Dok se Hrvatska ovog ljeta suočava s temperaturama od 30 i više stupnjeva, četvero mladih Splićana osvježenje je potražilo na sasvim drugom kraju Europe. Valentina Vrandečić, Karlo Blašković, Šimun Vrsalović i Kažimir Mužinić biciklima su krenuli u osvajanje Islanda, gdje su ih na više od 1400 kilometara rute čekali vjetar, kiša, hladnoća, magla, brojni usponi i čak stotine i stotine metara nadmorske visine.
Iza njih je gotovo 20 dana vožnje, kampiranja i svakodnevnog suočavanja s nepredvidivim islandskim uvjetima. Sve je počelo kao Kažimirova ideja nakon što je pogledao YouTube dokumentarac o Islandu i njegovim prirodnim ljepotama i izazovima.
"Malo nakon toga mi je pala ideja da odemo s biciklima, a pošto smo ja i moji prijatelji genetske nakaze i matematički smo si izračunali šanse, znali smo odmah da nam je uspjeh garantiran", kroz smijeh priča Kažimir.
U početku ih je trebalo biti šestero, no zbog visokih troškova dio ekipe odustao je pa su planirali putovanje u troje. Samo mjesec dana prije polaska pridružio im se Karlo.
"Lako je pristati na fotografije slapova i otvorene ceste, pravo pitanje je tko prihvaća mokar šator, višesatnu kišu, snažan vjetar u prsa, maglu, umor i dan koji se ne odvija prema planu", kaže Karlo.
Godinu i pol priprema
Od prve ideje do polaska prošlo je godinu i pol, a trebalo je isplanirati rutu, nabaviti bicikle i opremu, proučiti vremenske uvjete, osmisliti mjesta za kampiranje i predvidjeti moguće kvarove. Gotovo sve morali su nabaviti od nule – od bicikala i nosača do šatora, vreća za spavanje, vodootporne odjeće, rezervnih dijelova i alata. Najvažnija je bila zaštita od vode. Na biciklima su imali sedam specijaliziranih vodootpornih torbi, a posebnu su pažnju posvetili vodotopornoj odjeći i obući.
"Nevjerojatno je koliko se priča oko opreme zakomplicira, a i koliko poskupi, čim se ubaci varijabla kiše", kaže Šimun.
Vozili su Ringroadom, glavnom cestom koja kruži oko Islanda, a plan su prilagođavali svaka tri do četiri dana, ovisno o vremenu, udaljenosti, kampovima, dostupnosti hrane i količini uspona.
Nisu, međutim, svi imali iskustva koja bi sugerirala da su spremni za takav pothvat. Valentina, koja se bavi sportom i triatlonom, priznaje da je prije puta gotovo izbjegavala bicikl.
"U dva mjeseca neposredno prije polaska najduža vožnja mi je bila 15 minuta i to do posla", kaže.
Karlo je ozbiljnije počeo voziti tek kada su stigli na Island, dok je Šimun najveći dio priprema posvetio opremi. Kažimir je trenirati počeo dva do tri mjeseca prije puta.
Drugi dan umalo ih nije slomio
Ako postoji dan koji će svi četvero dugo pamtiti, onda je to drugi dan putovanja. Planirali su prijeći oko 140 kilometara, no nakon prvih 70 kilometara počeli su kiša, magla i snažan vjetar.
"Vjerojatno jedan od najgorih dana u mom životu. Sjećam ga se po tome da sam svakih pet minuta stiskao rukavice iz kojih bi se iscijedila litra vode", prisjeća se Šimun.
Vozili su uzbrdo, izravno protiv snažnog vjetra, dok se cesta pred njima gubila u gustoj magli. U jednom trenutku Valentina i Karlo odvojili su se od Šimuna i Kažimira, a pokraj njih su prolazili kamioni.
"Vozimo se cestom koja ide beskonačno uzbrdo i ne vidite joj kraj jer se spustila magla – i to onakva kakva se može rezati nožem", opisuje Šimun.
U kamp su stigli kasno, a sljedeće jutro dočekao ih je još snažniji vjetar. Tada su prvi put ozbiljno posumnjali mogu li uopće završiti cijelu rutu.
"Sumnjali smo u uspjeh cijelog puta. Počeli smo tražiti opcije za slučaj da ne možemo voziti. Mentalno smo bili na dnu i energetski iscrpljeni", kaže Valentina.
Odlučili su taj dan ostati u kampu, a situaciju su neočekivano popravili termalni izvori. Dok su oko njih vladali kiša i snažan vjetar, oni su završili u toploj vodi.
"Trenutak je bio nadrealan. Oko nas nevrijeme, a mi uživamo u kupaćima u toploj vodi. Ispred nas najveći izazov naših života, a mi kao da smo na luksuznom putovanju. Istovremeno pakao i raj", prisjeća se Valentina.
