Crna Gora predvodi u utrci u regiji, a i šire, za članstvo u Europskoj uniji i smiješi joj se da za koju godinu postane prva sljedeća članica te velike obitelji. Njezina "starija sestra" Srbija i autoritarni predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu na to ne gledaju nimalo dobronamjerno, odnosno čini se da će učiniti sve što mogu kako bi ulazak Crne Gore u EU spriječili ili barem maksimalno odgodili.
Jedan od ključnih čimbenika preko kojih se Srbija miješa u politički i društveni život Crne Gore jest Srpska pravoslavna crkva (SPC). Ona je, prema ocjenama mnogih analitičara, uostalom, institucija koja – zahvaljujući tome što ne poznaje granice i što smije legitimno djelovati i izvan Srbije – predstavlja ključni instrument preko kojeg određene strukture u Srbiji pokušavaju izgraditi i učvrstiti takozvani srpski svijet, nešto što bi trebala biti znatno manja i skromnija zamjena za nikad ostvareni san srpskih nacionalista – Veliku Srbiju.
Ta je SPC već odigrala veoma važnu, ako ne i ključnu ulogu u skidanju s vlasti višedesetljetnoga crnogorskog lidera Mila Đukanovića, čovjeka koji je prošao dugačak put od saveznika zločinačke vlasti Slobodana Miloševića početkom 1990-ih, preko saveznika demokratskih snaga koje su u drugoj polovici tog desetljeća pokušavale spasiti Srbiju od Miloševićeve stege, do uspješnog borca za ponovno osamostaljenje i izgradnju demokratske i građanske Crne Gore, što je okrunjeno i njezinim ulaskom u NATO.
Crkvu u Crnoj Gori u vrijeme borbe protiv vlasti Mila Đukanovića predvodio je moćni mitropolit Amfilohije Radović, koji je, međutim, preminuo tijekom pandemije koronavirusa.
Nakon Amfilohijeve smrti, SPC u Crnu Goru šalje Joanikija, čiji je zadatak bio rasformirati te suviše autonomne strukture koje je on izgradio. Sada je, čini se, i taj Joanikije u nemilosti.
"Sukob koji je nastao između Joanikija i Srpske pravoslavne crkve ima malo veze s Crnom Gorom. Sukob se dogodio prije svega zbog nekih unutarsrpskih pitanja i odnosa prema prosvjedima (studenata u Srbiji), ali i odnosa unutar same SPC kada govorimo o frakcijama i strujama unutar nje, a koje se tiču približavanja Joanikija nekim krugovima, kao što je to vladika Grigorije (glasni protivnik aktualnog režima u Srbiji), i zauzimanja negativnog stava prema (predsjedniku Aleksandru) Vučiću", kaže za Slobodnu Dalmaciju prof. dr. Zlatko Vujović, politolog i analitičar te predsjednik podgoričkog Centra za monitoring i istraživanje (CeMI).
"Isti taj sukob nastao bi i da je Joanikije bio na čelu neke druge eparhije, a ne Mitropolije crnogorsko-primorske. Taj sukob, prema tome, nema veze sa zaštitom uvjetno-političkog nasljeđa prethodnoga mitropolita Amfilohija. To govorim jer je Joanikije doveden kako bi rasformirao sve što je Amfilohije radio na građenju neke pseudoautonomne pozicije Mitropolije crnogorsko-primorske i ono što je Amfilohije izborio kako bi se odlukama Sabora Srpske pravoslavne crkve stvorila Pravoslavna crkva u Crnoj Gori (PCCG)", objašnjava dalje Vujović za Slobodnu Dalmaciju.
