutim, kada se ubroje prihodi koje građani ostvaruju od kapitala, Hrvatska se promeće u lidera nejednakosti, sugerira ovoljetna analiza Instituta za javne financije. Tako oko 10.000 Hrvata najvišeg platnog nivoa prima više od 50 posto ukupnog dohotka od kapitala. Za oko 1.000 građana s najvišim dohotkom upravo je dohodak od kapitala glavni izvor primanja, puno važniji od onog koji zarađuje radom. Stoga, može se zaključiti da je Lijepa naša u potpunosti prihvatila sve ljepote kapitalizma, uslijed kojeg - napokon - ne postoji nerad kao u bivšoj državi; osim ako nisi pripadnik klase bogatih.
Danas, tridesetak godina poslije, 70,8 posto ili 2,75 milijuna Hrvata živi u kućanstvima koja s teškoćama spajaju kraj s krajem, dok ih 1,8 milijuna ili 46,5 posto nema ni 2.750 kuna za plaćanje neočekivanog izdatka za popravak izvanrednoga kvara u stanu, kupnju perilice rublja ili štednjaka. Stoga, postavlja se pitanje: Ima li klasa koja se danas naziva "srednjom" jednaku kvalitetu života kao ona jednako kategorizirana unazad 30-40 godina? A odgovor je – teško. Današnja kućanstva prosječne platežne moći muku muče sa servisiranjem najma i režija, o vlastitoj nekretnini mogu samo sanjati, odluke o roditeljstvu su im vođene ekonomskim kriterijima (i strahovima), a računa za (privatne) medicinske usluge se boje kao vrag tamjana.
Imajući na umu da je tehnološki napredak formirao današnju stvarnost u kojoj je radniku iz 1950. trebalo 40 sati da proizvede ono što današnji napravi za 11, nameće se zaključak: Ako produktivnost uopće nešto znači, radnik bi trebao moći zaraditi isti životni standard kao onaj od prije 75 godine za četiri puta manje utrošenog rada i vremena. Ipak, nešto je omelo ovu logičnu dinamiku, a to nešto se zove "liberalizacija tržišta".
---
Damjan Tadic/Cropix
---
Od početka ove prakse, unatrag 50 godina, u SAD-u je prosječan dohodak domaćinstva narastao 16 posto, dok su se troškovi stanovanja uvećali 190 posto, a školarina za fakultet 264 posto. Trećina Amerikanaca ne raspolaže sa 400 dolara za pokriti neočekivane troškove. Sve ovo je dovelo do toga da se građani SAD-a se sve rjeđe u anketama izjašnjavaju kao dio srednje klase te se umjesto toga svrstaju u onu "radničku". A ono što sve više obilježava tu klasu je - siromaštvo.
Nažalost, stopa siromaštva u SAD-u je dramatično porasla u 2022. godini, dok se stopa siromaštva djece više nego udvostručila, prema rujanskim podacima američkog Ureda za popis stanovništva objavljenima. Naime, stopa dodatnog siromaštva (SPM) - koja uzima u obzir različite troškove stanovanja na temelju toga gdje ljudi žive i u kakvoj nekretnini, socijalne dodatke i različite troškove koje moraju podmiriti, kao što su briga o djeci, medicinski računi i porezi - popela se sa 7,8 na 12,4 posto (što je prvo povećanje od 2010.). SPM stopa siromaštva djece je pak skočila s 5,2 na 12,4 posto, što je povećanje od nevjerojatnih 139 posto u odnosu na prethodnu godinu. To je daleko najveći međugodišnji skok otkako se stopa počela mjeriti 1967. i otprilike četrnaest puta viša od prethodne najviše.
