Kako bi izgledalo hodati po Mjesečevoj površini? Ili po površini Marsa? Ili uživo ući u svemirsku postaju “Mir”, koja je u orbiti oko Zemlje provela 15 godina? Bilo bi baš zanimljivo kad bi bilo moguće. Ali nije. Pogrešan odgovor.
Pa ovo je stvarno ludo. Tlo je kao na Mjesecu, i svi obzori u bilo kojem smjeru, tipične sive stijene, udoline, mjesečeva vozila, eno i plavog diska Zemlje u daljini, u polusjeni je. Ma ovo je već previše, pogledaj tamo, modul upravo slijeće na površinu... Ove ili slične rečenice i sami ćete zicer izgovarati ako vas put nanese u Cité de l’espace u Toulouseu.
S tim da je impresivna multimedijska hala nazvana “Povratak na Mjesec”, u kojoj ćete zorno iskusiti kako izgleda biti na površini Zemljina satelita, tek jedno od čuda što vas čekaju u tom zvjezdanom gradu izgrađenom 1997. godine. Od tada je glavni europski centar posvećen svemiru i astronomiji koji je do sada pohodilo više od pet milijuna posjetitelja.
Leteća kuća
Hodajući kroz golemi kompleks zgrada i otvorenih prostora posloženih na površini od četiri hektara, dobit ćete uvide i odgovore na brojna pitanja koja svi postavljaju o tajnama svemira, našemu mjestu u njemu i dosezima u istraživanju, kroz cijeli niz impresivnih izložaka. Kako stvarnih, tako i vrhunski osmišljenih multimedijskih.
Već na ulazu u Cité de l’espace, dizat ćete začuđeno pogled uvis, sve do 53 metra, kako biste dosegnuli vrh rakete Ariane 5, izložene u punoj veličini. Uživo je golema, toliko da vam se čini nemogućom misijom podignuti tu metalnu grdosiju metar uvis, a kamoli u Zemljinu orbitu. A podignu je! To iskreno čuđenje, praćeno zadivljenošću što sve čovjek može postići kada um i maštu kreativno usmjeri, osjećaj je koji vas stalno ispunjava dok gledate oko sebe. Osobito stvarne eksponate ili njihove besprijekorne replike u stvarnoj veličini.
Recimo, Mjesečev modul s čijih je stuba Neil Armstrong sišao kako bi napravio “mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo”. On je puno, puno veći nego što čovjek može zamisliti dok ga gleda na televiziji. Samo noge na kojima stoji dvostruko su više od visine čovjeka, a sve zajedno je cijela jedna metalna kuća. Koju je trebalo dovesti do Mjeseca, spustiti je tako veliku precizno na njegovu površinu, a onda još i cijeli njezin “prvi kat” ponovno lansirati do matičnoga broda. Gledate, klimate glavom, i padne vam na pamet samo jedna misao – svaka čast!
S druge strane, kapsula svemirske letjelice Sojuz, u kojoj se standardno lansiraju astronauti, nije baš osobito velika. Nekako odmah zamislite sebe u tom skučenom prostoru, izvan kojeg je bezdan svemirskog vakuuma i studeni, odijeljen od vas tek tankom metalnom ljuskom, pa shvatite hrabrost ljudi koji mirno i s osmijehom sjedaju u njega.
Muka ježova
Još više poštovanja prema astronautima oba spola rađa zavirivanje u prostore ruske svemirske postaje “Mir”. Njezina potpuna replika, sa svom opremom i uređajima, izložena je u parku i može se u nju ući. Iako se izvana čini velikom, tek kad uđete, shvatite koliko je klaustrofobično bilo živjeti i raditi mjesec dana, što su bile uobičajene smjene, u tom segmentiranom metalnom tuljku promjera četiri metra.
Uglavnom su tu bila po tri astronauta, ali ponekad i njih šest. A trebali su jesti, raditi, spavati, održavati higijenu, ići na WC... Pa nije to valjda ovo? Čini se da jest. Kabinica s prozirnim vratima u koju se čovjek jedva ugura, pa sjedne, pa su tu neke cijevi koje treba spojiti na neke dijelove tijela, jer gravitacije nema... Pa tako svaki dan. Muka ježova, rekao bi Strikan iz “Velog mista”. Kapa dolje, momci i cure u
ima.
Kroz “Mir” ih je prošlo šezdeset i dvoje iz deset zemalja. Svoje su drage na Zemlji ispod sebe mogli povremeno čuti i vidjeti iz još manje staklene kabine, slične plakaru, na ekranu računala. Ako bi se nekako uspjeli ugurati u nju i zatvoriti staklena vrata. Za mrvu intime. Nama je, srećom, raspoloživ puno veći prostor. A dok smo u vanjskom dijelu izložbe, nije naodmet posjetiti Mars.