Sljedećeg dana nastavili su put. Zbog bočnog vjetra koji je dosezao 50 do 60 kilometara na sat dio rute morali su gurati bicikle. Srećom, takvi ekstremni uvjeti više se nisu ponovili pa su uspjeli nadoknaditi izgubljene kilometre i u Reykjavík stići čak dan ranije.
Šest do osam sati dnevno na biciklu
Ekspedicija se ubrzo pretvorila u svakodnevni ritual: buđenje, spremanje opreme, doručak, šest do osam sati na biciklu, dolazak u kamp, podizanje šatora, kuhanje i spavanje, a najveći problem bio je vjetar.
"Vjetar je daleko najveći problem na Islandu. Uvijek puše, nažalost većinom vremena u lice, što usporava naše bicikliranje", kaže Kažimir.
Nakon nekoliko sati vožnje javljao se i manje egzotičan problem – bol od višesatnog sjedenja na biciklu.
"Nema te pozicije, te opreme niti načina sjedenja koji vas može spasiti od toga. Kako god postavili jednadžbu, ta je bol uvijek tu i jednostavno vozite dok je ona konstantno prisutna u pozadini", iskren je Šimun.
Kad je teško, pomažu jedni drugima
Gotovo tri tjedna provedena zajedno bili su pravi test za njihovo prijateljstvo. Valentina i Šimun već su imali iskustva s višednevnim biciklističkim putovanjima, dok je Kažimir u cijelu priču ušao s najmanje iskustva.
"Taj je čovjek iz vedra neba odlučio da on može odraditi 20 dana bicikliranja po očajnim uvjetima, iako je prije toga na bicikl sjeo valjda tri puta u životu. I bome je svima dokazao da on to može!", kaže Šimun.
Dodaje da se Kažimir nijednom nije požalio, a svojim je šalama u kriznim trenucima često izvlačio i sebe i ostatak ekipe.
"Svatko od nas prolazi kroz iste probleme i drugačije se s njima nosi. U nekom momentu ste jači, a u nekom slabiji i ovisno o tome pomažete ili vam se pomaže", kaže Valentina.
Kad se sunce pojavi, Island pokaže svoje pravo lice
Unatoč teškim uvjetima, priroda je bila jedan od glavnih razloga zbog kojih su krenuli na ovaj put. Island ih je dočekao slapovima, crnim plažama, vulkanskim kamenjem, termalnim izvorima i nepreglednim krajolicima.
"Posebni su ti trenuci kada se nađete usred ničega, jedina naznaka civilizacije je cesta po kojoj vozite, a oko vas samo nepregledno zelenilo i planine", kaže Šimun.
No, postoji velika razlika između promatranja takvog krajolika kroz prozor automobila i prolaska kroz njega na biciklu. Kada padaju kiša i vjetar, razmišljanje o krajoliku zamjenjuju pitanja o sljedećoj pauzi i večeri. Posebno će pamtiti trenutke kada bi se pojavilo sunce. Kažimir je jedan od svojih najdražih doživio kada su on i Šimun odlučili usporiti i stati na mjestima koja su im privukla pažnju. Tako su završili i na crnoj plaži, gdje su sjeli, uživali u pogledu i snimali dronom.
"Ako odeš s kamperom, vidjet ćeš puno više, ali neće biti tog nagradnog osjećaja kada napokon stigneš negdje na lijepi pogled", kaže Kažimir.
"Tvoja granica je ono što si sam postaviš"
Nakon svega, kući su se vratili s više od 1400 kilometara u nogama, ali i s iskustvom koje im je promijenilo pogled na neke sasvim obične stvari. Valentina kaže da je nakon putovanja najviše osjetila zahvalnost – za krovom nad glavom, udobnim krevetom, toplinom i dostupnošću hrane.
Karlo je iz Islanda ponio osjećaj da je održao obećanje koje je dao samome sebi, "Kad postane teško, glava ti često govori da više ne možeš, ali u stvarnosti obično možeš još puno", kaže.
Kažimir je, pak, zaključio da su granice često puno više stvar osobne odluke nego stvarnih mogućnosti, "Dobio sam osjećaj uspjeha i doznanje da je tvoja granica ono što si sam postaviš, a ne nešto što ti druga osoba odredi. Sve možeš, samo treba biti dovoljno spreman i tvrdoglav."
A čini se da Island nije njihova posljednja avantura, nego tek početak – već sada jedva čekaju novu zajedničku rutu. Kažimir već razmišlja o 3000 kilometara dugoj biciklističkoj ruti kroz Japan, Valentina bi biciklizam spojila s planinarenjem u Alpama, a Šimun bi sljedeći put putovanju dodao još nekoliko dana kako bi imali više vremena upoznati zemlju izvan rute.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....