StoryEditor
Svijettehnologija napreduje, a društvo?

Živimo li danas bolje nego ikad prije i je li to uopće poanta? Pa, ovisi koga pitate, narod ili bogatu elitu. Evo nekih podataka koji otkrivaju stvarno stanje stvari

16. kolovoza 2022. - 23:19

Sigurno ste nekad, makar iz ustiju splitskog gradonačelnika koji, u svojstvu agenta liberalne tržišne ekonomije za koju se zalaže, imali priliku čuti kako je svijet danas bolje mjesto za život nego ikad prije u povijesti; bar što se tiče ljudskog roda (što opet, jasno, postavlja čitavu ovu teoriju na klimavo postolje ekološke relativnosti). Siromaštvo je prepolovljeno, BDP uzorno raste, pismenost također, očekivana životna dob je znatno prolongirana, ratovi su sve rjeđi i lokaliziraniji, a blagodat demokracije je preplavio svijet. Zvuči sjajno, zar ne?

Ipak, je li punokrvna slika svjetskog socioekonomskog stanja zbilja blistava kao što, na prvu, zvuči te bismo li trebali uistinu biti oduševljeni prostim saznanjem da – ne nazadujemo?

Nesporno je da čovjek danas uživa općenito bolje životne uvjete, prošireniju i dostupniju paletu ljudskih prava, mogućnost sofisticirane medicinske skrbi i tehnološke benefite kao plodove svoje inventivnosti. Navedeno je naročito istinito ako ste građanin razvijenih zapadnih zemalja. Naši predci su samo mogli sanjati o transportu na drugi kraj planete u roku od par sati, kvalitetnom životu preko osam desetljeća ili s(t)imuliranju čula u virtualnoj stvarnosti. Automobil, avion, cjepivo, ultrazvuk, kompjuter, igraće konzole, 3D printer, internet, kamera, zvučnici, hladnjak, respirator, cement, žarulja ili umjetna oplodnja su sve produkti tehnološke revolucije. Sve što vam život čini boljim, lakšim i interesantnijim izdanak je kreativnosti ljudskog uma ili, točnije, inženjera i znanstvenika.

Uostalom, izračunato je da bi današnji prosječni čovjek, s kompenzacijom za rad od dva sata dnevno, imao jednak standard kao onaj koji je u 1960-tima odrađivo puni radni tjedan. To pokazuje da je povećanje kvalitete života sukladno smanjenju ljudske radne aktivnosti, ali i otkriva relativnost ljudskih želja, koje marketing, u kojeg se ulaže više novca nego istraživanje i razvoj, umjetno kreira i prodaje pod "potrebe".

Svakako, je li kapitalizam dao svoj obol u iskorištavanju potencijala tehnološkog napretka? Apsolutno jest. Kapitalizam je doprinio obuhvatnijoj distribuciji dobara, smanjenju ekstremnog siromaštva i eksploziji tehnoloških izuma. No, raspolaže li kapitalizam planom za sretniju budućnost? Ima li ovaj konstrukt jasan, efektivan i, možda najvažnije, obvezujući cilj za sve njegove sporazumne sudionike? Servisira li on potrebe svakog čovjeka te sadrži li uopće takve inherentne aspiracije? Ukratko, može li sistem koji je baziran na natjecanju i privatnim interesima efikasno ispuniti potencijal jedinice ljudskog roda?

image
Tobias Schwarz/Afp

Hrvatska je, u jeku globalnih previranja, kada je "kapitalizam nadvladao socijalizam", što je samo logičan ishod sraza predatorskog i preživačkog entiteta, otvorila svoje tržište svijetu i, u najvećoj pljački koje je ova zemlja vidjela, rascijepila društvo na narod i elitu. Tridesetak godina nakon, 70,8 posto ili 2,75 milijuna Hrvata što žive u kućanstvima koja s teškoćama spajaju kraj s krajem, si može, gotovo svakodnevno, priuštiti jednu čašicu jogurta, i to onu koju će izabrati među svim onim vrstama zbog kojih je, između ostalog širokopaletnog mliječnog asortimana, stvorena ova država.

Nešto manje, točnije 1,8 milijuna ili 46,5 posto stanovnika Lijepe naše, živi u kućanstvima koja nemaju 2750 kuna za plaćanje neočekivanog izdatka za popravak izvanrednoga kvara u stanu, kupnju perilice rublja ili štednjaka, nego se moraju zadužiti kod prijatelja, banke ili nekog ilegalnog kamatara. A kao jedan takav neočekivani izdatak - jer se ne očekuje da bi ga se obični građanin drznuo poželjeti - se manifestira i tjedan dana ljetovanja u vlastitoj državi. Takav tip ekstravagancije si je prošle godine moglo omogućiti svega polovica Hrvata.

