StoryEditor
Svijetefekti strukturalnog nasilja

Izborili smo se protiv spolne, rasne, seksualne i vjerske nejednakosti, ali se propitkivanje one koja je vodeći uzrok smrtnosti smatra nemoralnim. Gdje smo točno pogriješili?

1. svibnja 2022. - 23:36

"Prvo kriza, zatim katastrofa", novoobjavljeni je izvještaj Oxfama, globalne organizacije koja se bori protiv nejednakosti i siromaštva, a koji pokazuje da bi 860 milijuna ljudi moglo živjeti u ekstremnom siromaštvu – s manje od 1,90 dolara dnevno – do kraja ove godine, dok bi broj pothranjenih mogao doseći 827 milijuna. To je povećanje od oko četvrt milijarde ekstremno siromašnih – što je jednako populaciji Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Španjolske zajedno – a uvjetovano je COVID-om, rastućom globalnom nejednakošću te šokom zbog rasta cijena hrane izazvanog ratom u Ukrajini i sveopćom inflacijom.

"Bez neposredne radikalne akcije, mogli bismo svjedočiti najdubljem ikad kolapsu čovječanstva u ekstremno siromaštvo i neviđenu patnju", rekla je izvršna direktorica Oxfam Internationala Gabriela Bucher. "Ovu zastrašujuću perspektivu čini još mučnijom činjenica da su trilijuni dolara zarobljeni kod male skupine moćnih ljudi koji nemaju interesa prekinuti ovu putanju."

U sažetku se napominje da se niz vlada približava otplati duga te su prisiljeni smanjiti javnu potrošnju za isplaćivanje vjerovnika i uvoz hrane i goriva. Najsiromašnije zemlje svijeta trebaju platiti 43 milijarde dolara otplate duga 2022. godine, što bi im inače moglo pokriti troškove uvoza hrane. Globalne cijene hrane dosegnule su najvišu razinu u veljači, nadmašivši vrhunac krize iz 2011. godine, dok naftni i plinski sektor bilježi rekordnu dobit, a očekuje se da će se slični trendovi odigrati i u sektoru hrane i pića.

Inflacija naplaćuje nejednakost

Ljudi u siromaštvu teže su pogođeni ovim šokovima. Milijuni koji se bore s naglim povećanjem troškova života, moraju birati između jela, grijanja ili medicinskih računa. Rastući troškovi hrane čine 17 posto potrošačke košarice u bogatim zemljama, ali čak 40 posto u subsaharskoj Africi. Čak i unutar bogatih gospodarstava, inflacija naplaćuje nejednakost: u SAD-u najsiromašnijih 20 posto obitelji troši 27 posto svojih prihoda na hranu, dok najbogatijih 20 posto troši samo sedam posto.

Za većinu radnika diljem svijeta, realne plaće i dalje stagniraju ili čak padaju. Učinci COVID-a također su proširili postojeće nejednakosti spolova – nakon što su pretrpjele veće gubitke poslova povezanih s pandemijom, žene se i dalje hrvaju s povratkom na posao. U 2021. bilo je 13 milijuna manje zaposlenih žena u odnosu na 2019., dok se zaposlenost muškaraca već oporavila na tu razinu.

image



 

Ranko Suvar/Cropix

Unatoč tome što se troškovi povezani s COVID-om gomilaju i što je bogatstvo milijardera naraslo više od početka pandemije nego u prethodnih 14 godina zajedno, vlade – uz nekoliko iznimaka – nisu uspjele povećati poreze najbogatijima. Godišnji porez na bogatstvo milijunaša od samo dva posto i pet posto na ono milijardera mogao bi generirati 2,52 bilijuna dolara godišnje – dovoljno da se 2,3 milijarde ljudi izvuče iz siromaštva, napravi dostatno cjepiva za čitav svijet i pruži univerzalna zdravstvena i socijalna zaštita za sve koji žive u zemljama niskog i nižeg srednjeg dohotka.

"Odbacujemo svaku ideju da vlade nemaju novca ili sredstava da izvuku sve ljude iz siromaštva i gladi i osiguraju njihovo zdravlje i dobrobit. Vidimo samo odsutnost ekonomske mašte i političke volje da se to stvarno učini", rekla je Bucher. "Sada više nego ikad, s takvim razmjerom ljudske patnje i nejednakosti razgolićene i produbljene višestrukim globalnim krizama, taj nedostatak volje je neoprostiv i mi ga odbacujemo. G20, Svjetska banka i MMF moraju odmah poništiti dugove i povećati pomoć siromašnijim zemljama te zajedno djelovati kako bi zaštitili obične ljude od katastrofe koja se može izbjeći. Svijet gleda."

