Saudijska Arabija ima najskuplje oružje na svijetu, a ne može poraziti bosonoge hutiste. Kako to?

Poljska u kompjutoraškim simulacijama s njima ne bi izišla na kraj, Nijemci možda, a u stvarnosti im bosonogi hutisti, jemenski Ansar Allah, na bojišnici "pravi malu djecu", uništava glavni naftovod i kad im se prohtije gađa zračnu luku u Rijadu. Saudijska Arabija raspolaže jednim od najskupljih vojnih arsenala svijeta. Njihovi piloti upravljaju američkim F-15, britansko-europskim Eurofighter Typhoonima i Tornadima. Kopnene snage kroz pustinju praše na američkim tenkovima Abrams i borbenim vozilima Bradley, Nacionalna garda ima vlastite oklopne postrojbe i borbene helikoptere Apache, a nebo nad kraljevstvom štite sustavi Patriot i THAAD. Saudijska mornarica opremljena je francuskim fregatama, španjolskim korvetama i američkom tehnologijom.

Prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), Saudijska Arabija potrošila je 2025. godine 83,2 milijarde dolara na vojsku, više od bilo koje druge bliskoistočne države. Posljednje četiri godine treći je najveći svjetski uvoznik velikih konvencionalnih sustava naoružanja, a čak 77 posto takvog naoružanja uvezeno je iz Sjedinjenih Država. I što su time postigli?

Osramotili se.

Iako ima više borbenih zrakoplova od Rusije, Saudijska Arabija od početka svojih operacija u Jemenu, još od ožujka 2015., ne uspijeva smiriti nestašne hutiste, vratiti na vlast međunarodno priznatu vladu u Sanu i uspostaviti trajnu sigurnost svoje južne granice. Dio odgovora nalazi se na samoj bojišnici, ali glavni uzrok leži u političkoj arhitekturi saudijske monarhije, jedne od najstarijih na svijetu.

Saudijska Arabija desetljećima je gradila vojsku dovoljno snažnu da obrani kraljevstvo, ali nikada toliko jedinstvenu i samostalnu da bi mogla ugroziti kraljevsku obitelj. Deklasificirani dokumenti CIA-e i američke diplomacije otkrivaju kako je dinastija Saud namjerno podijelila vojsku između suparničkih prinčeva da spriječi državni udar. Usput su milijarde utrošene na američko, britansko i francusko oružje bile i investicija u naklonost najmoćnijih zapadnih država, koje stoga i nemaju problema s time što su u Saudijskoj Arabiji političke stranke zabranjene, izbora nema, a ljudske slobode završavaju izrezane mesarskom pilom poput našeg kolege, kolumnista Washington Posta Džamala Hašogdžija.

CIA je 15. srpnja 1971. napisala tajni memorandum naslovljen "Saudi Arabia: Feisal-and Then?" Dokument se danas nalazi u deklasificiranoj zbirci Foreign Relations of the United States američkog State Departmenta.

U njemu CIA upozorava da najveća prijetnja saudijskoj monarhiji nisu civili, nego vlastiti časnici. Kralj Faisal sumnjao je u njihovu lojalnost pa je poduzeo mjere kako bi funkcionalno razdvojio vojne formacije.

Većina regularne kopnene vojske bila je raspoređena u pograničnim područjima. Rijadu, političkom središtu kraljevstva, ove postrojbe nisu smjele doći ni blizu. Ondje je glavnu zaštitnu ulogu imala Nacionalna garda, u dokumentu CIA-e nazvana i "Bijelom vojskom". Ta je vojska sastavljena od pripadnika plemena tradicionalno odanih dinastiji Saud, a štitila je ne samo strateške objekte, nego je bila sposobna presresti regularnu vojsku ako bi se njezini zapovjednici pobunili protiv kralja.

Drugim riječima, Saudijska Arabija organizirala je posebnu vojsku za zaštitu države od vlastite vojske.

CIA je pritom upozoravala da Nacionalna garda tada nije raspolagala dovoljnim brojem tenkova, teškim topništvom i kvalitetno obučenim ljudstvom da bi zaustavila odlučan vojni udar. To je ispravljeno u sljedećim desetljećima.

Tri princa, svaki ima svoju vojsku

Još je zanimljiviji povjerljivi izvještaj koji je američki veleposlanik u Rijadu John C. West 31. prosinca 1978. poslao predsjedniku Jimmyju Carteru.

West je konstatirao da ključne položaje u saudijskim oružanim snagama, od generala i stožernih časnika do vojnih pilota, zauzimaju članovi kraljevske obitelji. West je identificirao tri zasebna centra vojne i sigurnosne moći.

