Lutvin istarski san: Od bauštelca do vlasnika vrhunskog hotela

Dok je provodio djetinjstvo u malom gradu Rožaje na krajnjem sjeveroistoku Crne Gore, Ljutvija Murić – danas 53-godišnjak – kao jedno od djece iz brojne, sretne obitelji, imao je puno želja.

Kako to u djetinjoj dobi biva, maštao je o budućnosti u kojoj će imati lijepu odjeću, dobar automobil, krov nad glavom, te jednog dana i vlastitu obitelj koju će zasnovati u rodnom mjestu, crnogorskom dijelu Sandžaka.

No, nije imao pojma da će se u bivšoj Jugoslaviji dogoditi rat, koji ga je snašao baš kad se zamomčio, netom postao punoljetan. I ni u najluđim snovima nije zamišljao da će u odraslim godinama biti vlasnik vrhunskog hotela u Istri, k tomu direktor uspješne građevinske firme, kao i poslodavac desecima ljudi, uglavnom pridošlih s prostora države koja više ne postoji.

Ne, snovi dječaka Ljutvije nisu sezali tako daleko, no Bog je za njega imao drukčiji plan. Sudbina ga je najprije "bacila u prašinu" – i to doslovno – a onda mu put popločala blistavim pločama. Doduše, sve što danas posjeduje golemim je dijelom "popločao", izgradio sam. Imao je zdravlje, mladost, volju – i to je bilo dovoljno. Hajde, malo ga je i sreća pogladila, bez nje ništa...

– Što sam imao? Ništa! Leđa, eto šta – smije se Ljutvija Murić zvani Lutvo, čovjek koji je, summa sumarum, najveći dio života proveo upravo u Istri, gdje se zatekao kao da je izbačen iz helikoptera. Jedva da je znao gdje je to.

Danas je, rekosmo, vlasnik prekrasnog hotela La Grisa zakićenog četirima zvjezdicama, malog obiteljskog objekta 2015. ovjenčanog prestižnom nagradom "Adrian" za takav tip hotela. I to samo tri godine nakon što je hotel uopće otvoren!

No, što se s Ljutvijom zbivalo puno ranije? Hotel je kruna njegovog profesionalnog života, a tomu su prethodile duge i mukotrpne godine pune napornog rada, ali i neizvjesnosti.

– Ja sam, početkom devedesetih, taman se rat bio zakuhao, na svoju kućnu adresu u gradiću Rožaje u Crnoj Gori dobio poziv za odsluženje vojnog roka u Sremskoj Mitrovici. Nisam htio ići ni u JNA, niti u rat. Znao sam da će me poslati negdje gdje bi puicao na ljude koje niti poznajem, niti su mi išta skrivili. I tako sam pobjegao – iskreno će Ljutvija, koji se nakon što je eskivirao odsluženje vojnog roka vodio kao "dezerter" postao nepoželjan u Crnoj Gori.

Bosanski lonac

Sklonio se k jednom od braće u Veliku Kladušu, u BiH, gdje je proveo tri godine, dovoljno daleko od organa gonjenja armije koja više nije bila narodna. Ljutvija nije ruke uprljao krvlju. No, zakuhao se "bosanski lonac".

– Vidio sam da ljudi više ne znaju tko protiv koga ratuje, muslimani pucaju jedni na druge, stvaraju se frakcije, užas. Planirao sam otići kod trećeg brata koji živi u Njemačkoj. Platio sam nekim ljudima, točnije krijumčarima ljudi, da me prebace iz Kladuše u Karlovac; takva je bila ruta, iz Karlovca za Njemačku. Ali onda se dogodila neplanirana nevolja; nisam imo valjane papire za Njemačku, samo crnogorske papire, CG-osobnu i status vojnog dezertera. Jao i kuku! Šta ću, zaglavio sam u Hrvatskoj, potražio posao na baušteli. Završio sam srednju školu u rodnom gradiću, to sam znao raditi, na građevini. Doduše, imao sam još puno toga za naučiti, ali nisam imao puno izbora. Radi i šuti – prisjeća se Ljutvija teških, neizvjesnih dana obilježenih birokratskim preprekama.

– Zateko sam se tu u Hrvatskoj ko Kurd. Nisam imao nikakvih dokumenata, ništa... Njemačka mi propala, hrvatske vlasti me vlasti ne mogu deportirati natrag u Crnu Goru jer imam izgon, a ne daju ni nazad u BiH kod brata. I tako ja, koji administrativno ne postojim, dumam što ću, gdje ću, a onda jednom u nekom autobusu slučajno upoznam čovjeka iz Istre, iz Poreča. Iskreno, nisam imao pojma gdje je to. On me pozvao u Poreč, pružio mi je ruku u nevolji. Uza se sam imao samo dvije vrećice, bez papira, ni poštene cipele nisam imao... Ne zezam se, došao sam radit na neku bauštelu kod Poreča u papučama, pa sam morao otvoriti bolovanje nakon dva dana jer me vapno opeklo, pojelo mi noge. Dobro, mlad sam bio, brzo sam se oporavio, pa natrag na gradilište – vedro će Ljutvija.

Unatoč nezavidnoj situaciji, naglašava, nije baš gladovao, niti bio na cesti. Brat iz Njemačke mu je financijski uskočio, pa je mogao sebi unajmiti mali apartman za stanovanje. Imao je dovoljno za egzistenciju dok mu ne legne prva plaća, dok se ne osovi na noge...