Imajući u vidu da danas šestero ljudi u svojim rukama ima više bogatstva nego najsiromašnija polovica populacije, što je uvredljiv rezultat nejednakosti koju, po prirodi stvari, generira slobodno tržište, upareno s tehnološkim blagodatima koje omogućuju strateški stvoreno obilje koje može namiriti čitavo čovječanstvo, ne postoji nikakva izlika da ijedno ljudsko biće egzistira u ciničnim uvjetima siromaštva ili socioekonomske nejednakosti – ne u 21. stoljeću.

Jedini razlog zašto – unatoč nezamislivoj paleti mogućnosti koje, još jučer, dopuštaju ljudskom rodu da postane nešto što bi se moglo nazivati naprednom civilizacijom – nabrojene strahote i degeneričnosti nastavljaju postojati, stane u jedan termin: strukturalno nasilje.

image
Damjan Tadic/Cropix

Riječ je o konceptu koji je razvio norveški sociolog i matematičar Johan Galtung u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, a odnosi se na sveobuhvatnu vrstu indirektne štete koja proizlazi iz ljudskih institucija, pri čemu su dostupni svi alati da se ona spriječi. Unutar prosječnog lokaliziranog svjetonazora, nasilje se doživljava kao direktni "čovjek na čovjeka" sukob, a ne kao sistemski ishod. Spomenuti primjeri, vezani za siromaštvo i socioekonomsku nejednakost, također se, premda je riječ o sistemskim ishodima, mogu promatrati kroz prizmu nasilja. Svakako, za razliku od onog "normalnog nasilja", u kojem je nekome pritisnuta cijev pištolja na čelo, ovdje je riječ o osobama koje su uznemiravane i zlostavljane čitav svoj život, bivajući izložene groznim socijalnim uvjetima i tako navođene do nesretne točke u svom životu u kojoj se strukturalno nasilje koje su trpjele počelo eksternalizirati, tako bivajući preusmjereno na neposrednu okolinu.

Uzimajući u obzir ovu čitavu društvenu dinamiku i olakotne (zapravo – otegotne) okolnosti njihova formiranja ličnosti, neznanstveno je i neživotno kriviti upravo i samo ove pojedince za nasilje koje su kanalizirali, već je potrebno valorizirati socijalne uvjete koji su oblikovali njegovu produkciju. Samo i upravo ovakvom vrstom eksternalizacije možemo primjereno proniknuti u rastuće probleme javnog zdravlja današnjeg društva.

Siromaštvo uzrokuje mentalne poremećaje

Što se tiče mentalnog zdravlja, istraživanje sveučilišta Washington u St. Louisu iz 2016. pokazalo je da siromaštvo kod djece može izmijeniti moždanu konfiguraciju tako da oslabi važne veze između njegovih dijelova, što kao nuspojavu ima razvoj depresije u odrasloj dobi. Studija iz 2015., provedena u 63 zemlje, otkrila je da je oko 46 tisuća samoubojstava bilo povezano s nezaposlenošću i to samo tijekom 2008. godine, kada je harala velika ekonomska kriza.

Nadalje, izvješće Američkog psihološkog udruženja, koje je proučavalo bazu podataka od 34 tisuće pacijenata s višestrukim psihijatrijskim hospitalizacijama, donijelo je zaključak kako nezaposlenost, siromaštvo i nemogućnost plaćanja smještaja koreliraju s rizikom mentalnog oboljenja. Na sličnom tragu je i analiza liječnika M. Harveyja Brennera koja je obuhvatila bazu podataka mentalnih institucija države New York staru 120 godina i uočila da je nestabilnosti nacionalne ekonomije najvažniji uzrok fluktuacija u broju pacijenata u takvim ustanovama.

