Plimni val gnjeva nad vandalizmom u Gospinu svetištu u Međugorju naglo je implodirao nakon što je otkriveno da taj napad nisu počinili ni bezvjerci ni inovjerci. No, bila bi velika zabluda dugoročno zanemariti destruktivni potencijal međusobnih neslaganja, antagonizama i frakcijskih razilaženja i među pripadnicima iste religijske zajednice. Jedan od najstarijih takvih sukoba na svijetu traje, vjerovali ili ne, već dulje od 13 stoljeća i gotovo cijelo to vrijeme je iznimno krvav. Skoro sva savezništva i neprijateljstva na Bliskom istoku određena su i danas upravo na njegovim pradavnim "pseudoduhovnim" temeljima.
Sve je počelo u suncem sprženoj pustinji 80-ak kilometara južno od Bagdada 10. listopada pretpotopne 680. godine. Toga dana odigrao se događaj koji i danas, gotovo tisućljeće i pol kasnije, izdaleka diktira smjer kojim lete bliskoistočne rakete. U Bitci kod Karbale trupe omedžadskog kalifa Jazida okružile su i masakrirale malobrojne pristaše Huseina ibn Alija, unuka proroka Muhameda, zajedno s njegovom malobrojnom obitelji i sljedbenicima. Huseinova odsječena glava poslana je u Damask kao puki trofej, no njegov je mučenički čin ostavio dubok pečat: događaj se pamti kao najveća tragedija u islamskoj povijesti. A ono što je zapravo započelo kao običan dinastički i politički sukob oko toga tko ima veće pravo voditi i predstavljati mladu islamsku zajednicu, pretvorilo se u najdublji i najdugovječniji vjerski raskol u povijesti — u fatalnu podjelu muslimanskoga svijeta na sunite i šijite.
Još nešto ranije, 632. godine, a netom nakon smrti proroka Muhameda, udareni su temelji toj islamskoj šizmi, a prostrani Arapski poluotok našao se pred prvim velikim testom. Muhamed, naime, nije za sobom ostavio sina, niti je — prema mišljenju većine tadašnjih vođa - jednoznačno imenovao svog nasljednika. Većina vjernika izabrala je Abu Bakra, Prorokova bliskog prijatelja i tasta, za svog prvog kalifa.
Ta grupa, koja je smatrala da vođa treba biti izabran konsenzusom zajednice na temelju sposobnosti, ali i kroz prosudbu odanosti Prorokovoj tradiciji (Suni), postat će kasnije poznata kao Ehl al-Sunnah, iliti suniti. Danas oni čine od 85 do 90 posto ukupne muslimanske populacije u svijetu. No, formirala se tad i manjinska skupina koja je čvrsto i prilično dogmatski vjerovala u načelo race, tj. da vlast primarno mora ostati u Prorokovoj obitelji. Njihov je favorit bio Ali ibn Ebi Talib, Muhamedov rođak i zet. Prozvali su se Shi‘at Ali - Alijeva stranka - iz čega im je kasnije i proizašao naziv šijiti.
Netom nakon što je Ali postao četvrti kalif, islamski je svijet već bio zahvaćen Prvim Fitnom (građanskim ratom). Ali je ubijen 661. godine u džamiji u Kufi od strane druge ekstremističke frakcije, a vlast je nad muslimanima onda preuzela dinastija Omedžida iz Damaska. Kad je 680. godine Alijev sin Husein odbio prisegnuti na vjernost novom kalifu, uslijedila je čuvena tragedija u Karbali. Za šijite Karbala nije samo povijesna epizoda: ona je njihov temeljni mit o mučeništvu, patnji, nezasluženoj nepravdi i otporu protiv ugnjetavanja.
Kroz stoljeća odnosi između sunita i šijita oscilirali su sve od razdoblja suživota i trgovačke suradnje pa do valova nezamislivo brutalnoga čišćenja, klanja i političkih progona. Nema mržnje do teološke mržnje. Raskol je dobio jasnije geopolitičke granice početkom 16. stoljeća usponom Safavidskog Carstva u Perziji (današnjem Iranu). Tamošnji šah Ismail I. proglasio je šijitizam državnom religijom i prilično nasilno preobratio na nju sunitsku većinu. To ga je dovelo u izravan sukob s Carigradom, tada predvodnikom sunitskoga svijeta.
Vrhunac sukoba dogodio se u Bitci kod Čaldirana 1514. godine, a nakon vojnog okršaja uslijedila su masovna čišćenja pobornika protivničkih islamskih učenja. Osmanlije su pogubili više od deset tisuća šijita u Anadoliji pod optužbom da su peta kolona Perzije, dok su Sefevidi brutalno čistili sunite s područja današnjega Irana i Iraka: od tada je šijitizam neraskidivo povezan s iranskim identitetom. Muslimanski svijet nakon bitke kod Čaldirana više nikad nije bio isti: podijelio se tad na Osmansko carstvo (suniti) i Sefevidsko carstvo (šijiti). U Carigradu je službenom vjerskom doktrinom proglašen pravovjerni kalifat, a drugima, s centrom u Isfahanu, doktrinom je postao imamatski nauk. Prava tragedija oko pitanja koje od ovih vjerskih učenja polaže više prava na imaginarnoga nebeskoga prijatelja, međutim, tek počinje.
Početkom 19. stoljeća, novonastali vehabistički pokret – koji je zapravo ultrakonzervativna struja među sunitima — poduzeo je veliki vojni pohod na Karbalu, poprište vjekovnoga raskola. Saudijske trupe upale su u grad na dan blagdana Gadir Huma, opustošile i oskrnavile Huseinovu grobnicu te masakrirale oko 5000 šijitskih stanovnika.
