Mnogi koji su gledali „Ratove zvijezda“, „Avatar“ ili „Dinu“ primijetili su da hollywoodski scenaristi uporno inzistiraju na „krajnje nerealnom“ zapletu jer se plemenska društva s tu i tamo kojom puškom, lukovima, strijelama, primitivnim zamkama i kamenjem uspješno obračunavaju s najmoćnijom imperijalnom silom svemira, onom koja je već uništavala cijele planete.
No, ako ste kao realist pažljivije pratili sada već predugački, mračni film o američko-iranskom sukobu, pažnju vam je sigurno privukla informacija o proiranskim milicijama i otužno nazadnim Hutima koji su proveli diverziju koja bi sama za sebe bila globalno beznačajna, „samo“ da već ne pratimo rat s Iranom, nego i onaj u Ukrajini.
Otužne proiranske milicije demonstrirale su nam da mali i globalno nemoćni doista mogu udariti velike tamo gdje boli, pa ovi sada paničare: Trump je od akcije Huta već nekoliko puta javno pozvao Zelenskog da hitno prestane s udarima na ruske rafinerije jer je globalna opskrba na izdisaju.
Američki političari već pritišću tog istog Trumpa da zabrani morski izvoz dizela kako bi spriječili daljnja poskupljenja za svoje farmere i prijevoznike, dok Macron, od ovog tjedna, otvoreno poziva Ursulu von der Leyen neka hitno, jer je baš prigorilo, odgodi nove zakone, pravila, restrikcije koje brutalno napuhuju europske cijene. Macron npr. traži od Leyen da odmah (!), žurno, odbaci skupa pravila za emisije metana, nekako osigura produkciju kerozina i dizela, makne stroga tehnička pravila nametnuta rafinerijama, traži čak i zajedničku (!) europsku dobavu za LNG, gorivo za zrakoplove, zajedništvo u nestašici dizela…
Koliki su nam račun ispostavili Huti koji su u globalnim izvještajima o sigurnosti završavali u fusnotama jer su osnovi pobunjenički pokret siromašnog i ratom razorenog teritorija, neškolovana ekipa u sandalama, bez ozbiljne mornarice i zrakoplovstva?
Hutizacija globalnih odnosa
Mali iranski saveznici nisu, naravno, pitali Sjedinjene Države je li vam sada zgodno da, eto, uništimo jedinu alternativu Saudijske Arabije blokadi Hormuza. East–West Pipeline dug oko 1200 kilometara vodi naftu s istoka zemlje prema Yanbuu na Crvenom moru. Aramco ga je ove godine podigao na maksimalni kapacitet od oko 7 milijuna barela dnevno i opisivao kao kritičnu arteriju koja omogućuje zaobilaženje Hormuza. Međutim, Huti se nisu složili… Njihov udar definitivno je promijenio karakter krize opskrbe iz zloćudnog u stravičan.
Posljedice hutizacije globalnih odnosa bile su trenutačne. Aramco je otkazao dio isporuka Europi, a fizičke cijene pojedinih europskih tereta nafte probile su 130 dolara po barelu. Saudijci su morali povećavati izvoz iz Perzijskog zaljeva — dakle ponovno prema Hormuzu koji su nastojali zaobići — te organizirati skupe transfere brod-brod kod Omana. U rujnu je takvim transferima prolazilo oko 2,5 milijuna barela dnevno, dok je trošak prijevoza velikim tankerima na nekim rutama premašio 30 dolara po barelu.
Još od invazije Putina na Ukrajinu otvorila su se pitanja sigurnosti globalne opskrbe sirovom naftom i plinom, europski političari zaboravili su što znači istinska diverzifikacija rizika, a sada imamo krizu kompletne opskrbe u globalnom geopolitičkom kaosu, pri čemu u oko upada kriza opskrbe dizelom i ostalim rafinerijskim proizvodima kao ona najurgentnija.
IEA procjenjuje da je izvoz derivata i LPG-a iz Zaljeva gotovo 60 posto manji nego u veljači. Neto izvoz dizela i gasoila iz zaljevskih zemalja u kolovozu pao je na samo 390 tisuća barela dnevno, malo više od četvrtine predratne razine. Rusija i Zaljev zajedno su od veljače izgubili oko 1,6 milijuna barela dnevno neto izvoza dizela; prije rata činili su gotovo 45 posto svjetske pomorske trgovine tim gorivom.
Ovisnost o Rusiji, zamijenili ovisnošću o SAD-u
Zato dizel danas više govori o stanju svjetske ekonomije nego Brent. U Njemačkoj je 17. rujna litra dizela dosegnula rekordnih 2,471 eura. Američki prosjek 14. rujna bio je 6,285 dolara za galon, odnosno oko 1,66 dolara po litri. U Japanu je dizel istoga tjedna stajao 159,3 jena po litri, približno 0,89 eura.
Brojke nisu potpuno usporedive zbog različitih poreza, subvencija i tečajeva, ali politički mnogo govore: Europa je u ovu krizu ušla s izrazito skupim gorivom, dok Japan primjerice znatan dio udara barem amortizira drukčijom politikom cijena.
