Hvar ljeti toliko vrvi ljudima, domaćima i fureštima, da je pojedince, individualce, teško i zamijetiti u svom tom šušuru, gužvi i strci dan-noć.
No jedan čovjek odskače, plijeni svojom marljivošću, odgovornošću, silnom predanošću poslu, ali i posebnim duhom.
Potpisani ga novinar pamti još iz berićetne sezone 2019., jedne od onih kad su "šoldi padali s neba" jer je interes turista za odmorom na sunčanom Hvaru bio toliki da si, što se ovdje zna reći, i "škatulu o‘ postoli moga iznajmit za sto euri".
U toj turističkoj košnici, kad baš svatko želi iskoristiti priliku za dobrom zaradom, moj današnji sugovornik stigao bi u agenciju u kojoj sam radio i na mobitelu napisao što mu je sve tog dana trebalo.
Kolege i ja se tome nismo puno čudili, jer sve je više mladih koji ne komuniciraju, koji samo pišu, tipkaju, šalju poruke i simbole, a jezične barijere preskaču Google prevoditeljem, no Leon Šarić nije bio taj.
Šefica nam je rekla da se radi o gluhom mladiću koji radi u hotelu "Park" u Hvaru. Godine su prošle, a posao nas je opet povezao.
Prestižni hotel "Park" jedan je od dobitnika nagrade "Adrian" u režiji "Slobodne Dalmacije" i Hrvatske turističke zajednice, a Leon njegov vrijedni, predani zaposlenik, kojeg sada imam čast i zadovoljstvo intervjuirati.
Uživanje u ljepotama škoja
No prije toga, evo jedne sličice koja me se dojmila iz godišnjeg doba kad Hvar spava, kad mu se, što pjesma kaže, čuje disanje, jer domaći odmaraju, a turista nema.
Tada otočani svoje postojanje potvrđuju upravo kavom u renomiranom "Parku", ćakulom i bezbrižnim druženjem u te mirnije dane godine.
Uglavnom, dok tako ispijamo snene, zimske kave, obično slušajući batude starijih Hvarana, njihove anegdote, Leon brine da vatra koja nas grije stalno gori i da maci koja se tu vrzma, uvijek bude ugodno.
Dobri duh hotela "Park" dio je te idile grada Hvara, kad istinski uživamo u ljepotama škoja ne trčeći bjesomučno za poslom od jutra do večeri.
Razgovor s Leonom kanio sam napraviti tako da na računalu ispisujem pitanja, a on na njih odgovara na drugom laptopu, no to bi bilo manje efikasno nego onako kako se razgovor zaista i dogodio. Upomoć nam je priskočila prevoditeljica iz Udruge gluhih na Hvaru – Suzana Denić.
Postavio bih pitanje, a strpljiva, staložena Suzana, prevela bi ga Leonu na znakovnom jeziku, a potom bi i njegove riječi prevela meni…
Bilo mi je to dragocjeno iskustvo, tim više što je životna štorija mladog gospodina Leona Šarića jako zanimljiva.
– Živim u Hvaru, a rodio sam se u Zagrebu. Gluha sam osoba, pa je bilo bitno da budem u Zagrebu, u tamošnjoj osnovnoj školi, dok sam kasnije pohađao centar "Slava Raškaj" u Splitu. Tu sam završio i srednju školu 2013. godine.
Onda sam došao tu, na Hvar. Ja sam jedini gluh na otoku. Pokušavao sam naći posao, ali sam nailazio na zidove, pogotovo zimi, kad posla, inače, i nema baš na pretek. Kasnije, u ljeto 2014., mama je ta koja je sa mnom tražila posao, i koja mi je na koncu uspjela pronaći posao u hotelu "Park" u Hvaru. A, što da vam kažem... Bio sam jako sretan. Iskreno, prvo sam bio malo zbunjen time kako će kolege komunicirati sa mnom…
Što ste radili te 2014. godine kad ste se tek zaposlili?
– Bio sam zadužen za šank, prao sam čaše, sipao pića. Dobio sam ugovor pomoćnog radnika za turističku sezonu 2014. Godinu kasnije, 2015., poželio sam se vratiti na mjesto šankera, a počeo sam raditi u skladištu. Bilo je puno posla, i opet su to bili pomoćni poslovi na tri mjeseca, sezona, znate kako to već na Hvaru ide. I 2016. godine sam isto odradio sezonu, a tada je već bilo prilično posla jer sam radio kao šanker, konobar, a sve bih na kraju i očistio.