Prvi je bio princ Sultan bin Abdulaziz, ministar obrane i zrakoplovstva od 1962. godine. Njegovo ministarstvo kontroliralo je regularnu kopnenu vojsku, ratno zrakoplovstvo, mornaricu i najveći dio teškog konvencionalnog naoružanja. Sultan je pripadao moćnoj skupini sedmorice Sudairi, sinova osnivača države Abdulaziza.

Drugi je bio princ Abdullah bin Abdulaziz, zapovjednik Nacionalne garde, koji će mnogo godina poslije postati kralj. Abdullah je raspolagao vlastitim oružanim snagama, organizacijski odvojenima od Ministarstva obrane. Njegova politička moć počivala je i na vezama s plemenskim elitama.

Treći je bio princ Nayef bin Abdulaziz, ministar unutarnjih poslova i također pripadnik sedmorice Sudairi. Kontrolirao je policiju, granične i druge sigurnosne formacije te unutarnji represivni aparat.

Sultan, Abdullah i Nayef imali su vlastite instrumente sile, ali nijedan nije mogao samostalno mobilizirati sve oružane snage države. Njihova je međusobna ravnoteža bila važan osigurač opstanka monarhije. Saudijska Arabija tako je razvila neuobičajenu vojnu arhitekturu: umjesto jedinstvenog sigurnosnog sustava održavala je nekoliko paralelnih struktura, povezanih s različitim ograncima kraljevske obitelji.

Dvije kopnene vojske, dva zapovjedništva i dvostruki troškovi

Sustav je s vremenom postao iznimno skup. Regularna kopnena vojska razvijala je vlastite oklopne brigade, topništvo, borbene helikoptere, logistiku i vojne škole. Nacionalna garda dobivala je vlastite mehanizirane brigade, oklopna vozila, topništvo, helikoptere, zapovjedništva i logističke centre. Vojni stručnjak Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozoravao je da Saudijska Arabija financira dvije kopnene vojne formacije čije se funkcije djelomično preklapaju.

Prema procjenama CSIS-a iz 2018., regularna vojska imala je oko 75.000 pripadnika, a Nacionalna garda približno 100.000. To pokazuje razmjere podjele, a koliko je takav sustav bio skup, vidi se iz američkog vojnog paketa odobrenog za prodaju 2010. godine. Agencija za obrambeno-sigurnosnu suradnju (DSCA) predvidjela je zasebne nabave: 24 helikoptera Apache za regularnu kopnenu vojsku, deset za Kraljevsku gardu te 36 Apachea, 72 Black Hawka, 36 lakih borbenih AH-6i i 12 MD-530F za Nacionalnu gardu. Jasno, mnoge vojske nemaju jedinstvenu organizaciju helikopterskih postrojbi, ali Saudijaci to nisu napravili samo iz operativnih potreba.

Model osmišljen radi obuzdavanja vojne moći odražavao se i na razmještaj vojske. Regularne kopnene snage razvijale su velike vojne komplekse kod Hafr al-Batina, Tabuka i Khamis Mushaita, dok je Nacionalna garda izgradila vlastiti sustav vojnih i administrativnih središta u Rijadu, Džedi, Dammamu i drugim gradovima. Ta dva saudijska vojna entiteta imala su vlastite sustave obuke, zdravstvene ustanove, stambena naselja i obiteljske veze, što je dodatno jačalo njihovu institucionalnu odvojenost.

Mohammed bin Salman srušio staru ravnotežu

Nakon više od pola stoljeća takvog ustroja, kralj Salman 2015. svojeg sina Mohammeda bin Salmana imenuje ministrom obrane. Mladi princ preuzima resor koji je desetljećima bio uporište njegova strica Sultana i još iste godine pokreće vojnu intervenciju u Jemenu.

Dvije godine kasnije slijedi obračun s drugim moćnim ogrankom dinastije. Kralj Salman smjenjuje dotadašnjeg prijestolonasljednika Mohammeda bin Nayefa, ministra unutarnjih poslova i novim prijestolonasljednikom imenuje Mohammeda. Važne unutarnje obavještajne ovlasti prenesene su na Predsjedništvo državne sigurnosti, a onda se iste te 2017. dogodio još važniji potez. Prijestolonasljednik Mohammed smijenio je princa Mutaiba bin Abdullaha s položaja ministra Nacionalne garde. Mutaib je bio sin pokojnog kralja Abdullaha i nasljednik obiteljskog utjecaja nad institucijom koja je desetljećima služila kao protuteža regularnoj vojsci. Napravljeno je to pod krinkom borbe protiv korupcije u kojoj su optuženi brojni prinčevi, ministri i poslovni ljudi, ali brojni zapadni analitičari u tome vide i uklanjanje političkih suparnika.

Mohammed bin Salman tako je, umjesto održavanja ravnoteže između nekoliko moćnih prinčeva, osobno preuzeo političku kontrolu nad svim glavnim sigurnosnim institucijama. Ali pritom nije ukinuo njihov odvojeni ustroj.

