Sve čvršća suradnja Grčke i Izraela, uz Cipar kao trećega važnog partnera, postupno mijenja sigurnosnu sliku istočnog Sredozemlja. Iako Atena, Jeruzalem i Nikozija službeno govore o stabilnosti, obrani, energetskoj sigurnosti i zajedničkom odgovoru na nove prijetnje, njihovo je zbližavanje teško odvojiti od dugotrajnih grčko-turskih sporova i novog zahlađenja odnosa Izraela i Turske. Valja spomenuti da Grčka ima oko 10,37 milijuna stanovnika, dok Turska ima približno 86,32 milijuna. Grčka je svjesna turske nadmoći u ljudstvu, stoga želi naoružavanjem tu prednost smanjiti.
Međutim, riječ je o partnerstvu koje još nije formalni vojni savez i nema klauzulu o automatskoj uzajamnoj obrani. Drugim riječima, Izrael nije obvezan vojno stati uz Grčku u mogućem sukobu s Turskom niti je Grčka obvezna braniti Izrael u njegovim bliskoistočnim krizama. No zajedničke vojne vježbe, kupnja izraelskog naoružanja, sigurnosni dijalog, razmjena znanja i energetski projekti stvaraju okvir koji sve više nalikuje neformalnoj strateškoj osovini.
Ipak, grčki ministar zdravstva Adonis Georgiadis otvoreno je u parlamentu povezao novo strateško i obrambeno partnerstvo Atene i Izraela s percepcijom sigurnosne prijetnje iz Turske. Govoreći u raspravi o velikom grčko-izraelskom obrambenom sporazumu, poručio je da savez s Izraelom "osigurava slobodu grčke države pred svakom turskom prijetnjom ili bilo kojom drugom".
Georgiadis, koji je ujedno potpredsjednik vladajuće konzervativne Nove demokracije, pritom je bez ublažavanja odgovorio na kritike grčke ljevice i Komunističke partije Grčke. Ustvrdio je da bi savez s Izraelom trebali pozdraviti "svi Grci koji imaju mozga" te naglasio da će ga vlada održavati i "služiti mu" jer, kako je rekao, služi interesima grčkog naroda.
Najviše reakcija izazvao je dio govora u kojem je Georgiadis napao zastupnike Komunističke partije Grčke koji su kritizirali suradnju s Izraelom i postupke izraelske vlade u ratu u Gazi. Ministar je tvrdio da ljevica tijekom ljeta pokušava narušiti savez s Izraelom prosvjednim akcijama u lukama, upotrijebivši pritom izraz koji se može prevesti kao "lakrdijaštvo" ili "cirkus".
"Ne služimo interesima Sovjeta, Palestinaca, komunista ili proletarijata. Ovdje smo za grčki narod", rekao je Georgiadis, suprotstavljajući grčke nacionalne interese stavovima onih koji se protive vojnoj suradnji s izraelskom vladom.
Takva retorika pokazuje koliko je tema Izraela postala politički osjetljiva u Grčkoj. Dok vlada Kyriakosa Mitsotakisa vidi jače veze s Jeruzalemom kao dio sigurnosne strategije i protutežu turskom utjecaju u istočnom Sredozemlju, dio oporbe i javnosti kritizira obrambene poslove s Izraelom, posebno u svjetlu rata u Gazi i civilnih žrtava.
Zašto se Grčka i Turska desetljećima spore
Sukob Grčke i Turske jedan je od najdugotrajnijih i najsloženijih sporova na rubu Europe. Iako su obje države članice NATO-a, međusobno nepovjerenje vuče korijene iz raspada Osmanskog Carstva, ratova početkom 20. stoljeća, razmjene stanovništva nakon 1923. godine te neriješenih pitanja u Egejskom moru i na Cipru.
Nakon Grčkog rata za neovisnost u 19. stoljeću, a zatim Balkanskih ratova i Grčko-turskog rata 1919. – 1922., granice su uglavnom određene Ugovorom iz Lausanne 1923. godine. Taj je sporazum utvrdio kopnenu granicu dviju država i većinu otoka istočnog Egeja dodijelio Grčkoj. Istodobno je uslijedila prisilna razmjena stanovništva: pravoslavni stanovnici iz Male Azije preseljavani su u Grčku, a muslimani iz Grčke u Tursku, uz važne iznimke za zajednice u Istanbulu i zapadnoj Trakiji. Ta je razmjena ostavila duboke ljudske i političke posljedice na obje strane.