Ipak, prije nego su Hrvati postali Hrvati, tamo pred 40-50 godina, su svi Hrvati mogli povesti svoje obitelji na godišnji odmor u državne smještajne kapacitete diljem posljednje bivše države. Istina, te sobe nisu bile lijepo uređene kao ove danas, ali su bile uređene za sve. Sada, tuzemni apartmani i vile odišu luksuzom, ali samo za manjinski sloj društva. Upravo u ovoj klasnoj stratifikaciji se, jasno, ogledava duh tržišnog kapitalizma; neki ljudi vrijede više, neki ljudi vrijede manje. Iz istog razloga će se, kako je ovih dana ustvrdio Novinar, za nadbiskupa ili ženu premijera pronaći bolnički krevet, a podstanaru iz prizemlja sućidarske zgrade će se poručiti da "mokri u posudu kraj kreveta i jede slane štapiće".

Čitav ovaj cinizam "najboljeg sustava kojeg imamo" aktivno sudjeluje u stvaranju usplahirenog ljetnog štimunga kada u medijima, kao udarna vijest, iskoči obavijest građanstvu da upravo ima čast sudjelovati u najnovijem obaranju turističkih rekorda, sezonskog festivala hedonizma za koji, kako smo već zaključili, ulaznicu ima tek svaki drugi Hrvat, pošto su većinu kontigenta pokupovali oni čija je država nešto više na ljestvici međunarodne nejednakosti. Pritom se, naravno, očekuje da narod, precizno prepolovljen na povlaštene i izvlaštene, unisono zaklikće, razdragan veselom statistikom, mada će jednima te večeri biti serviran obor, a drugima švedski stol sa smetlišta. Sad, je li u pitanju opći napredak ili nazadak, društvo će uskoro, kad trendovi još malo dodatno prošire jaz bogatih i siromašnih, procijeniti.

image

Vruja dok je bila državno ljetovalište

Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija‘
image

Vruja kad je rezervirana za bogatu elitu

Joško Ponoš/Cropix

A trendovi su takvi da je deset najbogatijih ljudi na svijetu udvostručilo svoje globalno bogatstvo od početka globalne pandemije, dok je istovremeno 163 milijuna ljudi otjerano ispod granice siromaštva. Po istraživanju dobrotvorne organizacije Oxfam, samo šest ljudi posjeduje više nego pola planete, a njih deset ima šest puta više bogatstva od donjih 40 posto (3,1 milijardu ljudi). Ovih deset milijardera bi trebalo 414 godina da potroše svoje zajedničko bogatstvo po stopi od milijun dolara svaki dan, dok se istovremeno predviđa da će do 2030. godine 3,3 milijarde ljudi živjeti s manje od 5,50 dolara dnevno.

Od 1995. godine svjetsko stanovništvo povećava svoje bogatstvo za oko 3,2 posto godišnje, od čega najbogatijih jedan posto uzima trećinu, a donja polovica samo dva posto. 0,000001 posto najbogatijih povećavali su svoju imovinu za više od devet posto godišnje tijekom tog vremena. U SAD-u je povratak nejednakosti u odnosu na najbogatije bio posebno dramatičan, s jedan posto onih koji posjeduju oko 35 posto kapitala u 2020., tako se približavajući razini "pozlaćenog doba" s kraja 19. stoljeća, u usporedbi s manje od 25 posto u 1970. godini.

Danny Sriskandarajah, izvršni direktor Oxfama je rekao: "Eksplozija bogatstva milijardera u vrijeme kada se siromaštvo povećava otkriva temeljne nedostatke u našim ekonomijama. Čak i tijekom globalne krize, naši nepošteni ekonomski sustavi uspijevaju najbogatijima isporučiti nevjerojatne rezultate, ali ne uspijevaju zaštititi najsiromašnije. Tragedija je koja se može izbjeći da svaki dan ljudi umiru jer im nedostaju potrepštine poput hrane i zdravstvene skrbi."

image

Broj milijardera koji posjeduju jednako kao i 50 posto populacije

oxfam photo

I dok se kapitalizam promovira kao meritokracija, sistem u kojem se "dobije po zasluzi", nije li samo prirodno zapitati se koliko je normalno što jedan, bez omalovažavanja njegove struke, moderni gladijator Neymar zarađuje 100.000 funti dnevno; iznos koji tri četvrtine čovječanstva može samo sanjati namaknuti u cijelom životu? Vrijedi li itko tisuću puta više od nekoga drugoga? Za usporedbu, to je iznos koji godišnje prihoduje medicinska sestra u Kaliforniji. Netko nesvjestan navodnog velebnog socijalnog obola ovakvih i sličnih pripadnika elite, koji zbog toga imaju pravo na ovakve nezamislive cifre, bi se mogao priupitati: Jesu li ljudi zbog kojih postoji rastuća nejednakost, siromaštvo i klasno društvo zaista velikani ako je sve to uvijet za njihov doprinos?