Kako Ured ističe, glavni razlog brutalnog skoka stope SPM-a je dokinuće pandemijskih novčanih poticaja stanovništvu, prvenstveno proširenja porezne olakšice za djecu (CTC) u siječnju 2022. godine. Riječ je o jednoj od najpopularnijih i najučinkovitijih mjera Bidenove administracije, koja je poreznim obveznicima djece mlađe od 17 godina omogućavala mjesečnu naknadu 3.000 dolara po djetetu, a za djecu mlađu od šest godina čak 3.600 dolara. Istekom je ova beneficija vraćena na njene početne postavke; isplate 2.000 dolara samo onima koji godišnje zarade preko 200.000 dolara (ili 400.000 u paru). Osim navedenog, simptomatično je i da je realni medijan dohotka kućanstva u 2022. pao 2,3 posto.
---
---
Prošle godine je u SAD-u zabilježen i najveći porast broja beskućnika ikad. Radi se o skoku od 11 posto, zbog čega diljem "zemlje slobodnih" sada na ulici spava oko 600.000 onih koji snivaju američki san. Dosad je godišnji prosjek povećanja ove populacije stajao na stabilnih šest posto. Veliki gradovi izbjegli su plimni val beskućništva tijekom pandemije jer je vlada tada nudila vanredne olakšice pri najmu, moratorije na deložacije i novčane poticaje. Međutim, sada se Amerikanci suočavaju sa zastrašujućim cijenama nekretnina, kao i rastućim cijenama nužnosti poput hrane i prijevoza.
Poznato je da Kalifornija okuplja najveći broj američkih beskućnika, gotovo trećinu. Tako je okrug San Diego prošle godine vidio rast ljudi bez krova nad glavom od 22 posto, dok se u Oaklandu broj takvih povećao za 131 posto od 2015. godine. Ipak, ove godine situacija eskalira u New Yorku. Velika Jabuka se, prema Koaliciji za beskućnike, suočava s razinom beskućništva kakva nije viđena od Velike depresije 1930-ih. Radi se o više od 110.000 ljudi koji noće u gradskom sustavu skloništa; što ne uključuje tisuće koji spavaju na ulicama. Kronični problem pogoršava priljev tražitelja azila, za čiju skrb gradonačelnik Eric Adams kaže da ponestaje novca, prostora i osoblja. “Ne vidim kraj ovome. Ovo pitanje će uništiti New York City. Dobivamo 10.000 migranata mjesečno...”, žali se Adams.
---
---
Kako je nekoć najpoželjnija zemlja za život uspjela od sebe stvoriti ovakvu distopijsku rugobu? Odgovor se možda krije u istraživanju korporacije RAND iz 2020. godine. Tamo je objašnjeno da su od 1947. do 1974. realni dohoci u SAD-u rasli paralelno sa stopom BDP-a po glavi stanovnika, na svim razinama dohotka. To je bilo doba u kojem je Amerika izgradila najveću i najuspješniju srednju klasu na svijetu i period u kojem se nejednakost između dohodovnih skupina postojano smanjivala. Međutim, krajem 70-ih, ovo izvanredno vrijeme općeg prosperiteta je završilo. Tada su, naime, pripadnici čikaške škole, predvođeni Nobelovcem Miltonom Friedmanom, izlobirali implementaciju neoliberalnih politika, koje su preferirale niže poreze, ukidanje socijalnih davanja, gašenje sindikata, sveopću privatizaciju i više tržišne "slobode".
Kakve efekte je, gotovo pola stoljeća nakon, polučila ova doktrina? Po spomenutoj studiji, zaposlenici sada dobivaju djelić onoga što bi dobili u alternativnoj stvarnosti; onoj bez neoliberalnih ideja. Na primjer, na razini medijalnog pojedinačnog dohotka od 36.000 dolara, mjereći inflaciju konzervativnim Indeksom cijena izdataka za osobnu potrošnju, radnicima godišnje nedostaje 21.000 dolara. No, kada bi se koristio češći Indeks potrošačkih cijena (CPI), taj gubitak bi iznosio 28.000 dolara. Dakle, govorimo o 10,10 do 13,50 dolara po satu. Zanimljivo je i da su zapadne zemlje koje su gotovo u potpunosti iskorijenile sindikate i kolektivne ugovore, poput onih anglosaksonskih, danas vodeće u dohodovnoj nejednakosti.