– Isprva sam radio na crno, nisam drukčije mogao bez papira, sreća pa se onda to nije toliko gledalo, bilo nas je valjda puno takvih "padobranaca života". I tako sam radio za jednu tvrtku koja je gradila u Balama, došao tu, bio mlad, možda i zgodan – smije se naš sugovornik, pa nastavlja.

Novca nije bilo napretek

– Jednom imali mi, momci s građevine, pauzu, marendu. Zezali se, vidjeli neke zgodne cure preko puta, kladili se tko će ih uspjeti pozvati na piće. E, ja sam bio taj koji im je imo hrabrosti prići, započeti razgovor. Najljepša među njima je danas moja žena, Meliha – nježno zbori Ljutvija, koji je sa svojom životnom družicom dobio 28-godišnju kćer te mlađeg sina, koji je više angažiran u građevinskom nego hotelijerskom sektoru.

No, kad bi neki zlobnik rekao da se Ljutvija zvani Lutvo "dobro udao", prevario bi se.

– Moja žena je rođena u Istri, živi u Balama cijeli život, a ja sam našu obiteljsku kuću podigao sam 1997. godine, na mjestu jedne ruševne štale koju sam povoljno otkupio od općine. Nisam se uselio u ženinu nekretninu – otklanja Murić.

I tako je mladi Ljutvija u poraću zasnovao svoju obitelj, radio naporno ali uspješno, a posla je bilo sve više. Godine 2002. osniva vlastitu građevinsku firmu, a imao je tek jednog radnika. Sam je radio po cijele dane, supruga je pak bila zaposlena u šivaonici trikotaže Arena Pula, plaća joj nije bila bogznakolika, novaca nikad nije bilo napretek.

– Koji novac, skromno smo živjeli. Imao sam leđa, i gotovo – slikovito naglašava simpatični Lutvo.

No, krenulo je, građevinski je sektor postao prosperitetan, on je bio kvalitetan radnik i mladi privatnik, supruga 2006. daje otkaz i počinje raditi u administraciji obiteljskog obrta, te brine za djecu.

– Nekoć sam stvarno puno radio. Ovu malenu sam jedva viđao, tek navečer kad bih se umoran vratio kući – nježno pogladi mezimicu Jasminu, koja mu uzvrati osmijeh pun razumijevanja.

Uistinu, dok sjedimo u restoranu njihova prekrasnog, nagrađenog hotela, teško je zamisliti čovjeka koji jednom nije imao baš ništa. I koji je prolio toliko znoja kako bi obitelji pružio pristojan život.

No, sam naporan rad nije dovoljan za ovako velik uspjeh. Ljutvija je imao prirođen dar za posao, "nos" za poduzetništvo.

– Vidio sam puno skršenih starih kuća, nekretnina koje su izgledale bezvrijedno. Ljudima i općini nudio sam otkup po poštenoj cijeni. Kroz pet do deset godina, uspio sam otkupiti šesnaest katastarskih čestica u Balama, povezati ih u jedan neobičan hotel. Inače je službena razvojna strategija Bala bila "Grad-hotel", s kućicama kao sobama, smještajnim jedinicama, a ulicama kao hodnicima. Malo po malo smo rasli, uvijek poštujući lokalnu kulturu i autohtona obilježja.

Poštuje istarski identitet 

Nisam pokušavao nametnuti identitet moje postojbine, to ne bi bilo u redu. Ovo je Istra, ovo su Bale, i tako će uvijek biti; tu sam našao dom, ova me zemlja prihvatila kao svoga i na tome ću uvijek bit zahvalan. Zato sam objekt i nazvao "La Grisa", tako se zvala oduvijek ulica u kojoj se nalazi. Pomalo se i osjećam kao Istranin – osmjehuje se Ljutvija.

Nakon sklapanja braka s Melihom kao hrvatskom državljankom, Lutvija je dobio domovnicu, k tomu ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, gdje mu i danas živi brat, jedan od braće, četvorica su, živi u Crnoj Gori, a ima i dvije sestre.

Od primitka nagrade "Adrian" pod kapom HTZ-a i našeg dnevmog lista do danas, Ljutvija je povećao kvadraturu svog luksuznog hotela, neodoljivo šarmantnog, te uhodao restoran La Grisa (otvorenog tipa), izniklog iz stare gostionice Alla Pace iliti "U miru".

Murić je strogo poštivao naputke konzervatora, te uspio skoro nemoguće: napraviti čak i malenu wellness-oazu na prvom katu, kao i kongresnu salu u sklopu hotela kojega je podizao doslovce "u znoju lica svog".

Umjetnički touch u interijeru dao je lokalni dizajner Naster Hamza, uz superviziranje arhitekta Maura Zulianija.

A što je s Njemačkom, nedosanjanim snom, zemljom u kojoj se trebao priključiti jednom od braće?

–  Da vam budem najiskreniji, u Njemačkoj još nisam bio, najdalje gdje sam otišao bila je Austrija! Nemam vremena otputovat tamo, a nije me puno ni briga. Ne žalim ni sekunde što sam dospio baš ovdje, tako je bilo suđeno. I stvarno je dobro ispalo – veselo zaključuje Ljutvija Lutvo Murić, skromni Sandžaklija koji je u Istri napravio čudo.