‘Čudan format‘ SPC-a u Crnoj Gori
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je, ocjenjuje dalje, "jedan čudan format":
"Ona je bila dio Srpske pravoslavne crkve, a sastojala se od četiri eparhije – uključujući Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Eparhiju nikšićko-budimljansku te još dvije manje eparhije – i imala je svoj Episkopski savjet na čijem je čelu bio Amfilohije. Kada je postavljen Joanikije, dio odluke Sabora SPC-a u paketu je bio i ukidanje statusa Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Episkopskog savjeta te titule cetinjskog arhiepiskopa za onoga tko je na čelu Mitropolije crnogorsko-primorske. I na taj način je Mitropolija crnogorsko-primorska stavljena u identičnu ravan s ostalim mitropolijama SPC-a. Joanikije se tome nije protivio, naprotiv, maksimalno se zalagao jer je on bio protivnik Amfilohija i uvjetno rečeno netko tko treba služiti kao uteg zvaničnog Beograda u liku SPC-a kako bi obuzdao rezultate Amfilohijevih ambicija", objašnjava Vujović, naglašavajući da je Amfilohije nesporno bio srpski nacionalist, ali i da je u nekoliko intervjua govorio kako SPC mora uvažiti novo stanje stvari – da je Crna Gora nezavisna država.
Odgovor na tu novonastalu realnost, prema Amfilohiju, trebalo je biti formiranje Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kao neke vrste autonomije "koja je prije svega bila oslonjena na karizmu i utjecaj Amfilohija unutar SPC-a, a ne na neke formalne poluge zaštite tog autonomnog statusa, jer to se sve zasnivalo na odlukama Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve", govori Vujović.
Tu je na scenu stupila i nezaobilazna Ruska pravoslavna crkva, koja je u vrlo čvrstim odnosima sa SPC-om. Rusi su, naime, pokušavali posredovati i utjecati na SPC da dade određeni stupanj autonomije Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, koja u svojem imenu nije imala ni atribut crnogorska ni srpska. Vujović kaže da je takvo rješenje primijenjeno i u Moldaviji s Moldavskom pravoslavnom crkvom, koja je autonomna, ali pod političkim utjecajem Moskve.
Sličan model Rusi su primijenili i u Bjelorusiji s tamošnjom pravoslavnom crkvom, kao i u Japanu, gdje postoji nekoliko desetaka tisuća pravoslavaca. I tamošnja je crkva autonomna, ali pod utjecajem Ruske pravoslavne crkve.
"Rusi su, dakle, nastupali sa stavom da Srpska pravoslavna crkva ne treba nastupati tako rigidno i gušiti identitet, već da je legitimno pokušati očuvati utjecaj. No, budući da je prirodno stanje stvari u pravoslavlju takvo da Pravoslavna crkva prati granice država, smatrali su da to i u Crnoj Gori treba biti tako… Rusi su, dakle, zagovarali varijantu sličnu onoj koja se dogodila s Makedonskom pravoslavnom crkvom", kaže Vujović.
Amfilohije nije bio netko tko se zalagao isključivo za SPC u Crnoj Gori, a to su vjernici svojim odlukama i glasovima poduprli jer su strahovali da će obnavljanje neovisnosti Crne Gore voditi onomu što su iz povijesnih knjiga SPC-a znali da je normalan tijek stvari, objašnjava Vujović.
"Zato, recimo, imate velik broj pravoslavnih crkava koje gravitiraju Grčkoj pravoslavnoj crkvi – kao što su to Ciparska pravoslavna crkva, Albanska pravoslavna crkva i još neke manje pravoslavne crkve koje imaju autokefalnost, ali su bliske. To su zapravo Grci, to nisu nikakvi Ciprani niti Albanci – njih ima, ali to dominantno jesu etnički Grci. Grčka je crkva rekla da će poštovati kanone, da će imati dodatni glas ako se ikada sastanu na Ekumenskom saboru..."
"Dakle, Amfilohijev je model bio da se primijeni praksa Grčke ili Ruske pravoslavne crkve prema crkvama koje su one iznjedrile, za razliku od SPC-a koji polaže pravo na teritorije drugih država, što nije prihvatljivo jer prefiks ‘srpska‘ ne obuhvaća različite identitete. Tako se i u Makedoniji nekada zvala Srpska pravoslavna crkva u Makedoniji", govori Vujović.
Konačno, Joanikije nije bio pristalica Amfilohijeva pristupa unutar SPC-a, on je bio negator tog pristupa, "ali sada imate nešto drugo – pokušaj da se zaštite interesne pozicije Joanikija i kruga oko njega, jer njih može zadesiti sudbina episkopa budimskoga Justina, koji je nedavno smijenjen. Dakle, ideja je da Beograd može smijeniti Joanikija na jednoj sjednici i da to bude to, točka", zaključuje Vujović.