Ovaj događaj označio je početak plimnog vala sunitskoga ekstremizma i duboko se usjekao u šijitsku kolektivnu svijest. Obračuni s muslimanima drugog pravca u novije doba reflektirali su se sličnim hladnim masakrom u izvedbi ISIL-a u Campu Spicheru u blizini iračkoga grada Tikrita. U lipnju 2014. godine pripadnici Islamske države odvojili su sunitske ročnike od šijitskih, a zatim više od 1700 šijitskih kadeta odveli do obale rijeke Tigris te ih hladnokrvno strijeljali. Snimke toga pokolja ISIL je kasnije koristio i kao svoje propagandno oružje, dajući svima do znanja da šijite ne smatraju nikakvim vjerskim rivalima, već "nevjernicima koje treba istrijebiti".
Iako suniti i šijiti dijele sva islamska temeljna vjerovanja — vjeru u jednoga Boga (Allaha), proroka Muhameda i svetu knjigu Kuran — razilaze se tek u praktičnome konceptu priznavanja vjerskoga i političkog autoriteta. Suniti zagovaraju učenje da je vjerski autoritet sadržan u Kuranu i Suni i da zajednicom vlada kalif kao politički vođa, dok pravnici i učenjaci tumače zakon. Suniti nemaju formalnu svećeničku hijerarhiju.
Šijitski koncept je, pak, takav da vjeruju u Imamat — doktrinu po kojoj je Bog imenovao nepogrešive duhovne i političke vođe (imame) iz kruga Muhamedove obitelji. Većina šijita ("dvanaestosferaši") vjeruje da je 12. imam otišao u ilegalu još u 9. stoljeću i da će se vratiti kao Mahdi (spasitelj). Zbog toga veliku ulogu u njihovu duhovnom životu imaju visoko rangirani vjerski autoriteti - ajatolasi. Jedna od ključnih razlika između sunitizma i šijitizma ima, međutim, i kulturne temelje: dok je sunitizam kroz povijest bio religija velikih carstava i manifestacija vladajuće većine, šijitizam je razvio vlastitu subkulturu mučeništva, ilegale, tajnovitosti i otpora vladajućoj eliti.
Današnji sukobi na Bliskom istoku rijetko su kad izravno motivirani čistim teološkim raspravama o događajima iz 7. stoljeća. Umjesto toga, vjerski identitet ovih suprotstavljenih skupina spretno koriste globalne i regionalne sile kako bi preko njega mobilizirale mase i ostvarile svoju prevlast. Dva ključna događaja presudna za moderno poimanje i budućnost sunitizma i šijitizma dogodila su se jedne te iste, 1979. godine. Zbacivanjem šaha i uspostavom teokracije pod ajatolahom Homeinijem, Iran je postao globalni zaštitnik šijita i počeo izvoziti svoju Islamsku revoluciju kao uspješnu političku doktrinu. Istodobno, ekstremistička opsada Velike džamije u Meki, najsvetijega mjesta islama, unijela je paniku među saudijske vlasti, zaljuljala njihovu legitimnost i natjerala ih na financiranje konzervativnog vehabizma diljem svijeta kako bi donekle kontrirali fanatičnom iranskom utjecaju. Od tada Saudijska Arabija (kao moderna predvodnica sunitskog bloka) i Iran (kao predvodnik šijitskog bloka) vode razorni "hladni rat" preko raznih posrednika.
Ratovi u Iraku (2003.), Siriji (2011.) i Jemenu (2015.) izravno su bili nadahnuti tom geopolitičko-vjerskom podjelom. Američka invazija i rušenje Sadama Huseina (sunita koji je tamo tlačio šijitsku većinu) potpuno su poremetili dotadašnju ravnotežu snaga u muslimanskom svijetu. Otvorena je Pandorina kutija krvavog sektaškog klanja u kojem su djelovale sunitske Al-Qaidine i ISIL-ove snage, te razne šijitske milicije podržane iz Teherana.
Nešto kasniji građanski rat u Siriji započeo je kroz narodnu pobunu protiv koruptivnog i diktatorskog režima Bašara al-Asada (pripadnika alavita, ogranka šijitizma), no sukob je ubrzo prerastao u vjerski rat gdje su sunitske pobunjeničke skupine primale pomoć iz Zaljeva, dok je Asadu pristizala potpora šijitske iranske Revolucionarne garde i libanonskog Hezbollaha. U Jemenu je, pak, Hutistički pokret (oni su pripadnici zajdizma, drevne šijitske frakcije) 2015. uz iransku logističku pomoć uspio zauzeti i glavni grad Sanu, što je izazvalo veliku vojnu intervenciju protukoalicije predvođene Saudijskom Arabijom. Građanski rat u Jemenu tad je prerastao u jednu od najtežih humanitarnih katastrofa modernoga doba...
Sukob sunita i šijita u svakom slučaju nije fatalistička i mitska mržnja koja se ne može zaustaviti: riječ je uglavnom samo o različitim pogledima na konzumaciju struktura moći unutar iste religije. Kroz povijest su te dvije zajednice stoljećima živjele rame uz rame, sklapale brakove i naseljavale iste četvrti u Bagdadu, Damasku i Bejrutu. Antagonizam među njima ni danas ne bukti zbog njihovih različitih doživljaja stihova iz Kurana, već počinje u pravilu onda kad političke elite, pritisnute ekonomskim krizama ili borbom za resurse, izvuku prastare rane i kosti mučenika iz Karbale iz pradavnih rupa kako bi na njima proizvele mržnju i mobilizirale vlastiti narod protiv onih "drugih". Zvuči nekako poznato i iz hrvatske perspektive, samo što su kosti mučenika u našemu slučaju obično nešto mlađe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....