Ipak, autori naglašavaju da ovaj izračun, u stvari, podcjenjuje utjecaj rastuće nejednakosti na radnike s niskim i srednjim primanjima, jer je veći dio brojčanog rasta plaće “potaknut povećanjem broja sati, a ne povećanjem plaća”. Prilagodivši studiju ovim uvidima, istraživači su došli do još sumornijih rezultata. "Za razliku od obrazaca rasta u 50-ima i 60-ima, većina radnika s punim radnim vremenom nije sudjelovala u gospodarskom rastu u posljednjih četrdeset godina", zaključuju iz RAND-a. Naime, u ovoj varijanti se cifra neostvarenog dohodka popela na 42.000 dolara godišnje, dok prilagođena za CPI, studija sugerira da polovica svih radnika u SAD-u sada zarađuje manje od polovice nego što im je trend do 75. nagoviještao.
---
Svjetska banka
---
Prema Orenu Cassu, izvršnom direktoru konzervativnog think tanka American Compass, prosječnom muškom radniku je 1985. bilo potrebno 30 tjedana prihoda kako bi platio stan, zdravstvenu skrb, prijevoz i obrazovanje za svoju obitelj. Do 2018. taj se “Indeks troškova uspješnosti” povećao na 53 tjedna (više nego što ih postoji u stvarnoj godini). Ali, postaje i gore. Tako je 2018. kombinirani prihod kućanstva s dvoje zaposlenih bio jedva veći od onoga što bi prihod kućanstva s jednim članom zaradio da je nejednakost ostala konstantna. To znači da prosječni američki supružnici sada rade dvostruko više sati kako bi zadržali jednak udio kolača kao ranije.
A koliko je paradigma Reaganove administracije o "prelivanju prema dole" suluda, pokazuje i to što čak 95 posto američkih radnika danas zarađuje manje nego što bi bez uvođenja ovakvih koncepata. Tek među jedan posto onih s najvišim primanjima se može primijetiti da prihodi rastu brže od same stope gospodarstva, i to na stopi od 171 posto. Ali čak i taj podatak podcjenjuje disparitet, pošto je prosječni rast dohotka u toj skupini više od četiri puta premašio stopu rasta BDP-a. Kao rezultat toga, udio tih jedan posto u ukupnom oporezivom dohotku više se nego udvostručio, s devet posto u 1975., na 22 posto u 2018., dok je donjih 90 posto doživilo pad sa 67 na 50 posto.
---
---
I u Europi slična - mada nešto manje dramatična - priča. Naime, države bivšeg istočnog bloka su u tranzicijskom periodu pretvorbe i privatizacije, deregularizacijom tržišta, povećale prihodovnu nejednakost među svojim građanima koja, prema Svjetskoj banci, nastavlja rasti. U razdoblju 1980.-2017. je tek šačica europskih zemalja uspjela postići UN-ov cilj o osiguravanju bržeg rasta plaća među onih 40 posto radnika s nižim primanjima, u odnosu na ostale. U tom periodu je gornjih jedan posto ugrabilo isti udio rasta kao i donjih 50 posto.
Ipak, europske zemlje bile su puno uspješnije u obuzdavanju rastućih nejednakosti od SAD-a. To je uglavnom zbog toga što su omogućile više stope rasta za najniže prihode. Tim slijedom je prosječni dohodak Europljana iz najnižeg platnog razreda bio 40 posto veći 2017. nego 1980., dok je u SAD-u taj rast bio mizernih tri posto. Zanimljivo, istovremeno je intenzitet preraspodjele nakon oporezivanja izraženiji na američkom tlu. Naime, tamo je gornjih 10 posto prihoda prije oporezivanja u 2017. bilo 20 puta više od donjih 50 posto, da bi nakon poreza ovaj omjer pao na 12; što je smanjenje nejednakosti za 40 posto. U Europi ovakvi transferi smanjuju nejednakost za 20 posto.
