"Počinje doba deportacija." Izjava švedskog krajnjeg desničara i zastupnika u Europskom parlamentu Charlieja Weimersa prije nekoliko mjeseci zvučala je kao obična protrumpovska provokacija. Danas, nakon postignutog sporazuma o tzv. Uredbi o vraćanju između Europskog parlamenta, država članica i Komisije, čini se da su deportacije ipak postale i službeni politički smjer Europske unije. Praktički je već zatvoren pravni okvir za slanje migranata u deportacijske logore izvan Europe, a nekoliko država članica – Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danska i Grčka – intenzivirale su posljednjih dana potragu za državama koje bi uz nadoknadu mogle prihvatiti uspostavu takvih centara, i to prvenstveno u Africi, daleko od Staroga kontinenta. Politička bitka za strogu EU kontrolu nad migracijama praktički je završena, a otpočela je ona geografska, otkrivaju europskim medijima dobro upućeni bruxelleski diplomati.
Što se dogodilo da se politika ujedinjene Europe prema ilegalnim strancima najednom tako rapidno mijenja? Organizacije za ljudska prava kritizirale su već naveliko novu europsku uredbu i usporedile recentno skretanje EU-a s agresivnom politikom Trumpove administracije u Sjedinjenim Državama. Nevladine organizacije upozoravaju na to da će to izložiti stotine tisuća ljudi neodređenom zatvoru u imigracijskim pritvorskim centrima u trećim zemljama (unutar EU-a maksimalno razdoblje opstanka ilegalnim doseljenicima bit će 30 mjeseci). Šire se i upozorenja o masovnom razdvajanju doseljenih obitelji, neviđenim dramama djece i roditelja, koje su u Americi postale masovna praksa, kao i o legalizaciji deportacija ljudi u zemlje koje uopće ne poznaju i s kojima nemaju baš nikakve veze. Ono što se zbiva s druge strane Atlantika Europi treba služiti kao upozorenje, a ne kao uzor i model ponašanja – alarmiraju aktivisti ljudskih prava.
Europska unija je, međutim, već godinama suočena s trendom masovnog otklizavanja građanskih glasova u ekstremnu desnicu, koja je uskvasala prvenstveno na moralnoj panici oko migrantskog pitanja. Nije tajna da desničarske i krajnje desničarske stranke godinama uspješno koriste migracije kao svoje primarno gorivo: do rujna 2025. krajnja desnica već je ušla u čak osam od 27 vlada Europske unije, što praktički znači u jednu od tri zemlje (uključujući i Hrvatsku). Tajna ovog uspona krije se upravo u njihovoj vještini da pitanje granica i njihove kontrole pretvore u jedno od glavnih političkih bojišta. Gotovo da smo došli dotle da onaj tko nije ksenofob i zagovaratelj tvrde međe i čistoće rase više nema što tražiti u europskoj politici: jedina nominalna ljevičarka koja je upravo osvojila svoj treći uzastopni mandat danska je premijerka Mette Frederiksen, no ona od prvoga dana vrlo kritički govori i djeluje protiv nekritičkog i masovnog puštanja ilegalnih migranata.
Europska komisija inzistira na tome da će nova uredba, uz druge mjere, svakako povećati broj deportacija tražitelja azila kojima na prostoru EU-a nije odobren azil. Trenutno se samo 28 % migranata čiji su zahtjevi u EU-u odbijeni vraća u svoju zemlju podrijetla, podaci su Eurostata. Deportacijski kampovi u trećim zemljama služili bi i kao rješenje i kao sredstvo odvraćanja. Kad budu znali da ih nakon pokušaja EU avanture ne čeka povratak doma, nego deportacija na neodređeno u Ruandu ili Kongo, mnogi se od lažnih azilanata neće ni usuditi krenuti na tako neizvjestan put, rezoniraju bruxelleski birokrati. No uvijek je lakše reći nego ostvariti.
"Dovodimo Europu u red. S novim pravilima gradimo veću kontrolu nad time tko može ući, a tko mora izaći", poručio je EU-ov povjerenik za unutarnje poslove i migracije Magnus Brunner, Austrijanac i jedan od agilnijih bruxelleskih boraca za strožu europsku migracijsku politiku.
Danska je još 2021. godine dospjela na naslovnice donošenjem zakona koji joj je omogućavao slanje tražitelja azila u treće zemlje izvan EU-a. Taj zakon na kraju čak nije niti usvojen, ali je izazvao politički skandal jer su mnogi pravni stručnjaci i nevladine organizacije smatrali da prelazi crvene linije i ugrožava međunarodno priznata ljudska prava. No ubrzo je Ujedinjeno Kraljevstvo također izašlo s planom deportacija u Ruandu, koji je zastupao tadašnji premijer Rishi Sunak, a Italija Giorgie Meloni ubrzo je krenula u istom smjeru otvaranjem svojeg pritvorskog centra u Albaniji (u koji su čak bili i poslali manju skupinu tražitelja azila). Nijedan od ovih zasebnih europskih eksperimenata nije valjano zaživio u praksi, ali će se sad slična rješenja donijeti na razini cijelog EU-a. Crvene linije odavno su se pomaknule, a dogovorom Komisije, Vijeća i Parlamenta ovog tjedna politička promjena postala je više nego očita.
Pomalo je paradoksalno, doduše, što proces pooštravanja migracijskih politika u EU-u kulminira upravo onda kad se službeno prilično smanjuje broj ilegalnih dolazaka. Taj silazni trend, koji je započeo 2024. godine, do danas je u fazi slabljenja: samo u prva četiri mjeseca 2026. godine Frontex je zabilježio više od 40 posto manje pokušaja ilegalnog ulaska nego u istom razdoblju lani. Velik dio ovog smanjenja objašnjiv je prethodnim EU sporazumima o zaustavljanju migranata s trećim zemljama poput Libije, Turske, Tunisa, Mauritanije i Maroka, kao i pooštravanjem kontrola na ključnim rutama. I pad režima Bašara al-Asada u Siriji doveo je do značajnog smanjenja zahtjeva za azil od sirijskih državljana, donedavno jedne od glavnih skupina podnositelja zahtjeva u Europi. EU svejedno planira potrošiti više od pet milijardi eura za migracije i upravljanje granicama u 2026. godini.
Ideja uspostave velikih deportacijskih centara u trećim zemljama na drugom kontinentu zvuči na prvu prilično zastrašujuće i pomalo vuče na Hitlerov svojedobni plan masovnih deportacija svih europskih Židova na Madagaskar. No jedan takav antimigrantski model već dosta uspješno funkcionira u praksi, a riječ je o Australiji. Prije više od dva desetljeća ta je zemlja počela slati tražitelje azila u daleke offshore centre u oceanijskom Nauruu ili Papui Novoj Gvineji. Takvom je politikom Australija doista uspjela drastično smanjiti ilegalne dolaske, ali uz prilično visoku cijenu: potrošene milijarde dolara, duge godine sudskih sporova i niz optužbi za zlostavljanje.
Sličan koncept u EU-u očito već ima dovoljno moćne zagovaratelje, no čak i oni koji glasno podržavaju politiku deportacija i tvrđih granica priznaju već i jasna ograničenja takvog modela. Ako se ni sad prilično često ne može vratiti određene ilegalno doseljene ljude u njihove zemlje podrijetla, zašto bi ih bilo sutra lakše poslati u daleke zemlje koje uopće nisu njihove? Nije baš najbistrije kako će to biti usklađeno s međunarodnim pravom, niti baš najjasnije kako će to ubuduće zaustaviti ilegalne migracije – upozoravaju pojedini zastupnici u EU parlamentu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....