Strategija SPC-a u Crnoj Gori
Uopćeno govoreći, strategija SPC-a u Crnoj Gori jest da ne postoji jedna eparhija koja bi se podudarala s granicama države Crne Gore. Umjesto toga stvorile bi se eparhije koje bi dijelom bile u Crnoj Gori, ali dijelom u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Prema Vujoviću, to bi poslalo poruku da su to samo eparhije unutar većeg entiteta, što je Srpska pravoslavna crkva.
"Iz njihove perspektive bilo bi potpuno logično da s jedne strane dodatno podijele Mitropoliju crnogorsko-primorsku, s time da tu ne treba izuzeti još jedan element koji nije vezan uz identitetsku gimnastiku, već i uz financijsku komponentu. Naime, ključni izvor moći i novca jest manastir Ostrog, koji ostvaruje prihod od desetka milijuna eura koji nisu službeno evidentirani na računima niti se za njih plaća porez – to je ogroman gotov novac koji je na raspolaganju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Manastir Ostrog nalazi se na njezinu teritoriju, pa sada imate situaciju da – ako bi se formirala neka nova eparhija u kojoj bi se, recimo, manastir Ostrog ili neki drugi izvori prihoda pripojili drugoj eparhiji, odnosno ako bi se promijenile granice Budimljansko-nikšićke eparhije ili neke druge – financijska moć bila bi gotovo nepostojeća.
Zaključuje da to prekrajanje granica može biti prijetnja: "Ne samo da ćemo te smijeniti nego ćemo ti oduzeti i manastir Ostrog", a to nije stvar simbolike koliko stvar financijskih prihoda jer bi bez toga novca utjecaj Mitropolije crnogorsko-primorske bio znatno manji na strukturu svećenika, povezanih osoba i ostalih u Crnoj Gori.
A gdje je sada u tome Vučić, pitamo profesora Vujovića.
"Vučićev je interes jasan: potpuna kontrola nad Srpskom pravoslavnom crkvom. Njemu je neprihvatljivo bilo kakvo iskakanje", kaže on i podsjeća na primjer aktualnoga patrijarha Porfirija koji je, dok je službovao u Zagrebu, slovio za tolerantna čovjeka i zagovornika suživota i građanskih vrijednosti, po čemu je bio atipičan predstavnik SPC-a.
No nakon ustoličenja otišao je prilično na drugu stranu, govori Vujović, "i sada imate kontrolu vlasti nad SPC-om te je njemu apsolutno neprihvatljivo da postoje neki iskačući elementi, a posebice u Crnoj Gori, i da neki mitropolit Joanikije podupire studente u prosvjedu... Za Vučića je to politički veoma opasno, važno mu je da to disciplinira i to je Vučićev ključni motiv".
Joanikije, zaključuje Vujović, nema neku političku težinu niti popularnost, ali može biti iskorišten kao simbol u nedostatku drugih velikodostojnika SPC-a koji pokazuju potporu studentskom prosvjedu.
Zamolili smo profesora da objasni kako vidi i položaj Rusije.
"Rusija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ima dosta svojih igrača i spavača i dosta je teško shvatiti gdje prestaje moć srpskih obavještajnih službi, a počinje ruskih, ili obrnuto. Velik broj tih ljudi nije angažiran vjerojatno ni za jedne ni za druge i sada je pitanje tko će ih pritisnuti više. U nekim situacijama Rusija je nezainteresirana, u drugima je zainteresirana i veoma je teško procijeniti. Jer oni su i ideološko-identitetski povezani s Rusijom, kao i sa Srbijom, ali također i na neke druge načine. I samo je pitanje kada tko onda ima veći interes i vrši veći pritisak."
Za kraj, profesor Vujović kaže da ne očekuje da će Joanikije biti neki veliki protagonist otpora Vučiću:
"Mislim da će ušutjeti i smiriti aktivnosti, vjerojatno do izbora u Srbiji koji dolaze brzo. Ako padne Vučić, onda će oni biti slavljeni kao njegovi protivnici, a ako pobijedi – povući će se i pretvarati da se ništa nije dogodilo".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....