Dakle, takva je situacija s nejednakošću u vezi primanja. No, što je s onom još važnijom - nejednakosti ukupnog bogatstva? Clara Martínez-Toledano s fakulteta Imperial College Business i Thomas Blanchet s Pariške škole ekonomije su nedavno izradili prve "račune distribucijskog bogatstva", s namjerom usporedbe Europe i SAD-a tijekom posljednjih pet desetljeća. Otkrili su da je evolucija ukupnog bogatstva kućanstva (u odnosu na dohodak) bila slična u Europi i SAD-u; postojano se povećavala od trostrukog nacionalnog dohotka 1970. do peterostrukog u SAD-u i šesterostrukog u Europi 2018. godine. Omjer je bio nešto viši u Europi zbog većeg pada cijena kuća u SAD-u tijekom globalne financijske krize. Međutim, pri analizi udjela bogatsva kod jedan posto najbogatijih, primijećeno je da je, dok je Europa doživjela umjereni rast, onaj u SAD-u bio znatno veći. Drugim riječima, jaz između bogatih i siromašnih je u Americi postao mnogo izraženiji.
---
---
Što se tiče Hrvatske, nejednakosti plaća su porasle u odnosu na predratno vrijeme. U odnosu na 1988. godinu, u kojoj je Ginijev koeficijent iznosio 23,07 bodova, nejednakost je u Hrvatskoj do 2018. porasla za 7,3 poena, na 32 posto. Udio dohotka središnjih 50 posto distribucije u 2018. je u Hrvatskoj iznosio 56,4 posto ukupnog dohotka te je otprilike bio jednak udjelu iz 1988. Međutim, u 2018. je donjih 40 posto izgubilo 18 posto svojeg udjela u dohotku, donjih 20 posto je ostalo bez 29 posto, a donjih pet posto čak bez 46 posto udjela u dohotku koji su imali 1988. Istovremeno, gornjih 20 posto je povećalo svoj udio za 10 posto, gornjih pet posto za 19 posto, a gornjih jedan posto za 29 posto.
Bitno je naglasiti i kako je u Hrvatskoj došlo do pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima sa 70-ak na 54 posto. Također, od 2000. do 2016. godine u Hrvatskoj je došlo do smanjenja sindikalne gustoće s nešto iznad 40 na ispod 25 posto, što je otprilike na razini Austrije i Velike Britanije, iznad prosjeka ostalih posttranzicijskih zemalja (Češka, Mađarska i Litva su ispod 10 posto), ali i bitno ispod 67 posto u Danskoj, 65 u Finskoj, 67 u Švedskoj te 54 u Belgiji.
---
Niksa Stipanicev/Cropix
---
U vezi s nejednakosti bogatstva, u Hrvatskoj je u 2017. Gini indeks neto imovine iznosio 60,6 postotnih bodova, što je ispod prosjeka zemalja eurozone, koji iznosi 70 bodova. Najveća disproporcija je u Nizozemskoj (78,2 boda), a najmanja u Slovačkoj (54 postotna boda). Od postsocijalističkih zemalja, jednakiji od Hrvatske su u Sloveniji (59,4), Litvi (58,9), Poljskoj (56,7), a nejednakiji u Mađarskoj (65,0), Latviji (67,9) te Estoniji (70,9). Što se tiče koncentracije neto imovine kod pet posto najbogatijih, i ovdje Hrvatska stoji relativno slično. Naime, hrvatska elita raspolaže sa 35,1 posto ukupnih nacionalnih sredstava, odnosno nešto ispod prosjeka eurozone (38,1). Od 21 zemlje je njih sedam imalo koncentraciju manju od Hrvatske (Belgija, Finska, Slovenija, Italija, Poljska, Slovačka i Grčka). U SAD-u je taj broj 86 posto.