Nacionalna garda i danas ima vlastito ministarstvo, zapovjedništvo i postrojbe. Od 2018. vodi je princ Abdullah bin Bandar. Ministarstvo obrane od 2022. predvodi Khalid bin Salman, mlađi brat prijestolonasljednika, dok je Ministarstvo unutarnjih poslova pod princom Abdulazizom bin Saudom bin Nayefom.

Stari sustav dijelio je vojnu moć između nekoliko prinčevskih centara. Novi sustav zadržava paralelne institucije, ali njihovo političko usmjeravanje ovisi o Mohammedu bin Salmanu.

Istodobno je prijestolonasljednik pojačao kontrolu nad obrambenom industrijom. Osnovani su Saudi Arabian Military Industries (SAMI) i General Authority for Military Industries (GAMI), institucije koje omogućuju snažniji državni nadzor nad proizvodnjom, nabavama i golemim vojnim ugovorima.

Mohammed bin Salman pokrenuo je i reforme profesionalnog vojnog zapovijedanja. Vrh Glavnog stožera, KoV i PZO počistio je 2018., a načelnik GS-a postaje Fayyad al-Ruwaili. Ipak, Neil Partrick, stručnjak za saudijsku vojnu organizaciju, upozorio je u analizi za Carnegie Endowment da najviši zapovjednici pojedinih grana tradicionalno izravno odgovaraju ministru obrane, dakle Mohammedu bin Salmanu, dok načelnik Generalštaba zapravo i nije raspolagao ovlastima usporedivima s potpuno integriranim zapovjedništvima.

Još je važnije što integracija kopnene vojske, zrakoplovstva, mornarice i protuzračne obrane nije automatski uključivala Nacionalnu gardu. Saudijska Arabija danas ima Zapovjedništvo združenih snaga, koje od kolovoza 2024. vodi general Fahd bin Hamad al-Salman. Dakle, nije točno da Saudijci nemaju zajedničko vojno zapovjedništvo. Problem je u tome što njegova uspostava ne dokazuje da su uklonjene sve podjele između različitih rodova, logističkih sustava i vojnih institucija. I baš zato hutistički jahači deva uspijevaju raditi što ih je volja u jemenskom pustinjskom gorju.

Boj ne bije svijetlo saudijsko oružje

Nije da se hutisti Ansar Allaha nisu u međuvremenu, transportima preko Kine, opremili modernim dronovima i krstarećim raketama, ali nerazmjer vojne tehnike je ogroman. Regularna saudijska kopnena vojska raspolaže američkim tenkovima M1A2 i moderniziranim M1A2S Abrams, borbenim vozilima M2 Bradley, transporterima M113, samohodnim haubicama M109 i kineskim PLZ-45, brazilskim višecijevnim raketnim sustavima ASTROS II te protuoklopnim sustavima TOW i Javelin.

Prema ranijim procjenama CSIS-a, još 2018. imali su približno 370 Abramsa, 385 Bradleyja i gotovo 1200 transportera obitelji M113. 

Nacionalna garda zasebno raspolaže mehaniziranim postrojbama s oklopnim vozilima LAV kanadskog podrijetla, vozilima Piranha, francuskim samohodnim haubicama Caesar te helikopterima iz američkih programa Apache, Black Hawk i AH-6i. Točan broj svih isporučenih i operativnih primjeraka nije javan. 

Saudijsko ratno zrakoplovstvo zaostaje možda samo za izraelskim. Ima američke F-15C/D, F-15S i F-15SA, europske Eurofighter Typhoone, Tornade IDS, avione za radarsko izviđanje E-3 AWACS te zračne tankere i logističke platforme. Američki ugovor iz 2011., vrijedan približno 29,4 milijarde dolara, obuhvatio je 84 nova F-15SA i modernizaciju postojećih F-15S. Saudijci su nabavili i 72 Typhoona.

Protuzračna obrana, zasebna grana unutar Ministarstva obrane, ima sustave Patriot, starije Hawk i Shahine/Crotale te proturaketni THAAD, čija je prva postrojba službeno proglašena operativnom lani, prije iranskih napada na susjedne zemlje.

Mornarica raspolaže francuskim fregatama Al Riyadh i Al Madinah, pet španjolskih korveta Al Jubail, a kroz američki program MMSC nabavlja četiri dodatna borbena broda. Saudijska Arabija ima i strateške raketne snage s balističkim projektilima kineskog podrijetla. Sve to pokazuje golemo bogatstvo, ali boj ne bije svijetlo oružje...