Osim toga, poznato je da je društvena nejednakost ishodišni uzrok gotovo svake vrste nasilja, jer se siromašni lako poistovjećuju sa osjećajem neadekvatnosti, potkapacitiranosti, sramote, nesigurnosti i ranjivosti; stanjima koja su socijalno uvjetovana tj. komparativne prirode. Istraživanje na makaki majmunima iz 2002. godine je pokazalo da su oni koji su postavljeni niže u društvenoj hijerarhiji imali slabije lučenje dopamina u odnosu na dominantne jedinke te bi se njihova hormonalna razina usklađivala sa regrupacijom čopora. Tijekom ovog eksperimenta je subjektima na konzumaciju bio ponuđen kokain te se pokazalo da su većinski potrošači droge bili upravo podčinjeni majmuni. Ovo je naročito zanimljivo jer je poznato kako niska razina dopamina u primata, uključujući ljude, direktno povezana sa depresijom.

Entuzijasti slobodnog tržišta običavaju zagovarati taj sistem služeći se kvazifilantropskim diskursom koji slavi napredak ljudskog roda te, iz dizajnerskog namještaja koji, fantastičnim argumentom koji se ne može pobiti - jer još uvijek ne postoji stroj za putovanje između dimenzija, "ne bi postojao da nema kapitalizma", propovijeda o skorom iskorijenju siromaštva. Ono što je pritom točno jest činjenica o prepolavljanju ekstremnog siromaštva u posljednjih pedesetak godina, silom industrijskog booma i agresivne eksploatacije okoliša. U drugu ruku, ono što je sporno jest pravilna i razumljiva prezentacija tih podataka.

image
Frank Rumpenhorst

Za početak, potrebno je znati razlikovati ekstremno od relativnog siromaštva. Relativno siromaštvo je stanje u kojem kućanstvo prihoduje pedeset (ili šezdeset) posto manje prosječnog kućanstva te zemlje, dok je ekstremno siromaštvo dohodak manji od 1,90 dolara dnevno. Otprilike 30 posto svjetskog stanovništva danas živi u relativnom siromaštvu, a taj broj se stalno povećava. Ljudi koji se utapaju u relativnom siromaštvu mogu, svojoj obitelji i sebi, priuštiti samo ono osnovno za život. Ono je oblik socijalne ekskluzije te, u razvijenijim zemljama, znači nemogućnosti plaćanja konkurentne edukacije, odjeće primjerene intervjuu za posao, interneta ili bijele tehnike. U manje razvijenim zemljama ono podrazumijeva planiranje prehranjivanja dan za danom.

U Kini se desila eksplozija siromaštva prelaskom na "socijalističku tržišnu ekonomiju" i trenutno zahvaća petinu nacije (četvrtina milijarde ljudi). Stanje u EU je čak nešto gore od toga. Tu se 2020. u siromaštvu nalazilo 21,9 posto populacije, dok je Hrvatska na nešto više od 20 posto. S druge strane, BDP-ovi, uvriježene metrike ekonomskog uspojeha, već desetljećima neumoljivo rastu, ali se pritom stopa siromaštva i realne plaće ne pomiču s mrtve točke. Štoviše, realne plaće, one koje se "olakšaju" inflacijom, u SAD-u su bile jednake 1973. i 2019. godine. Što se tiče Hrvatske, prema Europskoj konfederaciji sindikata, između 2009. i 2019. su se, na primjer, realne plaće smanjile za 11 posto.

Indikator po kojem je pak općeprihvaćeno mjeriti svjetsko siromaštvo je onaj ekstremnog siromaštva. Peter Edward sa sveučilišta u Newcastle-u se pozabavio ovom tematikom te osmislio tzv. etičku granicu siromaštva. Da bi dobila navedeni iznos, koji je trenutno spomenutih 1,90 dolara, Svjetska banka uzima prosjek standarda nekolicine najsiromašnijih zemalja svijeta, a rezultat primjenjuje na čitavi svijet. Tako bi za Latinsku Ameriku, da se on računa regionalno, taj iznos bio oko 6 dolara. Profesor Edward je izračunao da, kako bi se globalno dostigao očekivani životni vijek preko sedamdeset godina, bi ta univerzalna brojka trebala iznositi 7,40 dolara. Što je posebno zabrinjavajuće jest da, ukoliko bi se usudili primjenjivati upravo tu etičku granicu siromaštva, 60 posto svijeta bi bilo ekstremno siromašno.

