Island u subotu izlazi na referendumsko izjašnjavanje o pristupanju Europskoj uniji. Premda je potencijalna 28. članica saveza sama inicirala postupak eurointegracije, konačni rezultat narodne volje nije baš ni predvidiv ni idiličan: mnogi su Islanđani spremni odbaciti cijeli proces radi zadržavanja suverenih ribarskih prava. Čast svakome, ali ni lustre nikome!
U Sudureyriju, selu s 270 stanovnika smještenom između vulkanskih planina i mora na sjeverozapadu Islanda, gotovo sve ovisi o ribolovu. Tamo su praktički svi protiv ulaska u EU-u, iako većina radije to ne želi glasno reći. Ribari su vrlo postojani u stajalištu da ne bi trebali dijeliti svoja ribolovna područja ni s kim, no odbacivanje EU-a ipak nije jednoglasno čak ni među njima. I sadašnji sustav ribarenja na Islandu ponajviše koristi nekolicini milijunaških obitelji, a prilično otežava preživljavanje onima koji samostalno love ribu. Ako će "kraljevi ribarskih kvota" na Islandu postati još bogatiji, rezoniraju mnogi među malim islandskim ribarima, onda smo radije za to da to ubuduće rade španjolski ili francuski poslovni ljudi umjesto naših domaćih pohlepnih i sebičnih lupeža. Zvuči odnekud poznata ova narodna pamet s europskog sjevera?
Islanđani u subotu još neće odlučiti žele li se pridružiti EU-u, nego glasaju o tome hoće li ovlastiti svoju vladu da pregovara o uvjetima budućeg pristupanja. Integracija Islanda u eurotkivo označila bi prvo širenje EU-a nakon davnog ulaska Hrvatske 2013., pa i nakon kasnije traume Brexita. Ankete trenutno predviđaju vrlo tijesan rezultat, s vrlo malom prednošću za glas "za".
Island je već jednom prošao kroz EU inicijaciju: podnio je zahtjev za članstvo u EU-u još 2009. godine, nakon globalne financijske krize, te je potom proveo četiri godine za pregovaračkim stolom prije nego što je tadašnja euroskeptična vlada obustavila pregovore s Bruxellesom. Pitanje se ponovno reaktualiziralo pod Kristrún Frostadóttirom, socijaldemokratskom premijerkom koja je došla na vlast 2024. godine. Javna kampanja otad se uglavnom vrti oko glavne prepreke koja je ometala i prethodni eurointegracijski proces: kontrole ribolovnih resursa, temelja nacionalnog gospodarstva i identiteta. Reykjavik želi zadržati punu vlast nad svojim ribolovnim područjima i nada se da će jedinstvena ovisnost zemlje o moru omogućiti pregovaranje o vlastitom režimu unutar Zajedničke europske ribarske politike.
Nijedna regija ove zemlje ne demonstrira ovisnost o moru bolje od Westfjordsa, čiji gradovi stoljećima žive od najproduktivnijih ribolovnih područja Islanda. Strah od budućeg članstva u EU-u koegzistira tamo s drugom neugodnom stvarnošću: potpunom privatizacijom ribarstva i slobodnim prijenosom kvota, koji su provedeni na Islandu prije više od tri desetljeća te su doveli do koncentracije ribolovnih aktivnosti u nekoliko velikih tvrtki čija su sjedišta daleko od mora. Prije jednog stoljeća u najribolovnijoj islandskoj regiji živjelo je oko 15 % stanovništva zemlje; danas njezinih 7300 stanovnika čini jedva 1,8 % ukupne populacije.
„Kažu da će nas Europa ubiti, ali mi smo sami sebe ubili i uništili ribolovne zajednice“, tvrdi Matthias Kokorsch, istraživač u Sveučilišnom centru Westfjords u Ísafjörðuru. Kokorsch priznaje da je Island trebao poduzeti mjere još 80-ih kako bi se pozabavio prekomjernim iskorištavanjem svojih ribolovnih područja, kao i zaštite od špekulacija kvotama. Današnje terećenje EU-a za nešto što su sami Islanđani proizveli smatra licemjernim, te antieuropsku kampanju povezuje s bliskim odnosom ribarske industrije, euroskeptične Stranke islandske neovisnosti i još jedinih preostalih tiskanih islandskih novina, Morgunbladiða: oni su trokut otpora Bruxellesu. „Kampanja je vrlo prljava, šire se ponajviše lažne tvrdnje“, upozorava ovaj stručnjak, potvrđujući time zapravo da je Island posve zreo za EU, jer su jednako kao i ostatak Europe paranoični i skloni jednostavnim rješenjima za složene probleme.
Političkih lovaca u mutnom i manipulativnih širitelja teorija zavjera ne manjka ni na jednom škoju, pa tako ni na Islandu. Odbijanje eurointegracija tako zdušno podržava Gunnar Bragi Sveinsson, bivši ministar ribarstva i vanjskih poslova, koji je osobno 2015. obavijestio Bruxelles da Island ne namjerava nastaviti pregovore i da se više ne smatra kandidatom. Sada tvrdi da glavna opasnost ribarima na otoku nije samo gubitak ovlasti u donošenju odluka o ulovima, nego i puštanje stranog kapitala u tvrtke u sektoru. Potpirujući uz pomoć novina teorije kako Španjolci zapravo žele preuzeti islandsku ribarsku industriju, ovaj euroskeptični političar zapravo samo štiti interese postojećih ribolovnih mutanata na Islandu od bilo kakve suvisle konkurencije. Zastraši, pa vladaj! – najmasovniji je politički recept današnjice.
Vlada socijaldemokrata ipak je optimistična i odbacuje ideju da je ishod eurointegracija i razgovora o ribarskim kvotama unaprijed zadan. Ministrica vanjskih poslova Thorgerdur Katrín Gunnarsdóttir tijekom cijele je kampanje tvrdila da će jedinstvena ovisnost zemlje omogućiti postizanje sporazuma kojim se čuva upravljanje ribolovnim područjima, podjela ulova i ograničenja stranog vlasništva. Europska unija nije totalitarna monarhija, nego savez u kojem će vam biti onako kako se sami izborite – pozivaju na razboritost. Volatilnost islandske krune, visoka inflacija i kamatne stope koje dosežu i do 8 % čine grupu neprijepornih ekonomskih argumenata svima koji se zalažu za što bliže veze s EU-om. Tu je još i očigledna geopolitička ranjivost zemlje s jedva 400.000 stanovnika nadomak Arktiku, koja se nalazi u susjedstvu Grenlanda, mete prijetnji Donalda Trumpa. Kad se sve stavi na vagu, i ribarsku politiku i sve važnija pitanja strateške sigurnosti, Islanđani do zaokruživanja svojeg listića u subotu svakako imaju o čemu razmišljati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....