Jer graditelji svemirskih čuda u Toulouseu potrudili su se vjerno replicirati i njegovu površinu u posebnom kompleksu okruženom gledalištem. Pa osim što otisak svoje stope možete ostaviti na crvenoj prašini, možete gledati i kretanje replika rovera lansiranih na njegovu površinu. Ili ih izbliza detaljnije proučiti. I opet se diviti tehnološkim dosezima ljudske vrste. Daleko većim od onih političkih. Baš daleko.
Čudesni izlošci
Kad se nauživate crvenih vizura Zemljina susjeda, vrijedi se zaputiti na putovanje bližim i daljim stazama Sunčeva sustava, posjetiti sve njegove planete, zaviriti u neizmjerne dubine Mliječne staze i dalekih galaksija, ležeći u udobnim foteljama velikog Planetariuma. Ili manjeg Stellariuma koji priča filmsku priču na temu postati i biti astronaut. U oba slučaja, jer cijela kugla oko vas je filmsko živo zvjezdano nebo, vi ste dio te priče. Usiše vas, sudionik ste, lebdite u njoj.
Vani je izložen i europski svemirski teleskop XMM-Newton lansiran 1999. godine, te izgrađena golema maketa Sunčeva sustava s pravim omjerima planeta i njihovih putanja, po kojoj se može hodati. Baš svega ima. I baš svaki izložak priča zanimljivu priču.
Unutrašnji dio Cité de l’espace oduševljava, pak, iznimnom imaginacijom i kreativnošću u prikazivanju različitih svemirskih tema. Spoj je stvarnih izložaka, multimedijskih prikaza, 3D animacija i domišljato napravljenih eksponata za demonstraciju sila i pojava. Poput isprobavanja gravitacije na Mjesecu, ležeći na klizaču ugrađenom na kosoj podlozi i odbijajući se nogama od uporišta. Izračun kosine je točno takav da vam dočara napor pri skakutanju koje smo gledali na TV-u. I sad, tko ne bi probao biti Armstrong? Valjda se zato i čeka red!
Puno je i multimedijskih prikaza s mogućnošću isprobavanja i kontrole pojedinih procesa, pa ćete tako, gledajući satelit u orbiti oko Zemlje na velikom ekranu, povlačenjem joysticka izravno djelovati na njega. Rotirati ga i pomicati po želji, kao iz stvarnog svemirskog centra.
Zemlja na dlanu
Ili ćete ispustiti novčić u neobični metalni lijevak i gledati kako djeluje sila gravitacije, ubrzavajući mu kružnu vrtnju dok ga povlači prema donjem užem dijelu. Puno je takvih zanimljivih izložaka koji traže vaše sudjelovanje. Neki drugi su, pak, stvarni.
Poput najvećeg meteorita što je ikad pao na tlo Francuske. Težak je 625 kilograma i nazvan Caille, prema mjestu u kojem je nađen 1828. godine. Ili pak moćnog raketnog motora Vulcain 1, razvijenog za prve verzije rakete Ariane 5. Veliko zanimanje vladalo je za komandni pult lunarnog modula što se spuštao na Mjesec, koji je prepun poluga, instrumenata i botuna. Redom analognih, ni traga od čuda digitale. A sve je radilo besprijekorno. Davno je bila 1969.
Zanimljivo je vidjeti i repliku dijela unutrašnjosti europskog laboratorijskog modula Columbus, koji je dio Međunarodne svemirske postaje (ISS). Osim 3D simulacije člana posade, koji vam govori što se u tom svemirskom laboratoriju radi i istražuje, tu možete sjesti i za pravi teleskop s kojeg se iz svemira gleda Zemlja. Pogled je impresivan. Sve izgleda potpuno stvarno budući da gledate stvarne snimljene prikaze. Prvo se divite Zemlji iz svemira, a onda kristalno jasno ugledate kapsulu Sojuza kako se približava postaji i priprema za pristajanje. Kao na dlanu, jer sve je uvećano.
Puno se još toga zanimljivog i neobičnog može vidjeti, obići i isprobati u prostorima Cité de l’espace, pa je teško sve ugurati u jedan tekst. Uostalom, on je samo izlog, koliko god velik bio. U svemirski grad u Toulouseu treba osobno doći kad se pronađe povoljan let, povesti djecu ako su dovoljno velika, i provesti u njemu jedan zabavan, poučan i vrlo poseban dan. Svi će ga dugo pamtiti.