image
reddit photo

U diskusiji o uspješnosti distribucije bogatstva, iako je ova polemika, imajući u vidu uvredljivu razinu nejednakosti, u najmanju ruku bizarna, su također prisutni argumenti veće dostupnosti stvari i povećane mobilnosti među klasnim razredima. Danas su stvari, s aspekta ponude, svakako dostupnije, a primarni razlog tome jest pametni inženjering. Osim toga, proizvodna tehnologija je napredovala i, uvjetno rečeno, pojeftinila pa se isto desilo i s tehnologijom na policama trgovina. Doduše, iako je nekakav bazični set potrepština i tehnike manje-više pristupačan svima (barem u razvijenim zemljama), sve iznad toga je, u principu, rezervirano za onih par postotaka najbogatijih.

Kao svojevrsnu ocjenu dostupnosti sustava možemo evaluirati i stanje s medicinskim kapacitetima u vrijeme korona krize. Bi li ljudi umirali po bolničkim hodnicima da su vlade - a nisu zbog kompetitivne prirode spomenutog sistema - više ulagale u zdravstvo nego u naoružanje? A tko zna kakvim sve izumima bi se danas radovali da su npr. sredstva iz političkih kampanja ili gradnji velebnih crkava išla u znanost i informacijske tehnologije?

image
Damjan Tadic/Cropix

Na temu socijalne mobilnosti, činjenice ipak nisu tako ružičaste kao što neki sugeriraju. Vjerojatno su danas više šanse da netko iz siromašne obitelji postane bogat nego što je to bilo pred dvije stotine godina, ali je simptomatično što statistika ima reći o tome. OECD tvrdi da barijere socijalne mobilnosti štete ekonomskom napretku i potkopavaju političku stabilnost gurajući ljude prema nezainteresiranosti i apatičnosti. Danas manje od pola mladih Amerikanaca zarađuje jednako ili više od svojih očeva. U Ujedinjenom Kraljevstvu samo 18 posto djece roditelja niskog prihoda uspije doći u visokoplatni razred dok 46 posto bogate djece imaju velike plaće kad odrastu. Omjer po pitanju visokog obrazovanja je u još većem nesrazmjeru. Samo 18 posto djece niže obrazovanih roditelja završi fakultet naspram 70 posto potomaka onih s takvom diplomom.

Iako su, po nekim mjerilima, Francuska i Njemačka društva veće jednakosti od Velike Britanije, na otoku je nešto lakše zakoračiti u viši platni razred. Ako živite u Birminghamu, to će bez problema odraditi vaš šukunšukununuk. Demonstrirana pojava, u kojoj siromaštvo dolazi s pripadajućim okovima, ima i svoj naziv – strukturalno nasilje. Ono je inače zaustavljiva šteta nastala zbog strukture ljudskih institucija. Osim navedenog, kako se još manifestira? Stopa smrtnosti od srčanih bolesti je 40 posto viša među siromašnom populacijom. Preko 10 posto mladih Amerikanaca između 18 i 25 godina se bori s depresijom koja je produkt odrastanja u zadanim uvjetima. Potrošnja lijekova povezanih s mentalnim bolestima se svake godine povećava.

Pojačani stres, koje je datost današnjice, donosi 50 posto veću šansu za neku srčanu bolest. Nasilje je najčešće povezano sa (lošom) ekonomskom situacijom. 86 posto samoubojstava indijskih farmera je povezano s njihovim dugovanjima. Za kraj, kako i priliči, pojedinci kojima je platežno dostupno najbolje zdravstvo, u pravilu žive petnaestak godina duže od onih koji si to ne mogu priuštiti.

image

Socijalno dizalo; za koliko generacija će siromašna obitelj dostići prosječnu plaću

OECD photo

Jeli sve pak tako crno? Trenutno stanje je svakako zastrašujuće, ali zapravo i jednostavno. Ako znamo da se oko 40 posto hrane baca zbog loše ili neprimjerene distribucije tada postaje razvidno da takav problem nije tu zbog tehničke nemogućnosti nego volje vladajućih i kolektivne svijesti čovječanstva. Preko osamsto milijuna je gladno, što je svaki deveti čovjek, dok je jedan od osam pretio. Dvije milijarde ljudi su umjereno do ozbiljno oskudni hranom, a od 2014. godine taj broj raste. Jedno dijete umre svakih pet sekundi od sprječivih razloga kao što su nedostatak vode ili hrane, loši sanitarni uvjeti te osnovna zdravstvena skrb.

A za one koji vole isticati strahote komunizma, evo jedan simpatičan podatak: sto milijuna ljudi umre od siromaštva unutar samo šest godina, isto kao tokom čitavog dvadesetog stoljeća od crvene pošasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. listopad 2022 17:26