Najveći suvremeni prijepori tiču se mora. Grčka i Turska ne slažu se oko širine teritorijalnih voda, zračnog prostora, prava na kontinentalni pojas i gospodarske zone te suvereniteta nad pojedinim malim otocima, hridima i otočićima. Za Atenu grčki otoci imaju pravo na morski pojas i gospodarske zone, kao i kopneni teritorij. Ankara pak smatra da bi široka primjena tog načela u zatvorenom Egeju Grčkoj dala preveliku kontrolu nad morem uz tursku obalu.
Posebno je osjetljivo pitanje mogućeg širenja grčkih teritorijalnih voda sa šest na 12 nautičkih milja, što dopušta Konvencija UN-a o pravu mora. Turska tvrdi da bi takav potez ozbiljno ograničio njezin izlaz na otvoreno more; turski je parlament još 1995. godine ocijenio da bi grčko jednostrano proširenje u Egeju bilo razlog za rat. Grčka na to odgovara da ima suvereno pravo koristiti se pravilima međunarodnog prava mora.
Dodatni izvor napetosti jest militarizacija istočnoegejskih otoka. Turska tvrdi da ugovori iz Lausanne i Pariza za dio otoka propisuju demilitarizirani ili ograničeni vojni status. Grčka to odbacuje, navodeći pravo na samoobranu i upozoravajući na snažne turske pomorske i amfibijske snage na maloazijskoj obali, kao i na iskustvo turske vojne intervencije na Cipru 1974. godine.
Upravo je Cipar najteža rana odnosa dviju država. Na otoku su desetljećima rasle napetosti između grčke i turske zajednice. Kada je vojna hunta u Ateni 1974. godine poduprla državni udar u Nikoziji s ciljem pripajanja Cipra Grčkoj, Turska je intervenirala na sjeveru otoka, pozivajući se na svoj status jedne od država jamaca ciparske neovisnosti. Otok je od tada podijeljen: međunarodno priznata Republika Cipar kontrolira jug, dok je na sjeveru samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar, koju priznaje samo Ankara.
Sporovi su više puta približili dvije članice NATO-a opasnoj krizi. Posebno se pamti 1996. godina, kada su se Grčka i Turska našle na rubu oružanog sukoba zbog nenaseljenih hridi Imia, koje Turci nazivaju Kardak. Krizu je tada pomoglo smiriti snažno američko diplomatsko posredovanje.
Od plina do vojne suradnje
Prvi snažniji poticaj suradnji Grčke, Izraela i Cipra bio je energetski. Otkrića prirodnog plina u istočnom Sredozemlju otvorila su pitanje tko će kontrolirati pomorske zone, plinovode, podmorske kabele i buduće energetske koridore prema Europi. Izrael, Cipar i Grčka u tome su vidjeli priliku za povezivanje levantskih izvora energije s europskim tržištem, dok Turska i turski dio Cipra tvrde da ne mogu biti isključeni iz podjele pomorskih i energetskih prava u regiji.
S vremenom je suradnja prerasla energetiku. Tri su države krajem 2025. potpisale zajednički akcijski plan za obrambenu suradnju u 2026. godini, uz zasebne bilateralne dogovore Izraela s Grčkom i Ciprom. Plan uključuje intenziviranje pomorskih i zračnih vježbi, obuku specijalnih snaga, konzultacije vojnih stožera i strateški dijalog o sigurnosnim prijetnjama. A Turska je sve nervoznija...
Takav razvoj događaja znači da se zajednička platforma više ne oslanja samo na političke deklaracije i infrastrukturne projekte. Ona dobiva operativnu vojnu dimenziju: vojske vježbaju zajedno, planiraju zajedničke aktivnosti i razvijaju veću interoperabilnost, odnosno sposobnost da u krizi djeluju usklađeno.