U međuvremenu ste stalno zaposleni?
– Tako je. Nakon te turističke sezone, moj poslodavac Boris Vukasović, uvidio je da sam dobar, kvalitetan radnik, da sam sposoban obaviti sve što se od mene traži.
Javio je mojoj majci da me želi za stalno angažirati u skladištu. Tako sam od 2017. šef skladišta. Prvi put je bilo malo zbunjujuće, nisam očekivao biti baš šef, ha, ha..., ali polako sam upijao znanje i stjecao profesionalno iskustvo.
U početku mi je sve djelovalo malo zbunjujuće, ali godinu kasnije, već sam svladao sve aspekte posla. Kako vrijeme ide, sve mi je lakše, navikao sam se na sve što ovaj posao traži od nas radnika i sad znam točno što, kako i kada treba odraditi.
Kako izgleda vaš tipičan radni dan?
– Baš bude puno posla. Ujutro dođem rano i radim do podne. Nakon toga se malo odmorim i vratim oko pet poslijepodne i ostanem sve do navečer. Treba sve iskontrolirati i svaki dan do najmanjeg detalja. To je jednostavno tako.
Što najviše volite u svom poslu?
– To što sam na Hvaru, ali posebno volim posao u hotelu "Park". Imam već puno iskustva, znam što treba, a i mi kolege pomažemo jedni drugima. Ako treba nešto iskomunicirati, kolege s posla mi u tome pomažu i to mi je super. Moj šef Toni Petrić neizmjerno mi pomaže sve ovo vrijeme.
Osobe s invaliditetom
Na koji način komuniciraš s kolegama na poslu?
– Nekad pišemo poruke na mobitel, naučio sam ih i neke male znakove, uglavnom, dobro nam ide. Ako nekad nešto i ne razumijem, oni mi ponove. Komunikacija nije teška kao što vi čujući možda mislite. Nikada se nije dogodilo da se nismo uspjeli sporazumjeti. Svi moji radnici, kolege, znaju da sam gluh, nije im problem, pišu poruke i razumijemo se odlično.
Koliko je ljudi zaposleno u skladištu?
– U skladištu sa mnom radi jedna osoba zimi, a ljeti dvije. U srcu sezone, ako se pokaže potreba, dobijemo i trećeg kolegu.
Kako gosti reagiraju kada shvate da ste gluhi?
– Uglavnom mi s recepcije jave što treba odnijeti gostima. Ponekad ih i dočekujem, pokažem im da ne čujem, a oni kimnu da me razumiju. Nikada nisam imao nikakvih problema s komunikacijom.
Zima ili ljeto na Hvaru?
– Uh… Zima je malo dosadna. Više uživam u ljetu, zimi više govorimo i družimo se, ali ljeti je više posla, zanimljivije je. Zima, kažem, na otoku zna biti dosadna. Nekad malo putujem, idem u Split, tamo imam prijatelje koji su također gluhi. Družimo se.
Što biste poručili drugim gluhim osobama koje traže posao?
– Nekima sam rekao da mogu ovdje doći ako nemaju posao, ali više-manje svi rade. Pitao sam neke prijatelje žele li se ovdje angažirati, ali svi, velim, imaju posao, pa da tako kažem, ne diram se u njihovo. Ali ako netko tko je gluh nema posao, ja bih ga bez problema angažirao da dođe odraditi sezonu
Što biste poručili poslodavcima kada zapošljavaju osobe s invaliditetom?
– U nekim drugim firmama smatraju da je komunikacija s gluhima teška, no to jednostavno nije istina. Može se naviknuti kako, na koji način komunicirati da se gluhe i čujuće osobe odlično razumiju. Šteta je što neke tvrtke uopće ne uzimaju u obzir gluhe osobe jer su gluhi ljudi u principu jako sposobni, mogu i vole raditi.
Kako vas ljudi prihvaćaju izvan posla? U privatnom životu?
– Svi me normalno prihvaćaju. Treba biti otvoren prema novim iskustvima. Treba komunicirati, nema smisla skrivati se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....