Američko psihološko udruženje:

Niži socioekonomski status -
viši rizik od mentalne bolesti

'Jedno od najkonstantnije ponavljanih otkrića u društvenim znanostima je negativan međuodnos socioekonomskog statusa s mentalnom bolešću. Što je niži socioekonomski status pojedinca, viši je njegov ili njezin rizik od mentalne bolesti'

Ni životni vijek nije pošteđen od distorzija pod utjecajem strukturalnog nasilja. Izvješće Nacionalne akademije znanosti, inženjeringa i medicine iz 2015. iznijelo je podatak da postoji prosječna razlika od 13 do 14 godina u životnom vijeku između bogatih i siromašnih Amerikanaca. Još nešto ekstremniji primjer je London, gdje je Zdravstveni opservatorij zaključio da tamo ova razlika iznosi čak 25 godina.

image
Damjan Tadic/Cropix

U tom kontekstu postoji i sličan uzorak kod stope srčanih oboljenja, koja nije samo korelirana sa siromaštvom već i intenzivnijom prisutnošću stresa koju, u cjelini, društvena nejednakost generira. Istraživanje kalifornijskog sveučilišta Davis je otkrilo da ljudi s nižim socioekonomskim statusom imaju duplo veću šansu da razviju srčanu bolest. Prema podacima iz SAD-a, ova stanja su uzročnik više od 600 tisuća smrti tamošnjih stanovnika godišnje. Autor studije je napisao: "Nizak socioekonomski status je, sam za sebe, rizik za razvijanje srčanih oboljenja te ga kao takvog zdravstvena zajednica treba i tretirati."

Moć stresa je, u kontekstu loših ekonomskih uvjeta, zapanjujuća; lučenje kortizola, hormona stresa, stvara nakupine u arterijama, što vodi do srčanog i moždanog udara. Paralelno s tim, psihosocijalni stres, tj. psihološki stres uzrokovan društvenim okruženjem uzrokuje moždana oštećenja, probleme s hormonima i pamćenjem, depresiju, anksioznost, reproduktivne komplikacije, poremećaje sna i rasta, dijabetes, kardiovaskularne bolesti, gastrointerološke i seksualne poremećaje te imunološke nedostatke koji sami za sebe, otvaraju vrata drugim bolestima i komplikacijama.

Stres bolest servira hladnu

Efekti stresa mogu biti i dugoročni, kao kod dječjeg zlostavljanja. Višestruke studije su povezale ovaj fenomen s brojnim poremećajima u odrasloj dobi, kao što su pretilost ili ovisnost. Jedna od takvih je zaključila: "Ovo istraživanje očito pokazuje da traumatični životni događaji ostavljaju tragove koji se mogu manifestirati kao bolesti mnogo kasnije u životu. Mehanizmi iza ovih procesa uključuju stres, negativne uzorke misli ili osjećaja, loše mentalno zdravlje, pojačane upale, kao i sniženu funkciju imuniteta i metabolizma."

Netko bi mogao intuitivno protuargumentirati da nastalo fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje kod djece nije, ni na koji način, povezano sa socioekonomskim statusom te odrasle osobe pa se, stoga, klasna nejednakost za to ne može ni kriviti. Međutim, ova tvrdnja baš i ne drži vodu pošto je, u studiji Bretta Drakea i Melisse Jonson-Reid, dokazano da je preduvjet siromaštva apsolutno najbolji prognozer takvog oblika maltretiranja u djetinjstvu. Gdje i kad se točno ova socioekonomski pokrenuta uzročnost dogodi u životu, ne mijenja činjenicu da ima socioekonomski značaj.

image
Goran Mehkek/Cropix

Po pitanju same šire smrtnosti, istraživanje iz 2011. godine sa Sveučilišta Columbia je otkrilo da su faktori koji okružuju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i rasna diskriminacija bili povezani s oko 874 tisuće smrti Amerikanaca u 2000. godini, što je 31 posto preminulog stanovništva te godine. Kako su ovdje u pitanju sve sprječive okolnosti, bez sumnje povezane s prihodima, manjkom prilika i lančanom reakcijom niskog socioekonomskog statusa, govorimo, opet, o strukturalnom nasilju.

Ipak, stvari postaju još interesantnije kad se promotre širi makro uvjeti. Globalno, oko 800 tisuća ljudi godišnje počini samoubojstvo (ne uzimajući u obzir mnoge ostale neuspjele pokušaje), a tri četvrtine ovih slučajeva se dogodi u državama niskih do srednjih prihoda. Od toga trećinu čine trovanja pesticidima, što je postao zabrinjavajući uzorak u ruralnim regijama zemalja u razvoju, i to kao dio šireg trenda samoubojstava farmera. Ovi nesretni događaji na globalnom jugu imaju specifične karakteristike koje su direktno povezane s međunarodnim trgovinskim politikama i neoliberalnom globalizacijom; ekonomskim korijenima. Brojni farmeri su ostali bez sredstava za život zahvaljujući mjerama štednje, programima ekonomske prilagodbe i zaduživanjima. Tako je studija Gandhijeva instituta u Mumbaiju iz 2006. pokazala da je 86,5 farmera koji su počinili samoubojstvo bilo u dugu.