Zapravo nam se samo čini da Ursula von der Leyen budna, hoda uokolo i drži bizarne govore, jer ona zapravo spava; kao da je u transu od silnog osobnog pozicioniranja, borbe za vlast odnosno utjecaj i diktature ideološke frazeologije koju drugi mandat zaredom prodaje kao europske zajedničke politike sa sada već nestvarnim štetama.
Za Europu je problem, naime, strukturne prirode. EU je nakon ruske invazije (ne)svjesno smanjivao ovisnost o ruskim energentima i povećavao oslonac na LNG, pomorsku trgovinu i američku energiju. SAD je 2025. davao 58 posto europskog skupljeg uvoza LNG-a, a u prvom kvartalu 2026. 57,4 posto. To niti u normalnim okolnostima nije suvisla diversifikacija, barem nije na srednji ili dugi rok. A kada istodobno imamo krizu Hormuza, sukobe uz Crveno more, oštećene ruske rafinerije i udar na saudijski alternativni izvozni pravac, onda možemo prvenstveno pratiti kako se sve to prenosi u europsku cijenu energije, i produbljuje europsku dramu.
Američke rafinerije rade gotovo punim kapacitetom, zalihe destilata su niske, a EIA je za tjedan do 11. rujna bilježila izvoz od oko 1,6 milijuna barela destilata dnevno. Zbog rekordnog dizela, ponovimo, američki političari već otvoreno raspravljaju o ograničenju izvoza.
Takva bi mjera mogla kratkoročno spustiti pritisak na američke farmere i prijevoznike, ali bi svjetskom tržištu oduzela golemi izvor ponude i posebno teško pogodila već uzdrmanu Europu. Reakcije američkih političara na akciju „tamo nekakvih“ Huta zapravo su konačni dokaz da je sve to silno blebetanje da će Europa proći dobro ako će uvoziti američke energente bili najobičnija politička burleska; zašto je netko u Europi prodavao priču da će se Sjedinjene Države u slučaju krize opskrbe postaviti prema EU kao neka vrsta Crvenog križa za energetiku, te voditi politiku „pomozimo europskim energetskim siromasima“ bit će zapamćena kao jedan od najtežih i zapravo teško objašnjivih strateških promašaja europskih političara.
Ekstremna opasnost za Europu
Kriza ponude i distribucije energenata postala je toliko kompleksna da sada Saudijci, mole za pomoć Kineze da svojim utjecajem na Iran pomogne obuzdati Hute. Peking je reagirao, a već je sama vijest o kineskom pritisku nakratko spustila cijene nafte. G7 je potom 21. rujna pozvao Iran da prekine opskrbljivanje i potporu Hutima. Drugim riječima, nekakvi Huti već preoblikuju globalne geopolitičke odnose, mijenjaju prirodu „strateških“ partnertstava.
Za Europu je to, naglasimo, sve skupa – ekstremno opasno. Elektrifikacija dugoročno može smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, ali ne može preko noći zamijeniti dizel u kamionima, poljoprivredi, građevini, logistici. Ako energetski šok potraje, rezultat može biti upravo kombinacija koju središnje banke najteže liječe: slabiji gospodarski rast uz obnovljeni inflacijski pritisak.
Njemačka već nakon rekordnog rasta cijena priprema novo porezno rasterećenje goriva, dok kancelar Merz nakon teških izbornih poraza sve više nalikuje na ogromnu puru koja se čudi dreku AfD-a, umjesto da se zgraža nad vlastitim deluzijama o nužnom obračunu s Rusijom i (de facto) prepuštanju vlasti tvrdom, etatističkom i za Nijemce paklenom skupom SPD-u; stranci koja bi se bavila zabranama političkih neistomišljenika uz nastavak skupe regulatorne diktature.
Posebno je nakon hutizacije globalne geopolitike zabrinjavajuća neizvjesnost; sada svi možemo zauzeti jasni stav svake druge seoske babe; one koja se pita ‘sine moj, kuda to svijet ide‘? E pa nemamo pojma.
Sljedeći potezi npr. mogu voditi u dva potpuno različita smjera. Jedan je energetski protekcionizam: SAD čuva dizel za sebe, države gomilaju zalihe, pomorski transport postaje skuplji, a regionalni ratovi proizvode novi inflacijski val. Drugi je zaključak Washingtona, Pekinga, Teherana, Rijada, Moskve i europskih prijestolnica da cijena nastavka eskalacije počinje ugrožavati i njihove vlastite gospodarske i političke interese. Što bi uopće značilo ono nešto između još je nejasnije.
Jasno je jedno: Tamo nekakvi Huti i proiranske milicije dovele su do toga da niti Europska centralna banka, niti američke Federalne rezerve nisu imale dileme oko dizanja kamata; jesu li nam to Huti „džentlmenski“ otvorili vrata ere skupog novca, sve viših troškova zaduživanja s teškim socijalnim posljedicama za dijelove bogatog ali prezaduženog Zapada, a još gorima za siromašnije države?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....