Glavne kopnene baze nalaze se kod Hafr al-Batina, Tabuka i Khamis Mushaita. Važne zrakoplovne baze su Prince Sultan kod Al-Kharja, King Abdulaziz u Dhahranu, King Fahd u Taifu te King Khalid kod Khamis Mushaita. Mornarica ima glavne operativne baze u Al-Jubailu na Perzijskom zaljevu i Džedi na Crvenome moru, a nisu se u stanju nositi s piratskim jolama Ansar Allaha.

Saudijci nisu kupovali samo tenkove i zrakoplove. Kupovali su i dugoročnu vojnu suradnju, obuku, logističku ovisnost te politički interes zapadnih sila za sigurnost kraljevstva.

To ne znači da su sve nabave bile politički motivirane ili vojno nepotrebne. Ali ugovori vrijedni desetke milijardi dolara stvarali su snažne interese za očuvanje saudijskih odnosa s njihovim dobavljačima.

Zašto nisu porazili hutiste?

Rat u Jemenu pokazao je da tehnička nadmoć nije jednaka sposobnosti ostvarivanja vojnih i političkih ciljeva.

Kada je Saudijska Arabija 2015. pokrenula intervenciju, njezino zrakoplovstvo imalo je golemu prednost. Moglo je uništavati vojne ciljeve, skladišta, zapovjedna mjesta i prometnu infrastrukturu. Ali zračna nadmoć nije mogla sama osigurati trajnu kontrolu teritorija, obnoviti funkcionalnu jemensku državu niti poraziti organizaciju prilagođenu dugotrajnom ratovanju.

Saudijci su se oslanjali na lokalne jemenske saveznike, često međusobno podijeljene, dok su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati imali različite političke interese u pojedinim dijelovima Jemena.

Hutisti su se istodobno prilagođavali, razvijali vlastitu proizvodnju i uporabu raketa i dronova te uz iransku pomoć unaprjeđivali vojne sposobnosti.

Ali naslijeđena saudijska organizacija vojske ostala je važan dio problema.

Dva odvojena kopnena sustava, različita zapovjedništva, logističke strukture i institucionalne tradicije otežavaju potpunu integraciju. Profesionalna vojska ne postaje učinkovita samo zato što je netko kupio nove tenkove ili smijenio nekoliko generala.

Za zajedničke operacije potrebni su stožeri s jasnim ovlastima, jedinstveni sustavi komunikacije, obavještajna potpora, zajednička obuka i sposobnost donošenja brzih operativnih odluka.

Neil Partrick u analizi za Carnegie upozorio je da se saudijske vojne grane ne mogu pretvoriti u učinkovit zajednički sustav bez dubokih promjena zapovjedne kulture i profesionalnog časničkog kadra.

Ipak, ne može se dokazati da je svaki saudijski vojni neuspjeh u Jemenu izravna posljedica podjele između regularne vojske i Nacionalne garde. Nema ni dovoljno javnih podataka za tvrdnju da su konkretni proboji protuzračne obrane rezultat takve organizacije.

Saudijski problemi imaju više uzroka, među kojima su zapovjedna struktura, političko odlučivanje, nedostatak učinkovitih lokalnih saveznika, ograničenja kopnenog ratovanja i sposobnost hutista da se prilagode znatno snažnijem protivniku.

Mohammed bin Salman pritom ne može svu odgovornost prebaciti na naslijeđeni sustav. On je 2015. kao ministar obrane bio politički nositelj intervencije u Jemenu, a od 2017. postupno je preuzeo nadzor nad glavnim sigurnosnim institucijama.

Saudijska Arabija 2026. više nije država u kojoj prinčevi Sultan, Abdullah i Nayef raspolažu odvojenim vojnim aparatima kao izvorima samostalne političke moći. Mohammed bin Salman uklonio je konkurentske centre, presložio sigurnosni sustav, ojačao nadzor nad vojnim ugovorima i postavio svoju generaciju zapovjednika. Ali politička centralizacija nije automatski proizvela integriranu vojsku.

Dapače, Mohammed bin Salman stvorio je novi paradoks – može provoditi odluke bez otpora starih prinčevskih centara moći, ali za uspješno vođenje rata nije dovoljno da sve zapovijedi donosi jedan čovjek. Potrebni su zapovjednici sposobni samostalno djelovati unutar vojne doktrine, koordinirati različite grane i brzo prilagođavati operacije stvarnom stanju na bojištu. Rat u Jemenu pokazao je granice sustava u kojem je politička kontrola nad vojskom desetljećima bila jedan od temeljnih organizacijskih prioriteta.

Dinastija Saud uspjela je riješiti svoj povijesni problem: spriječiti da vojni vrh postane samostalno političko središte koje bi moglo ugroziti kraljevsku obitelj, ali nije uspjela od politički sigurne stvoriti silu sposobnu voditi složen, dugotrajan rat. Čak ni protiv trećeg ešalona iranskih proxyja.