image
Pedro Ugarte/ AFP

A onda opet imamo i kompleksni problem bihevioralnog nasilja, koje ne navire samo zbog neimaštine, nego i zbog opće nejednakosti, psihološke distorzije i osjećaja srama koji se stvara zbog nižeg društvenog statusa. Detaljno četverogodišnje istraživanje koje je mjerilo odnos socioekonomskih faktora i i nasilja bandi u Los Angelesu je zaključilo: "Na razini zajednice, ubojstva povezana s bandama u Los Angelesu su najuže vezana s nižim prihodima i nezaposlenošću."

Psihijatar James Gillingan:

Crna predskazanja
jaza u prihodima

Diljem svijeta, najmoćniji predskazivač stope ubojstava je jaz prihoda i bogatstva među bogatima i siromašnima. Najmoćniji predskazivač stope nacionalnog ili kolektivnog nasilja – rata, civilnih nereda i terorizma – je jaz prihoda i bogatstva među bogatim i siromašnim zemljama

Većina ljudi, kada govori o ovim stvarima, pristupa im s pozicije "slobodne volje", kao da ljudi koji su u bandi naprosto uživaju biti u bandi, što je, očito, pogrešno. U SAD-u, gdje je vječno na tapetu tema kontrole oružja, polovica nasilnih zločina potiče od 33 tisuće postojeće ulične bande. Ovome unatoč, nitko ne govori o mogućnosti kontrole siromaštva i nejednakosti.SAD kao primjer abnormalnog društva

U knjizi "Razina duha: zašto je ravnopravnost bolja za sve" autora Wilkinsona i Pickett istraživana je i uspoređena velika količina društvenih podataka. Ustanovljeno je da društva s velikim jazom u prihodima disproporcionalno pate od niza javno-zdravstvenih problema, uključujući veću učestalost bolesti srca, pretilosti, smrtnosti novorođenčadi, ubojstava, odlaska u zatvor, tinejdžerske trudnoće, mentalnih bolesti, lošeg obrazovanja itd. U ovom svemu debelo prednjači SAD, najbogatija zemlja na svijetu.

image

Indeks zdravlja i socijalnih problema u odnosu na nejednakost

The equality trust

Imajući sve ovo u vidu, može se ustvrditi da su ljudi, u egzistencijalnom smislu, alergični na socioekonomsku stratifikaciju i društvenu nejednakost. Siromaštvo i nejednakost su ekonomski preduvjet za bolest, nasilje, poremećaje i lošije javno zdravstvo. Istraživači Kohler i Allcock su još 1976. formirali tablicu strukturalnog nasilja u kojoj su usporedili životni vijek ljudi diljem svijeta, pri čemu su im orijentir bile zemlje s najduže živućim stanovništvom. Došli su do podatka da se godišnje globalno dogodi 18 milijuna sprječivih smrti, od čega je njih 95 posto na svjetskom jugu. Osim što to demonstrira nelagodan disparitet u odnosima dviju hemisfera, također ukazuje da je nejednakost, doslovno, vodeći uzrok smrti na ovom planetu.

Ljudska kultura je daleko (neki će reći i predaleko) došla s institutom promicanja jednakosti; spolna, rasna, seksualna, vjerska i civilna jednakost su već odavno općeprihvaćene i poželjne. No i dalje postoji jedna o kojoj se nevoljko uopće diskutira, a mnogi je čak smatraju nemoralnom. Riječ je o, naravno, ekonomskoj jednakosti.

Jedan čovjek je svojevremeno imao dobru ideju; zalagao se za Ekonomsku povelju prava kroz mogućnosti punog zaposlenja, zajamčeni prihod (UBI), programe protiv siromaštva i stanovanje za svakoga građanina. Kako je, s tom poveljom, njegovo zagovaranje jednakosti prešlo iz društvene u ekonomsku sferu, mnogi su bijeli Amerikanci počeli osjećati zabrinutost i nesigurnost zbog njegovih planova da promijeni "zemlju slobodnih". Zvao se Martin Luther King i upucali smo ga u glavu.

Takve uvijek upucamo u glavu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. kolovoz 2022 03:18