S druge strane, nejednakost financijske imovine je znatno viša te iznosi 88 bodova, pri čemu je nejednakost štednih računa čak 96 bodova. Ovakav rezultat ukazuje na vrlo nejednaku raspodjelu financijske imovine općenito, a posebno štednje koja je u RH koncentrirana u rukama malog broja pojedinaca. Slični rezultati poznati su i od ranije pa je tako HNB-u istaknuo da je "20 posto najvećih deponenata na kraju prvog tromjesečja 2014. godine posjedovalo je čak 94 posto svih depozita“.
Zagovaratelji slobodnog tržišta vole reći da su "svi odgovorni za svoje odluke" i da "u kapitalizmu svi imaju (jednake) prilike za uspjeh". Međutim, globalna studija Sveučilišta Columbia otkriva da se ekonomska nejednakost na društvenoj razini ne može objasniti lošim odlukama koje donose siromašni niti dobrim odlukama među bogatima, kao ni time da obrasci donošenja odluka među pojedincima s niskim primanjima mogu biti čimbenik koji sprječava poboljšanje uzlazne ekonomske mobilnosti.
Istraživanje, koje se temelji na anketama s blizu 5.000 sudionika, mjeri sposobnost donošenja odluka kroz 10 pojedinačnih pristranosti, uključujući privremeno diskontiranje ili nedavanje prednosti trenutnim sredstvima u odnosu na veće buduće dobitke; precjenjivanje ili mišljenje da ste bolji nego što jeste u donošenju odluka; pretjerano postavljanje ili mišljenje da ste bolji od prosječne osobe u donošenju odluka; i ekstremnost ili odabir "srednje opcije" jednostavno zato što se čini sigurnijom od najviše ili najniže. Zaključak? “Pojedinci s niskim primanjima nisu isključivo skloni kognitivnim predrasudama povezanim s lošim financijskim odlukama. Umjesto toga, vjerojatnije je da je oskudica veći pokretač ovih odluka,” kaže vođa projekta Kai Ruggeri, dodajući kako istraživanje ne odbacuje ideju da se individualno ponašanje može reflektirati na uzlaznu ekonomsku mobilnost, već da pristrano donošenje odluka ne može samo za sebe objasniti značajan udio ekonomske nejednakosti na razini stanovništva.
Ukratko, nestanak srednje klase nije stvar toga da ne postoje ljudi koji donose dobre i loše odluke. Nestanak srednje klase je stvar dizajna sistema koji dijeli ljude na bogate i siromašne. Jer, u igri u kojoj svi traže profit, oni što ga ne nađu završe - s gubitkom.
Zagreb, 250813.
Centar grada.
Kisa neumorno pada na podrucju grada Zagreba.
Obilne padaline uz 16 stupnjeva ohladile su grad i lagano pocele pripremati Zagrepcane za kraj ljeta.
Hrvatska je na ljestvici nejednakosti dohotka među zemljama EU-a do sada običajno zauzimala samu sredinu. Međutim, kada se ubroje prihodi koje građani ostvaruju od kapitala, Hrvatska se promeće u lidera nejednakosti, sugerira ovoljetna analiza Instituta za javne financije. Tako oko 10.000 Hrvata najvišeg platnog nivoa prima više od 50 posto ukupnog dohotka od kapitala. Za oko 1.000 građana s najvišim dohotkom upravo je dohodak od kapitala glavni izvor primanja, puno važniji od onog koji zarađuje radom. Stoga, može se zaključiti da je Lijepa naša u potpunosti prihvatila sve ljepote kapitalizma, uslijed kojeg - napokon - ne postoji nerad kao u bivšoj državi; osim ako nisi pripadnik klase bogatih.
Danas, tridesetak godina poslije, 70,8 posto ili 2,75 milijuna Hrvata ž...