Izraelski štit za Grčku
Najkonkretniji znak produbljivanja odnosa jest veliki grčko-izraelski obrambeni posao vrijedan oko tri milijarde eura. Grčka je krajem kolovoza dogovorila nabavu integriranog višeslojnog sustava protuzračne i proturaketne obrane koji se u javnosti naziva "Ahilov štit". Paket uključuje izraelske sustave David‘s Sling, SPYDER i Barak MX, radare te nacionalni sustav zapovijedanja i nadzora; zaseban ugovor odnosi se na sustave Drone Dome za obranu od bespilotnih letjelica.
Za Atenu taj posao ima jasnu praktičnu vrijednost. Grčka želi ojačati zaštitu ključne infrastrukture, otoka, vojnih ciljeva i urbanih područja od dronova, krstarećih projektila i drugih zračnih prijetnji. No politička je poruka također očita: u okruženju dugotrajnih prijepora s Ankarom oko Egejskog mora, zračnog prostora, teritorijalnih voda i pomorskih granica, Grčka gradi sposobnosti koje mogu povećati cijenu svakog mogućeg pritiska ili eskalacije.
Izrael pak dobiva pouzdanog partnera unutar Europske unije i NATO-a, tržište za svoju obrambenu industriju te jače uporište u istočnom Sredozemlju. Suradnja s Grčkom i Ciprom posebno je važna u razdoblju kada su izraelsko-turski odnosi osjetljivi, a Ankara nastoji povećati svoj politički, vojni i gospodarski utjecaj od Libije i Sirije do Crnog mora i istočnog Sredozemlja.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan reagirao je nakon grčko-izraelskog ugovora o sustavu protuzračne, proturaketne i protudronske obrane "Ahilov štit", vrijednom oko tri milijarde eura. Nije izravno imenovao Izrael, ali je Atenu pozvao da "odustane od pogrešnog puta" i prestane s naoružavanjem otoka u Egejskom moru za koje Ankara tvrdi da imaju demilitarizirani status.
Na pitanje što će Turska učiniti bude li Grčka nastavila jačati vojnu infrastrukturu na otocima, Erdoğan je odgovorio kako će Ankara učiniti "ono što je potrebno". Naglasio je da se turska smirena i racionalna politika ne smije tumačiti kao slabost te ustvrdio da Turska ne polaže pravo na tuđi teritorij, ali neće dopustiti kršenje svojih prava.
Fidan: Ne budite pijun destabilizatora
Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan otišao je korak dalje. U poruci upućenoj Ateni kazao je da Grčka ne bi smjela postati pijun "onih koji žele destabilizirati regiju i gurnuti je u kaos", što su turski mediji protumačili kao prikrivenu, ali jasnu kritiku izraelsko-grčkog savezništva. Istodobno je Fidan rekao da Turska želi dobre susjedske odnose s Grčkom.
Time Ankara pokušava zadržati dvostruku poruku. S jedne strane, želi ostaviti otvoren kanal za dijalog s Atenom i izbjeći dojam da sama potiče eskalaciju između dviju članica NATO-a. S druge, jasno daje do znanja da će svako povećanje grčke vojne prisutnosti u istočnom Egeju, osobito na otocima uz tursku obalu, promatrati kao pitanje izravne nacionalne sigurnosti.
Ministar obrane: Pomno pratimo Izrael i Grčku
Turski ministar obrane Yaşar Güler ranije je u odgovoru na zastupnička pitanja izjavio da Ankara pomno prati vojne aktivnosti Izraela i Grčke. Prema njegovim riječima, Turska prati sve postupke Atene koje ocjenjuje kao zadiranje u svoja prava i interese te poduzima potrebne mjere u uvjetima sve složenijeg sigurnosnog okruženja.
Turske vlasti posebno osporavaju raspoređivanje dodatnih grčkih vojnih sposobnosti na dijelu egejskih otoka. Ankara se pritom poziva na mirovne ugovore iz Lausanne i Pariza za koje tvrdi da predviđaju demilitarizirani ili ograničeni vojni status pojedinih otoka. Grčka taj argument odbacuje i naglašava pravo na samoobranu, pozivajući se na turske vojne snage, desantne sposobnosti i prijetnju ratom koju je turski parlament 1995. godine uputio zbog mogućeg grčkog proširenja teritorijalnih voda na 12 nautičkih milja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....